RAZGOVOR – Maja Smoljanović: Svaki je čovjek kreativan, treba se samo prepustiti

Datum objave: 15. 7. 2016. | Kategorija: Razgovori

maja

POŽEGA – Mlada likovna umjetnica Maja Smoljanović svoja je djela predstavila javnosti u sklopu izložbe “Trojanci u muzeju” udruge Požart, no Maja je poznata i požeškoj kazališnoj publici po dojmljivim glumačkim izvedbama u predstavama Amaterske kazališne družine. Gluma i slikastvo dva su dijela jedne cjelovite mlade, kreativne i svestrane osobe. Gluma i slikarstvo bile su i glavne teme našeg razgovora.

Kada počinje tvoja umjetnička priča?
Još u osnovnoj školi. Sudjelovala sam u radu likovne grupe, nastavila sam s tim i u srednjoj školi, čak sam sudjelovala na nekom natječaju i dobila putovanje u Englesku. Kada je počeo s radom SKAD (Srednjoškolska kazališna družina) zainteresirala sam se i za glumu. Kada je došlo vrijeme studiranja, opet sam odabrala nešto vezano uz umjetnost, završila sam Povijest umjetnosti i etnologiju, a po povratku sam se  ponovo uključila u rad kazališnih amatera te u Požart-ove projekte.

Na ovogodišnjoj  Požart-ovoj izložbi 17 autora i svatko ima svoj likovni potpis. Kakav je tvoj likovni potpis, što te nadahnjuje?
Nemam još svoj stil. Bavim se s puno stvari od dizajna, nakita, izrade odjeće, oslikavanja tkanina,  akril, ulje, tuš sve što ostavlja trag, sve što poziva na interakciju. Što me nadahnjuje? Jednostavno to moram raditi, dolazi mi to prirodno kao disanje, kao svakodnevna nasušna potreba. Inspiriraciju pronalazim i u etno-motivima, posebice onima koji nose dašak egzotičnosti. Sve ovisi o raspoloženju, ponekad u svojim djelima tragama za mirnoćom, staloženoću, a ponekad mi baš odgovora umjetnički kaos, vatromet boja i detalja. Kao da su tu dvije strane jedne osobe – jedna vesela i šarena, a druga smirena i meditativna.

DSC04854

Kako promišljaš budućnost – gluma, slikarstvo, etnologija, gdje se vidiš?
Razmišljam pokrenuti nešto svoje, dizajn, izrada nakita. Ako se uspijem zaposliti u muzejskoj domeni ili u školi (jer sam završila i znanstveni i nastavnički smjer) nastavit ću slikati i glumiti to je dio mene.

Sve što sada ti i tvoji prijatelji radite na volonterskoj je osnovi. Volonteri su još uvijek neobična pojava u našem društvu, zar ne?
Nismo mi razmišljali o tome na način – volontiramo i doprinosimo zajednici u tom umjetničkom segmentu. Jednostavno, imali smo potrebu da se izrazimo te omogućimo i drugim ljudima da to isto učine. Željeli smo jednostavno obogatiti, uljepšati naš grad, ukazati i osvijestiti da se može nešto učiniti i na polju umjetnosti, a da to nije getoizirano i uokvireno u standardne okvire na koje su i oni malobrojni konzumenti umjetnosti navikli.

Na samom otvaranju izložbe “Trojanci u muzeju” u uvodnom govoru naglasila si deelitizaciju kulture. Čini li ti se doista da je umjetnost i kazališna i likovna elitizirana do mjere da zahtjeva promijene?
Mislim da jest. Nekako, oni “obični ljudi” zaobilaze to područje. Evo, na izložbu ih doslovno moramo pozivati s ulice, kao da još nisu navikli na te sadržaje. Na službenim otvorenjima kulturnih zbivanja uvijek su tu uglednici društvenog i javnog života pa to djeluje kao nešto uzvišeno, otmjeno i pomalo nedostižno, nešto što zahtjeva određeno predznanje i razumijevanje. No to nije tako. Kultura može ponuditi puno više, ona je dostupna i nezahtjevna samo treba prići neopterećno i otvorenih očiju i srca.

DSC01815

Kako bi ti onda ponudila ono što želite pokazati ne samo djelima već i procesom stvaranja, kako bi otvorila vrata “običnom smrtniku” u svijet slikarstva ili glume?
Često ljudi kažu – ma ne znam ja crtati, ne mogu govoriti pred drugima i tako se ograniče. Svaki čovjek je kreativan na svoj način ali često to držimo zakočeno, zbog onog što se izvana nameće kao osnova i društvena forma. A treba jednostavno osluškivati svoju nutrinu, treba se okušati u bilo kojoj vrsti stvaranja i već na taj način približit ćemo se razumijevanju djela koja su stvorena na nekoj višoj profesionalnojoj razini. Previše se opterećujemo, a ustvari trebamo se isključiti, fokusirati na svoj rad i tada nastaju najljepša djela i uloge. Ne trebaju to biti figure, savršene anatomije, vrsna dikcija, treba samo probati.

U kazalištu si odigrala neke vrlo zabavne uloge, ali i tamo se dogodi na ponekad najbolje predstave ostanu bez publike.Čini se i tamo treba raditi na otvaranju, na  okupljanju publike?
Treba, jer postojao je jedan period kada je sve bilo zamrlo, a sada se ipak ponovo budi i taj kazališni život u Požegi. Negdje krajem devedesetih postojala je ta polu-profesionalna skupina pa je to zamrlo, a ljudi će rado doći pogledati predstavu u kojoj glumi netko tko  im je poznat.

Što bi rekla mladim kolegama, što je tebi dalo ovo kreativno izražavanje kroz glumu i likovnost?
Bez toga, osjećala bih se prazno. Uz ispunjenost, tu je i razvijanje samopouzdanja, razvijanje jedne emocionalne zrelosti koja ostaje za cijeli život. A tu je i druženje, veselje kada se nešto ostvari i prikaže drugima, komunikacija s drugima na više razina. Jer,  kada napravim  sliku ne moram govoriti, izražavam se tim djelom, u kazalištu pak stojim iza lika i izražavam se kroz njega, a sve zajedno tvori jednu cjelinu – moju osobnost koju ovi dijelovi neizmjerno obogaćuju.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: Sanja Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn