POŽEGA – “Biti asistent u nastavi vrlo je odgovoran posao. Dijete koje pratiš moraš poznavati “u dušu” kako bi osjetio njegove potrebe i bio svjestan njegovih mogućnosti” ističe Anita Tajzler. Anita je jedna od 40 pomoćnika u nastavi koji ove školske godine, u sklopu projekta “Petica za dvoje” pomažu djeci s poteškoćama u gradskim osnovnim školama.

Projekt “Petica za dvoje” zahvaljujući suradnji Grada Požege i požeških osnovih škola drugu je godinu prisutan u Požegi. Tijekom školske godine učenicima s različitim poteškoćama pomažu njihovi osobni pomoćnici, ljudi koji, poput Anite, tu plemenitu zadaću prihvaćaju s puno ozbiljnosti i odgovornosti.

Anita, kako ste se odlučili za ovaj posao?
Bila sam nezaposlena, predala sa molbu i pronašla se među odabranima koji imaju uvjerenja da su educirani za rad s djecom s posebnim potrebama. Ja sam edukaciju položila u Udruzi “MI” 2011 godine, no najavljena je još jedna edukacija kako bi stekli dodatna potrebna znanja i vještine.

Vaša priča ipak je posebna, jer imate bogato iskustvo rada s djecom s posebnim potrebama. Majka ste djevojčice s posebnim potrebama, a svojevremeno ste bili vrlo aktivni pa i na čelnoj poziciji u Udruzi “MI”?
Da, moje iskustvo počinje 2003. godine kada sam postala majka djevojčice s posebnim potrebama o kojoj brinem  24 sata – od majčinstva do rehabilitacije, za mene nema previše nepoznanica. Dječak o kojem brinem ima autistične probleme, nema tjelesnih oštećenja kao moja djevojčica, no susretala sam se i u udruzi “Mi” i s takvim mališanima. Unatoč poteškoćama i posebnim potrebama kod djece sa kojima sam imala priliku raditi, mogu reći da su oni iznimno inteligentni, domišljati i kreativni pa je užitak gledati njihov napredak.  Dječaka dočekujem pred školom pred početak nastave, preuzimam ga od roditelja. Prvi dan škole, gledali smo se i upoznavali. Tu čovjek mora iskazati kreativnost i strpljenje. Dakle, moj dječak me nije želio ni pogledati i sjetim se da u torbi imam keksić “Milka”. Pružim mu taj keksić i pitam ga “Zanima li te kako se zovem?”. Odmahne glavom “Ne”. “Jesam li ja Milka?” Nasmijao se jer je povezao to ime s  popularnom ljubičastom kravom i to je bio ulaz za upoznavanje. Onda je sve bilo lakše.

Koliko sati dnevno provodite s tim učenikom?
Pet sati dnevno, 25 sati tjedno. Pomažem mu prihvatiti gradivo, potičem ga u komunikaciji, gradimo njegovo samopouzdanje zajedno. Tu sam za njega u svim njegovim potrebama. Kako imam dobru praksu s mojom Marijom, i prag tolerancije mi je visok, strpljenja imam beskrajno pa mi je vrlo vjerojatno lakše nego nekom pomoćniku koji se tek susreće s takvim zadacima. Asistent mora biti strpljiva osoba na koju se učenik može osloniti. Zajedno pratimo nastavu i pomažem mu, ali istaknula bih da nikako ne nastojim obavljati posao umjesto njega, ne prebacujem njegove obaveze na sebe, nego ga potičem i usmjeravam da u radu bude što samostalniji, da sam napravi što je moguće više kako bi jednog dana bio samostalna osoba.

Jeste li imali priliku razgovarati s roditeljima dječaka, što oni kažu?
Dječak je i prošle godine imao asistenticu tako da to njima nije novitet. Majka mi je rekla da su i prošle godine imali dobru suradnju a vjerujem da ćemo tako i mi nastaviti. Ustvari, ja imam jednu dvojaku ulogu – jedina sam koja sam asistent ali i roditelj djeteta s posebnim potrebama. Tako da, s majkom “mog dječaka”  ima vrlo dobar odnos. Vodim dnevnik rada i o svemu ih informiram, moraju biti uključeni u sve. Razmjenjujemo iskustva i savjete i pratimo pomake svaki dan jer roditelji doista moraju biti obaviješteni o svemu.

Imate i osobno iskustvo roditelja djeteta s posebnim potrebama, a sada ste uključeni i kao pomoćnik. Što mislite o ovom projektu “Petica za dvoje”, je li to projekt koji je dugo nedostajao u našem gradu?
Da, svakako. I kao majka i kao asistent, podržavam tu ideju od prvog dana, od dana kada sam se kao roditelj susrela s pojmom asistenta, a to je bilo 2011 godine kada je moja Marija krenula u prvi razred. Tada sam bila predsjednica Udruge Mi i dobro sam bila upoznata s cijelom problematikom polaska u školu djeteta s cerebralnom paralizom – dijete koje se teško reće, ne može samostalno na toalet, ne može knjige izvaditi iz torbe, a da govorim o grafomotorici. Prvi dan u školi znala je ravnu vodoravnu i okomitu crtu, a dana moja djevojčica piše tiskana slova dok nastavnik govori brzinom kojom ostala djeca pišu pisana slova. To je veliki uspjeh i veliki napredak i doista su pomoćnici u nastavi nešto vrlo vrijedno. Naravno, tu je i činjenica kako je riječ o ljudima koji su bili nezaposleni i dobili su priliku  za vlastiti prihod, ali vjerujem da je to ipak u drugom planu. To je velika pomoć i roditeljima i nastavnicima i odlična je stvar. Čista petica, petica za dvoje!

TEKST: Sanja Pok    FOTO: Sanja Pok