PROMO : NL “ZA BOLJE SUTRA” -HRVOJE GALIĆ, KANDIDAT ZA GRADONAČELNIKA PLETERNICE: Političke stranke forsiraju podjele, nezavisna lista je pravo rješenje!

Datum objave: 12. 5. 2017. | Kategorija: 034, Promo

hrvoje 1

PLETERNICA – Elokventan, stručan i omiljen kao učitelj, Hrvoje Galić ravnatelj škole u Pleternici odlučio je na ovim izborima svoje kvalitete ponuditi na raspolaganje i ostalim sugrađanima, ne samo školarcima. Životni i ratni put dokaznog intelektualca,  u Domovinskom ratu bivšeg dragovoljca i hrvatskog branitelja, naučili su ga borbi i zdravom razmišljanju, a aktualna situacija u Pleternici motivirala ga je na ultimativni izazov – kandidat je za gradonačelnika Pleternice kao dio tima NL ” Za bolje sutra”.

Za početak, predstavite se, tko je Hrvoje Galić?
Rođen sam 1968 godine u Požegi, odrastao sam u Pleternici, završio sam tamo osnovnu školu, srednju u Požegi i Sarajevu, “gastarbajtersko” sam dijete. Živio sam s djedom i bakom koji su umrli kad sam imao 17 godina i jedno vrijeme sam čak i sam živio. Treći srednje bio sam potpuno sam, jedno vrlo osebujno životno iskustvo koje pamtim i danas, a onda su roditelji zaključili kako nije baš dobro rješenje pa sam četvrti razred srednje škole završio u Sarajevu. Slijedio je vojni rok, a potom sam upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu, prekinuo nakratko studij 1991. godine, prijavio se u 123. brigadu, “razvojačio” se 1992. u proljeće i vratio u Zagreb. I kako se kaže “vrag mi nije dao mira”, u Zagrebu je bila postrojba pri specijalnoj policiji “Alfe” gdje sam se ponovo prijavio. Taj moj ratni put trajao je do ljeta 1993. godine kada je moj otac jednostavno rekao – ili puška ili knjiga. Nakon dužeg razmišljanja, odlučio sam se za knjigu i tada sam se demobilizirao, vratio se na studij, oženio, živio u Zagrebu od 1995 do 2000. godine. I u tom razdoblju, stvarno sam svašta radio. Imao sam tu sreću da za to što sam radio, imao sam izuzetno dobru plaću – od građevinskih radova do šumskih, ali želio sam se vratiti u Pleternicu i konačno sam to i učinio. Do 2015., godine radio sam u nastavi kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a odlaskom kolegice Anke Dorbić u mirovinu ravnatelj sam škole.

Bogato životno i ratno iskustvo na kojem bi mnogi mogli pozavidjeti. I eto vas u političkom ringu. Zar niste ništa naučili ? Znamo kako javnost percipira politiku i političare, stoga – zašto?
Da, znam. Nisam se nikada prije bavio politikom, nisam bio u strankama, vrlo vjerojatno neću ni biti član neke stranke jer mi ne odgovara taj tip kolektivnog razmišljanja (nazovimo to tako). Zašto sam se uključio? Prošao sam vojsku i znam kako funkcionira sustav kolektiva i za mene je to kraj. I mogu sada govoriti o Pleternici, Pleterničanima, ali svi smo mi nezadovoljni stanjem u okruženju, u gradu, u općini, u županiji. Puno je toga kao teret u društvu, ali mene posebice kao učitelja “žulja” određena situacija. Znam praktički četiri generacije mojih učenika, posebice one kojima sam bio razrednik, veliki dio njih završio je studij, to su odrasli ljudi, vraćaju se nazad i kada dođu u Pleternicu dođu meni i ide ona klasična priča – završio sam fakultet, profesore znate li nekog tko može pomoći za radno mjesto? To je jedan od razloga. Žao mi je te djece, žao mi je njihovih roditelja, žao mi je njihovih teško stečenih novaca i truda, žao mi je toga da smo svi postali taoci ove situacije i klime pogodovanja koja ne poštuje ni izvrsnost ni rad ni trud i postavljeni su pogrešni kriteriji. Ljudi su podijeljeni u kategorije – moji i tvoji, vaši i naši, tko nije s nama taj je protiv nas. Mene to strašno ljuti. Znam da ima puno ljudi, pametnih, sposobnih, kvalitetnih koji nisu dobili priliku jer nisu pristali biti dio nekakve organizirane političke stranke ili strukture. To su ljudi koji bi radili posao za koji su se školovali ali nisu spremni na kompromise i oni odlaze… to je velika šteta i tu je puno neiskorištenog potencijala. To je prvi moj razlog, a drugi razlog je strah kojeg osjećam i prepoznajem. Ljudi se boje! Mi smo imali situacije prilikom skupljanja potpisa da se ljudi boje potpisati na listu. Da se razumijemo, s puno entuzijazma sam krenuo, znam za prisutno nezadovoljstvo i mislio sam – potpise ćemo prikupiti dok pucneš prstima. Ali, veliko ali, kreneš i dođeš u situaciju da je teško pronaći 17 ljudi koji će imati dovoljno građanske hrabrosti staviti svoje ime na papir. Stoga, još jednom se ovom prilikom zahvaljujem i toj veličanstvenoj ekipi od 16 osoba koji su stali uz mene i smogli tu hrabrost. Nitko od nas nema računicu, nema pozadinsku priču i jednostavno su, baš kao i ja rekli – ako možemo pomoći evo nas!

Eto vas, ali malo je čudno – Pleternicu ističu čak i na nacionalnoj razini kao primjer pametnog grada, grada koji privlač isredstva EU, uspješnog, energetski i poduzetnički učinkovitog, grada s nizom postojećih i planiranih projekata. I sad vi govorite o tome kako se ljudi boje, kako su nezadovoljni, kako ima problema?
Znam, bilo bi neozbiljno doći iz Pleternice i reći kako se u Pleternici ne radi i ne ulaže. Nije problem u tome, u Pleternicu se ulaže, Pleternica se izgradila, lijepa je, ali nikoga ona fontana, solarni paneli, led rasvjeta nije ostavila u Pleternici. Naravno, nikada Pleternica ne može biti ni prelijepa ni prebogata, stvar je jedino da su se u cijeloj priči pomiješali prioriteti. Moje je mišljenje kako je naglasak trebalo staviti i na pomoć lokalnim poduzetnicima i objasnit ću to. Imamo PLINK koji zaslužuje svaku pohvalu, sve te projekte, sve stvari koje se u Pleternici događaju, odrađuju se u PLINK-u, tamo su ljudi koji rade svoj posao i cijenim ih. Ali kod nas je problem da se osobni interes stavlja ispred javnog interesa. Mi imamo poduzetničku zonu koja je infrastrukturno kompletirana i stvarno je uređena i formirana za napredak, ali evo, mi se svi pitamo, kako je moguće da se u 10, 15, 20 godina tamo nije pojavio vanjski investitor? Znamo priče kako se planiralo ovo ili ono, sto stvari, od kojih ništa nije realizirano. Nisam sklon špekulacijama i praznim pričama, ali pleterničke priče su kako su se razne prilike propustile iz osobnih interesa, a gdje ima priče ili dima, ako hoćete – ima i vatre. I pitali ste kako to sve iskomunicirati. Ljudi su sretni kada se Pleternica razvija, kada postaje ljepša, ali su nezadovoljni odnosom, u odlukama javnost nema uvida, od natječaja od proračunskih stavki i ugovora. Svi imamo dojam da se stvari rade na način koji nije transparentan i to treba promijeniti. Ljudi moraju biti informirani, moraju znati kako nisu oni tu zbog politike već je politika tu da služi njima.

hrvoje 2

Onda je potpuno razumljivo da ste u Nezavisnoj listi koja se, kako kažu, bori protiv “oholosti, bahatosti i nepotizma” pronašli temelj za svoja razmišljanja i djelovanje.
Pa, većina ljudi može u te tri riječi prepoznati srž problema. Mene puno ljudi pita- što se u Pleternici bunite, imate brojne projekte. Imamo mi sve to, ali sve te velike, vrijedne poslove odrađuju dva- tri projektanta, dva-tri trgovca građevinskim materijalom , dva- tri nadzora i tu priča završava. Od svih radova, od silnog investiranja korist ima 15 – 20 ljudi.

Pa jeste li onda radije da se bećarac samo pjeva, a ne da se izgradi i Muzej Bećarca u Pleternici?
O, ja sam apsolutno zato da se izgradi Muzej bećarca. Nek se bećarac i pjeva ali i neka ostvarimo i neku ekonomsku učinkovitost od te bogate tradicije. Trebaju nam takvi projekti ali trebaju nam i nova radna mjesta. Pleternica ima svoju obrtničku tradiciju, ali ovo što sada imamo imali smo i prije 15- 20 godina. I to je ono što sam rekao na početku – dijele se ljudi na vaše i naše. Naši će možda biti malo više potpomognuti, oni ostali neće. Kako ja nisam član niti SDP-a, niti HDZ-a niti bilo koje druge političke opcije, a imam puno prijatelja i nije mi problem surađivati sa svim kvalitetnim partnerima, mislim kako ljudima treba za dobre ideje dati punu podršku, ne samo verbalnu već i financijsku, vidjeti koja su sredstva na raspolaganju, može li se napraviti preraspodjela unutar gradskog proračuna. Jedini je uvjet da moramo prekinuti s pričom “gdje sam tu ja i gdje je moj interes”. Moramo zadržati našu pleterničku mladost jer ona je jamstvo razvoja. Ustvari nužno je razvijenom kulturom zajedničkog interesa razvijati kulturu zajedničkog života. Podjele forsiraju političke stranke i nezavisna lista je pravo rješenje.

Za kraj, na koji način mislite motivirati biračko tijelo, koje je, budimo iskreni, obeshrabreno, zatrovano i zasićeno politikom, da stvarno dođe i prepozna vašu opciju?
Imamo tu sreću da je kod nas na listi 17 potpuno različitih ljudi i svjetonazorski i u političkom smislu, neki su bili članovi nekih stranka, neki nisu nikada, imamo mladih, studenata, nezaposlenih i zaposlenih i na taj način stvorili smo, moja je percepcija, široko biračko tijelo. Mislim da smo zanimljivi velikom broju birača, Svjesni samo kako nismo u financijskim i logističkim mogućnostima za organizaciju velikih skupova, nije to ni nešto što želim. Imena i prezimena ljudi koji stoje iza mene jedino su naše jamstvo da ćemo sve ono što namjeravamo učiniti, doista učiniti ako dobijemo povjerenje. Nemamo što izgubiti. Sportski rečeno, ulazimo u ring s teškim šampionima koji su tu 25 godina i ako dobijemo nekoliko rundi, ako se pošteno borimo i “skupo prodamo kožu” – možemo biti ponosni. No, nada umire posljednja, a pobjeda je uz one koji se znaju iskreno nadati. Istina i iskrenost nisu floskule, nisu mane i slabosti već vrline i snaga, kako osobna tako i zajednička, čak i u politici. Ako mi  sugrađani daju svoje povjerenje, to ću i dokazati.

TEKST: S. P.      FOTO: S. P.

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn