POŽEGA/MUSALA – Zaljubljenik u planine, Višeslav Turković sa svojim istomišljenicima iz Planinarskog društva Mališćak Velika organizirao je izlet za pamćenje za 44-ero planinara u Bugarsku, pohod na najviši vrh Balkana – Musalu (2.925m). “Lijepo je rekreativno šetati ali, kako bi planinarsko društvo nešto ozbiljno ostvarilo mora se dokazati i osvajati određene bitne vrhove, postići nešto u planinarskom svijetu. Olimp, Musala, Triglav, Durmitor, Mont Blanc što nam je vizija u budućnost i brojni vrhovi u Alpama – to su izazovi kojima težim,” kaže Višeslav.

Zašto ste se odučili baš za Musalu?
Ovo je treća godina ovakvih putovanja, to je jedan kontinuitet, a ovaj put sve je bilo pod “organizacijskim krovom” Planinarskog društva Mališćak, uz ugodnu suradnju I s požeškim APP-om. Dobio sam punu podršku i predsjednika Leo Perinovića koji je i osobno s ključnim članovima društva sudjelovao u izletu, a riječ je o jednom društvu na zdravim nogama, sa svom potrebnom opremom pa već imamo planova za druge, slične ili izazovnije izlete.

Koliko je bio zahtjevan uspon na Musalu?
Posjetili smo Sofiju uz stručnog vodiča i uživali u znamenitostima od spomenika svete Sofije, Hrama Aleksandra Nevskog do Trga Republike sa spomenikom caru Aleksandru II. Doista se ima što vidjeti, ali planinarski duh ipak je s nestrpljenjem očekivao ono pravo – uspon. U Borovcu smo prespavali i žičarom se podigli 1500 metara u planinu te tako uštedjeli 5 do 6 sati hoda, a dodatnih pet sati smo još hodali prema vrhu. Uspon je posebna priča – prvo se dolazi na jednu visoravan i ide ravnom cestom, a u daljini su oblaci i planine pune snijega, pogled kao iz bajke ili s razglednica. Onda dolazi gola stijena, zamrznuta jezera i ulazi se u snijeg jer još uvijek tamo ima jako puno snijega, što si bliže vrhu, više je snijega. Na pohod je krenulo 44 planinara, bilo je možda četiri ili pet planinara koji se nisu popeli na sam vrh, ali svi su došli do doma Višnaticu ispod samog vrha Musala od kojeg ima oko sat vremena uspona uz žice i klinove uz koje se penje do vrha.

Kakvo vas je vrijeme pratilo?
Ah, vrijeme je bilo fantastično do dolaska do doma. I tu je prevrtljivo planinsko vrijeme pokazalo svoje lice. Naišao je oblak i pitao sam bugarskog vodiča, koliko je pametno ići u taj oblak ili pričekati razvoj situacije. Jer odjednom je iz vedrog neba nastupio mrak u planini, grmljavina, sijevanje, munje a mi trebamo ići po žicama i klinovima i hvatati se željeza. Vodič je rekao kako će grmljavina jednostavno prijeći na drugo brdo te da slobodno nastavimo, jedino će nas možda kiša uhvatiti. Grupa je krenula no kad smo došli do trećine puta, počela je kiša, led, munje, dio se odvojio i vratio u dom, no mi koji smo činili veći dio grupe, oni uporniji prošli smo do samog vrha gdje se odjednom razvedrilo. Snimili smo fantastične fotografije, pravi užitak za oko na kojima se uopće ne vidi kaos koji smo prošli, a zaista je bilo prilično izazovno.

Osim ljubavi prema prirodi, što vas tjera na takav avanturizam, pretpostavljam da se u takvim situacijama doživi pravi val adrenalina?
Vjerojatno je u tome i tajna. Vidim da sve više mladih ljudi ulazi u to. I sam se ponekad pitam, zašto, što mi to treba, što se krije iza svega toga i mislim da je dio odgovora u toj navali adrenalina. Ima situacija kada ti razum govori “povuci se” ali ti nastavljaš dalje. Znalo mi se već događati u planini kada mi unutarnji glas govori “povuci se, doći ćeš drugi put” ali volja i srce jednostavno te povuče gore.

I u prijašnjim razgovorima dali ste naslutiti kako uvijek birate prilično pustolovne, adrenalinske izlete, to je već postao vaš zaštitni znak. Oni koji se odluče na izlet s vama, znaju što mogu očekivati?
Za mene planinarstvo nije samo šetnja po nekakvim brežuljčićima. Da bi planinarsko društvo nešto ozbiljno ostvarilo mora se dokazati i osvajati određene bitne vrhove, postići nešto u planinarskom svijetu. Jer, u planinarskom svijetu jednostavno nije priznat onaj tko nije osvojio određene poznate vrhove. To što se neki šetaju po Požeškoj gori pa prave izlete kružne staze to nije planinarstvo. To je dobro i lijepo, rekreativno, ali nije planinarstvo. Olimp, Musala, Triglav, Durmitor, Mont Blanc što nam je vizija u budućnost i brojni vrhovi u Alpama – to su izazovi, poznati u svijetu planinarstva i ono planinarsko društvo, ona ekipa za koju je to neostvarivo, oni su jednostavno – rekreativci. Logično je da želimo puno postići, imamo sada grupu koja je homogenizirna i tu smo, spremni na izlete, bez obzira na društvo koje nas vodi i koje je matično. Evo, iduće godine planiramo put na Prokletiju u Albaniju.

Musala, jedno postignuće, jedna “recka” urezana?
Da, jedna recka je urezana, mnogima je to bio najviši vrh i doista smo ponosni. Mogu reći kako sam do sada na te vrhove od blizu 3000 metara odveo ljude koji nisu nikada planinarili – znači uz stručno vodstvo, uz ozbiljnu pripremu i dobre savjet ljudi koji su u dobroj kondiciji, a nemaju nikakvu pripremu i planinarskog iskustva mogu otići do 3000 metara. To sam uspio i to smatram određenim vlastitim postignućem iako na određene vrhove iznad te visine ne bih vodio ljude bez iskustva i bez provjere. Biram ipak nešto pitomije, možda se vama čine ti vrhovi ekstremni, jesu, nisu bezazleni, ali su u usporedbi s nekim drugim vrhovima ipak pitomi. Prošle je godine primjerice, Olimp bio doista ekstreman ali oni koji su bili manje iskusni došli su do pod sam vrh pa je i to doživljaj i uspjeh.

Znači, tko se odluči na izlet s Višeslavom imat će se čime pohvaliti, okusit će avanturu ali u sigurnom okružju?
Da, eto poziv je otvoren, užitak je zajamčen i u vrhunskom doživljaju prirode i u pravoj adrenalinskoj zabavi, ali i u dobrom druženju. Tko jednom to iskusi, sirenskim zovom planine će ga uvijek pozivati.

TEKST: S. Pok    FOTO: S.P/ V. Turković