PRIČA O “SLAVONSKOM BRODVEJU” – Život u kazalištu i od kazališta

Datum objave: 21. 5. 2016. | Kategorija: Razgovori

sb

SLAVONSKI BROD – Luka Stilinović i Matej Safundžić, mladi Brođani s diplomom Osječke Umjetničke akademije, vlasnici su prvog privatnog profesionalnog kazališta u Slavoniji i Baranji, zvučnog naziva „Slavonski Brodvej“.  Usuditi se živjeti od umjetnosti, u vremenima iz kojih su odavno, glavom bez obzira, pobjegli svaka kreativnost, imaginacija, širina uma i duha, puno je više od hrabrosti, jer, pomalo liči na ludost. O svojoj hrabrosti, ludosti i umjetničkoj viziji, više su nam rekli sami umjetnici. 

Inat i upornost jedne su od onih ljudskih vrlina koje se, kad tad,( uglavnom tad…), na kraju, ipak, isplate Dodate li im još i kvalitetu, stvari se, vjerovali ili ne, čak i u Hrvatskoj, ma, čak i u Slavoniji, s vremenom, ipak, mogu dobro zakotrljati. Dokazali su to Luka Stilinović i Matej Safundžić, mladi Brođani s diplomom Osječke Umjetničke akademije, posljednju godinu i vlasnici prvog privatnog profesionalnog kazališta u Slavoniji i Baranji, zvučnog naziva „Slavonski Brodvej“. I mada su pred „Slavonskim Brodvejom“ brojne prepreke, i mada su vremena mecena odavno prohujala, daske koje život znače jedini su životni put koji za Mateja i Luku ima smisla. Volja, entuzijazam, prava mjera ludosti , talent, ali i na sreću, publika željna magije teatra, učinit će sve ostalo…A, isitinsku uigranost, kvalitetu teksta i glumačkog izraza, potvrdili su već s prvim predstavljanjem pred Novogradiščanima. Crnohumorna komedija „Umri muški“ u kojoj im se na sceni pridružila kolegica Ivana Vukićević, bila je prilika i za razgovor.

Kako je, u vremenima nesklonim umjetnosti, živjeti isključivo i jedino od umjetnosti?
Luka Stilinović: Svi nas to pitaju. U svakom slučaju, izazovno i zahtjevno, jer osuđeni ste isključivo na vlastite napore i vlastito davanje.S druge strane, koliko god bila i mana, možda je istovremeno i prednost to što sve radimo sami-kako u glumačkom procesu, tako i u onom menadžerskom- od izbora i pripreme teksta, preko izvedbe, do ugovaranja predstava, i na kraju vođenja brige oko financija. Na žalost, tu su problemi i najveći, jer, i pored velike zainteresiranosti Brođana za naše predstave, ali i ponosa prvim profesionalnim kazalištem kakvo je grad odavno zaslužio, još uvijek nema dovoljno sluha, pa tako godinu i pol od kako postojimo, radimo bez ikakve financijske podrške grada i županije.

Što je, zapravo umjetnost i koja je njena uloga u suvremenom društvenom trenutku? Biti odmak od sumorne svakodnevice ili korektiv, progovoriti o anomalijama, ili, pak, podučiti?
Matej Safundžić:Vrlo kompleksno pitanje. Nama je umjetnost na prvom mjestu životni odabir, posvećenost, ali i borba, koliko god smo joj do kraja predani i aposlutno obožavamo svoj posao. U svakom slučaju, umjetnost je područje koje pripada nekoj višoj, nadzemaljskoj razini.Samo umjetnost ima snagu i moć u isto vrijeme i educirati i zabaviti i rastužiti i pokuditi. I mada u ovom trenutku, možda, nema značaj i podršku kakvu bi trebala imati, umjetnost je u svim vremenima imala samo svoj, vlastiti, autonomni jezik kojim je progovarala, kritizirala, ukazivala. Trenutnim teškoćama nastojimo se što manje zamarati. Uživamo u svom poslu, sretni smo što imamo priliku živjeti na daskama koje život znače i raditi ono što volimo, a, samo tako će se, kad tad, sigurni smo, i sav trud isplatiti.
Ivana Safundžić: Mislim da je, reći kako vremena nisu sklona umjetnosti, samo alibi. Jer, tko želi, uvijek nađe način, a tko ne želi, nađe ispriku.

sb3

Gluma je bar se tako čini nama, laicima, puno više od posla. Riječ je o pozivu, stilu života. Kako glumci vide glumu?
Ivana Vukićević: Da, upravo tako-full time job, poziv koji osjetite, vrlo slično osjećaju koji dožive svećenici u želji da se zarede, ili pak, profesionalni vojnici.Riječ je o onom posve intimnom, unutarnjem zovu za stvaranjem umjetnosti, koji počnete razumijevati na pravi način, tek kada se time profesionalno počnete baviti. Jer, prije stvaranja umjetnosti, dolazi krvavi, fizički rad, dok se to famozno stvaranje događa,tek na sceni, u odnosu s publikom. Ili se, pak, ne događa.U svakom slučaju, pravi glumac mora znati osjećati zahvalnost prema takvim trenucima, ali i ne odustati, nego nastaviti dalje, ukoliko oni izostanu

Slijedeće je pitanje pomalo banalno, i svjesna sam kako ga glumcima postavljaju svi novinari, ali ne mogu ga izbjeći. Je li publiku teže nasmijati ili rasplakati?
Luka Stilinović:Povijesno gledano, umjetnost je nekako uvijek profitirala i imala bolju prođu u vremenima kriza, recesija i ratova. S druge strane, i dobra vremena mogu na svoj način biti kreativna. Riječ je o procesu u kojemu je najvažnija kemija, onaj suptilni odnos koji se dogodi između glumca i publike. A, dogodi se, tek kada se svi elemnti međusobno savršeno poklope, kada su svi akteri jednako „unutra“, i kada publika u pravom trenutku odreagira. Za tu kemiju, taj trenutak i kontakt nema čarobne formule, nema stručne literature, niti alata kojim se možete poslužiti. To se, jednostavno, osjeti, i to je ono na čemu mu, profesionalnbi glumci radimo čitavog svog života, čisteći i polirajući svoj aparat u nadi da ćemo uspješno projicirati emocije koje će najprije doprijeti do publike,a onda se vratiti glumcu.
U trenutku kada imamo sve više mladih kvalitetnih glumaca, ali i sve manje financijskih i logističkih mogućnosti da se svi oni okušaju na sceni, je li lakše biti dio velikog ansambla, već etablirane kazališne kuće, ili raditi na način na koji radite vi, kroz vlastito, malo privatno kazalište?
Matej Safundžić: Mislim da na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora, jer sve, na prvom mjestu, ovisi o sredini u kojoj radite i djelujete, o gradu koji može, ali i ne mora umjetnost prepoznati kao bitnu.S druge strane, umjetničke organizacije, kao što je i Slavonski Brodvej“,relativno su novi oblici angažmana i u neku ruku dobra prilika mladim glumcima željnima scene. Jer, ukoliko nemaju sreće pronaći posao u velikim kazališnim kućama, vlastita privatna kazališta omogućuju im da se dokažu pred samima sobom, ali i pred publikom.Osim toga, male organizacije pogoduju kreativnosti i snalažljivosti, tjeraju vas da svakodnevno, planirate li opstati, izmišljate i sredstva i alate, jer, na kraju krajeva, bili vi dio male ili velike umjetničke priče, kazalište je skup sport
Ivana Vukićević: Ja nekako, unatoč poteškoćama, velikom broju mladih, diplomiranih i talentiranih glumaca koji svake godine izlaze s Akademije, i dalje čvrsto vjerujem , da, ukoliko volite to što radite, ukoliko ste svom pozivu predani do kraja, ukoliko ulažete u samog sebe kao glumca, ukoliko zračite na sceni i djelujete poput „doktora duše“, što svi mi, glumci, pomalo jesmo,publika će to, kad, tad prepoznati, i kad tad će ti se otvoriti sva vrata. Na kraju krajeva, u glumi, ali i u svemu ostalome vrijedi ona-koliko uložiš, toliko će ti se i vratiti, pa mi, vjerujem, s pravom, čekamo svoja bolja vremena.
Iza Umjetničke organizacije „Slavonski Brodvej“ je godinu i pol dana djelovanja. Kako to izgleda u brojkama?
Luka Stilinović: Novogradiška izvedba predstave „Umri muški“ ukupno je naša osma izvedba ove crnohumorne komedije. Uz tu predstavu, iza nas je i tri druge predstave, sve ukupno 30-ak izvedbi. Moram reći kako je to brojka kojom smo, u uvjetima u kojima djelujemo, relativno  zadovoljni, obzirom da sve radimo sami-dogovaramo, kucamo na vrata, putujemo, šaljemo mailove, molimo ljude da nam pruže priliku, ponekad to uspije od prve, a ponekad pokušamo i po sto puta, pa ne uspijemo. Ali, ne žalimo se,jer slično je i u svim drugim malim kazalištima koji muku muče s malim brojem izvedbi, nedostatkom financija, ali i društvenim trenutkom u kojem je umjetnost pala na niske grane.Malo je bolja priča s velikim kazalištima, ali s njima se, niti želimo, niti možemo uspoređivati, pa nam je svaki uspjeh, svojevrsni mali trijumf.

sb2

Po kom ključu birate tekst i kako ste se odlučili za rad na predstavi „Umri muški“ koju su vidjeli i Novogradiščani?
Matej Safundžić: Broj ljudi u ansamblu i na sceni potrebnih za realizaciju predstave, svakako je najvažniji kriterij, jer novca za dodatne glumce i honorare nemamo. Osim toga, tu je svakako bitna i skromnija scenografija, kostimografija, kao i ostali prateći rekviziti.Poklopi li se to uz kvalitetan tekst, koji je, ipak, prioritet, imamo predstavu.Na tekst komedije „Umri muški“, rumunjsko-talijanskog dramaturga Alde Nicolaia, zapravo smo naišli sasvim slučajno i kako to obično biva, sve je odjednom kliknulo, poklopilo se i vrlo brzo smo dobili prvu vlastitu hit predstavu, koja nam je, do sada i najigranija. Osim toga, predstava je to koja nam je otvorila vrata čuvenog županjskog Festivala glumca, koji se ove godine, od 13.do 21.svibnja, događa po 23.puta. Ovogodišnje izdanje „ Festivala glumca“, po mnogo čemu će biti posebno, za što je, prije svega, zaslužan izbornik Enes Kišević. Predstavljajući probranih 18 naslova, Kišević je rekako kako je izbor nastao „od onih predstava koje je poželio vidjeti još koji put, jer, kada sretne nešto dobro, bilo to knjiga, muzika, ili, pak kazališna predstava, cilj mu je tu ljepotu podijeliti s drugima.“ Zbog načina i kriterija izbora ovogodišnjeg programa, u kojem smo se, eto, našli i mi, iznimna nam je čast, ali i profesionalna potvrda, predstaviti se publici, rame uz rame s, iz naše perspektive, „kazališnim divovima“, poput Gavelle, ZKM-a, Komedija, Teatra Exit, Planet Arta, Male Scene, osječkog i riječkog HNK-a. U ovom trenutku, to nam se, pomalo čini i nestvarno, jer, kada smo kretali u priču zvanu „Slavonski Brodvej“,  razmišljali smo kako ćemo, „dokopamo“ li se Festivala glumca kroz pet godina , moći reći da smo uspjeli. A, eto nas tu za samo godinu i pol! U ovom trenutku, to je naša osobna Liga prvaka, Premier liga i Svjetsko prvenstvo, zajedno!

TEKST: Simonida Tarbuk/NGB     FOTO: NGB

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn