POŽEGA – U plesnoj dvorani Plesne radionice Ilijane Lončar večeras je gošća bila dugogodišnja plesačica i plesna koreografkinja Tihana Strmečki iz Zagreba.Jednodnevna radionica bila je prilika i za razgovor s ovom vrhunskom umjetnicom.

Priznata plesna pedagoginja kakva je naša Ilijana Lončar, svojim plesačicama i plesačima može dovesti samo jednako stručne i priznate profesionalce. Stoga ne čudi da je koreografkinja i plesna pedagoginja Tihana Strmečki voditeljica grupa napredni Contemporary Lyrical Jazz, Dance Conditioning i Theatre Jazz u Plesnom klubu “JazzElle” iz Zagreba, odvojila dio vremena i posjetila Ilijaninu Plesnu radionicu, kako bi – odradila plesnu radionicu.. Tihana je kao dugogodišnja plesačica surađivala s gotovo svim hrvatskim jazz-pedagozima. Nosi titulu plesnog kapetana i/ili asistenta redatelja i koreografa Igora Barberića u hrvatskim mjuziklima „Footloose“, “Crna kuća”, te u najnovijem projektu GK Komedija “Mamma mia”. Koreografira, stvara scenski pokret i režira u amaterskim mjuziklima, te u kazališnim dramskim predstavama, pohađala je mnogobrojne plesne seminare u Hrvatskoj i inozemstvu (New York, Los Angeles, London, Barcelona, Amsterdam, Pariz).

Što je za vas ples?
Ples je za mene prije svega način života, način disanja. Pokušala sam jedno vrijeme bez plesa i shvatila kako bih bila vrlo nesretna, vrlo neuravnotežena i psihički i fizički. Ples je nešto što me inspirira, pokreće, drži me među meni bliskim i zanimljivim ljudima, drži me u energiji koju svakodnevno želim imati u životu.

Što je prvi impuls, zbog čega netko izabere ples baš tako kako kažete?
Na prvom nivou osjeti se energija i prepoznavanje vrste komunikacije koja odgovara ljudima koji vole plesati. Ta vrsta energije daje jedan kanal, koji možda niste do kraja otkrili ali osjećate kako je za vas pravi i točan.I kada se dođe na plesne sate, onda se shvati koliko je zapravo tu širine i mogućnosti komunikacije raznih tema – od onog što vas muči i što želite poručiti svijetu, roditeljima, prijateljima i tu nastaje temelj za razvoj ljubavi prema plesu.

Čini se kako je i na državnoj razini ples, onaj suvremeni počeo otvarati kanale prepoznavanja, sve je više plesnih pedagoga, talentiranih plesača i stručnog djelovanja. Kakav je vaš stav o tome?
S obzirom na to da unazad tri godine imamo i Plesnu akademiju u Hrvatskoj, to je svakako jedna veliki korak i ne smijemo ga zanemariti, ali isto tako u zadnjih godinu dana prisutno je nazadovanje u smislu financiranja plesa. Scena se pokušava boriti protiv toga i osvijestiti kako bez toga ne možemo i to je, kako se kaže, jedan korak naprijed – dva nazad. Ali, borimo se da dokažemo koliko je to bitno za svakodnevni život jednako kao i neke druge stvari u rangu sporta ili neke druge vrste umjetnosti koje su možda popularnije i široj masi prihvatljivije.

Ples nekako više ide uz velike, urbane sredine, stoga su stvari kakve radi Ilijana Lončar, u jednoj relativno maloj sredini, tim vrjednije. Kako je došlo do vaše suradnje?
Mi plesači posjećujemo plesne festivale od kojih je meni daleko najdraži upravo Ilijanin Požeški plesokaz. Tu smo od prve godine od kada postoji Plesni klub JazzElle i zaljubili smo se u tu Ilijaninu energiju, njenu posvećenost, pristup plesu, pristup organizaciji i ono što ona pokušava promovirati je ono što ja pokušavam u Zagrebu i ne samo u Zagrebu već po cijelim svijetu gdje putujem i radim. Unutar toga, nema tog grada gdje mi nije drago otići i sresti Ilijanu i druge ljude te podijeliti ono što nas povezuje. Iznimno mi je drago da mogu ovdje doći podijeliti dio svog znanja jer znam kako upravo mala mjesta nemaju toliko prilika, a eto nije problem da prilike dođu u manje mjesto.

Što ste konkretno radili na radionici u Požegi?
Kako je ovo jednodnevna radionica napravila sam zabavni sat u stilu Theatre Jazza, vrsti plesa koja se radi u mjuziklima, kako bi djeca vidjela i taj stil plesa te se okušala u jednoj dinamičnijoj, ekspresivnijoj energiji.

Koliko publika u Hrvatskoj zna pratiti plesne predstave, mjuzikle, trebamo li se i tu educirati?
Mjuzikli su svakako u zadnjih desetak godina postali traženija forma i to mi je vrlo drago, jer ljudi prepoznaju koliko je ta forma spoja glume, pjevanja i plesa teška i koliko je zahvalno kada vidite dobru predstavu postavljenu na sceni publici pogledati. Za razliku od mjuzikala, plesne predstave je malo zahtjevnije gledati jer one ne komuniciraju tako direktno kao mjuzikli, ali svakako mi je drago da sve više ima publike koja kao svoj izbor odabire upravo plesne predstave.

U odnosu na svijet, gdje je Hrvatska s plesom?
Mi imamo jako puno entuzijazma, puno volje i želje, nedostaje nam malo više predanosti, ali zato što su teški uvjeti. Vani ljudi kada se odluče za ples, žive to do kraja pa premda konobarili cijeli životu uz projekte. Ovdje uvijek imamo neki fakultet koji moramo završiti, neki posao koji radimo uz ples i tu je najveći izazov i tu je najveća razlika. Vani se ljudi posvete plesu potpuno, a ovdje se pokušamo posvetiti dovoljno da preživimo i s obzirom na to ima nešto manje prilike za edukaciju, odlazak van. I jedna i druga strana imaju svoje pluseve i minuse, ali u entuzijazmu apsolutno konkuriramo.

TEKST: S.P./ S. T.         FOTO: D. Pok