POŽEGA – Na predstojećim parlamentarnim izborima, na zajedničkoj listi Hrvatske stranke prave, Hrvatska čiste stranke prave, Akcije za bolju Hrvatsku i Obiteljske stranke za V. izbornu jedinicu, zasigurno je  najpoznatije ime bivšeg saborskog zastupnika HDSSB-a dr.Dražena Đurović. Na listi se nalazi na posljednjem 14. mjestu i to kao nestranačka osoba. Đurović ima značajno političko iskustvo – od 1990. do 1993.godine bio član Hrvatske stranke prava iz koje je  istupio kada je na čelo stranke došao Anto Đapić, od 2006. do 2015.godine bio je član HDSSB-a, a sada je odlučio, kako sam kaže, iskušati snagu preferencijalnih glasova.  

Rad u Saboru imali ste priliku iskusiti. Zašto ste se ponovo odlučili baciti u uzburkane  političke vode i to baš u kampanju za parlamentarne izbore?
Imam dovoljno znanja, godina, iskustva i entuzijazma da pokušam podijeliti s ljudima ono u što vjerujem, što mislim  i želim. Kome se to sviđa neka podupre, kome ne, opet hvala.

Zašto ste odabrali baš ovu zajedničku listu, gdje ste pronašli sličnosti u idejama?
Bez obzira što je puno listi i kandidacijskih i različitih, kada ih se malo bolje pogleda, bar ja sebe vrlo teško nalazim i na jednoj od njih, na najvećem broju njih nekako se ne mogu pronaći. Na ovoj listi našao sam se zadnji, to sam izričito tražio, i to kao neovisni kandidat, a ne član jedne od tih stranaka. Isključivo s ciljem prikupljanja glasova onih koji će glasovati za mene, dakle, ne onih koji će glasovati za tu listu i te kandidate. S druge strane, s HSP-om me vežu godine mladosti i godine sudjelovanja u ratu kada sam bio pripadnik HOS-a i član HSP-a, osnivao sam taj HSP početkom 90-tih godina te intenzivno sudjelovao u njegovom radu tako da mi je općenito ostao blizak, baš kao što mi je ideja dr. Ante Starčevića uvijek bila bliska. Naravno, što ne znači da se u cjelosti uklapam u njihovu ideološku i političku platformu – zato nisam ni želio biti nositelj na vrhu, već na začelju kao neovisni kandidat tako da zapravo njima pomognem, a s druge strane da oni koji žele glasovati za mene to mogu učiniti.

Je li to mali test- kako “dišu” birači kako bi se pripremili i za lokalne izbore?
Da, to se zapravo može i tako tumačiti.

Za što ćete se zalagati uđete li u Sabor, što je potrebno i Slavoniji i cijeloj Hrvatskoj?
Kad je riječ o nama u Slavoniji, u Požegi, mislim da nam u prvom redu nedostaje radnih mjesta, prostora  za život mladim ljudima. Taj prostor je u prvom redu mogućnost da rade jer ako ne možeš raditi i od toga normalno živjeti, zasnovati obitelj, onda je to problem. Prva stvar je stoga pitanje radnih mjesta. Mi vidimo da je stanje kod dramatično loše i gotovo nema niti jednog profila ljudi za  kojima postoji potreba na tržištu rada. Više ni nemamo tržište rada, od onih koji su završili samo osnovnu školu pa do ljudi s doktoratima u ovom trenutku na prostoru ovog grad i županije ne postoji  potreba jer se radna mjesta gotovo uopće ne otvaraju, ta radna komponenta ovog prostora je dramatično loša. Druga stvar koja je jako važna, a koja se nadovezuje na ovu prvu je izrazito nepravedno uspostavljen sustav. On je toliko nepravedan da ljudi nemaju jednaku priliku – podjeljeni smo na neki način na, s jedne strane, pripadnike nekih obitelji ili pripadnike-podanike političkih stranaka i na sve ostale! Zapravo, u ovom prostoru normalan čovjek jednostavno nema priliku. Moja cijela ideja bavljena javnim poslom ili politikom jest stalno slati poruku, stalno na to upozoravati, ukazivati da je to neodrživo i loše te da moramo nešto mijenjati. Pokušavam i svojim životom i svojim primjerom pokazati da se ipak nešto može učiniti i mijenjati. Došao sam ovdje, nema ni potpore ni pozadine pa uspijevam, nešto stvaram, javno djelujem i zalažem se za neki javni interes. I cijelo vrijeme zapravo pokušavam pozvati i druge da to čine, odaziv je nekada  bolji nekada lošiji, ali u pravilu je slab jer su ljudi u defanzivi, obeshrabreni, nisu spremni riskirati i manje-više se priklanjaju onima koji su jači od njih te u njihovoj zaleđini pokušavaju nešto ugrabiti za sebe. Jedino što možemo učiniti je upravo to – da što više ljudi nastupa javno i traži da se nešto  događa, da svojim primjerom pokazuju da se nešto mijenjati. To je moj razlog zašto se, ne samo u ovoj kampanji, nego i inače bavim politikom i javnim poslom – to nije pitanje mog financijskog ili društvenog interesa jer ni na koji način ta dva interesa nisam realizirao kroz bavljenje politikom. To je isključivo želja – čist sam i slobodan, nikome ništa nisam uzeo, nitko mi ništa nije dao, nigdje nisam dužan i to mi daje mogućnost da mogu javno progovoriti o tim problemima. Dok ima interesa da netko čuje, da se o tome piše i prenese, da se netko i sam na taj način počne ponašati, dotle ću se baviti javnim poslom.

Prilično se, moglo bi se zaključiti, oslanjate na racionalnost birača, međutim, i sami ste rekli – tu je u prvom planu priklonjenost velikim igračima i ostrašćenost. Što ustvari očekujete od izbora?
Ma, ljudi će izabrati onako kako žele, kako misle i kako izaberu  tako će im i biti. Ljudi ne žele preuzeti odgovornost već uvijek traže i usmjeravaju prst na nekog drugog. Ne, vi ste ti, dakle nije to učinio nitko drugi i nakon što prođu  izbori, oni ljudi koje svi birači i svi hrvatski građani prozivaja kako nevaljaju, upravo su ti birači i građani te ljude birali. I onaj tko ne izađe na izbore – birao je, on se na taj način priklonio većini koja je nekome dala potporu. A posebno tu sada postoji mogućnost preferencijskog glasa kojim svatko može zaokružiti bilo koga s popisa bilo koje stranačke liste, ne nužno stranku već čovjeka, prepoznati ga kao osobu koja će ga dostojno  i valjano zastupati te ga zamijeniti na slijedećim izborima za nekog drugog ukoliko to nije bilo dobro. Svjestan sam toga da većina ljudi to ne čini, ali već su prethodni izbori pokazali kako je jedan znatan dio ljudi počeo glasati preferencijski i nadam se kako će na ovim izborim taj broj biti znatno veći, a na slijedećim još puno veći, gdje ćemo možda u budućnosti i mijenjati izborni sustav pa još povećati broj ljudi koje će se moći birati na listama. To je jedini  put koji ja vidim kojim će se možda i moći “prisiliti” naše glasače da konačno preuzmu odgovornost. Jer vlast nije u rukama političke elite već u rukama onih koji drže glasački listić. A kako će oni taj svoj mali dio vlasti upotrijebiti, tako će im biti i nakon što prođu izbori.

Optimist ste?
Ja sam svakako optimist. Kako ne bih bio optimist kad imam troje zdrave djece, normalnu obitelj koja funkcionira, to je uz vjeru ono što mi je najvažnije u životu. Kad imam nekakav smjer, pravac, sidro, bez obzira kako u nekom trenutku stvari izgledale. Konačno, kad se sjetimo kako je Hrvatska izgledala 90- tih do danas – ona izgleda puno bolje i puno se toga mijenja. Ono što je u ovim sredimama problem jest činjenica da se nekakvi unutardruštveni odnosi dodatno urušavaju. Gradi se infrastruktura, ceste i objekti ali u samoj strukturi društva uspostavljeno je dosta nezdravo ozračje koje se ne može promijeniti preko noći. Ali, ako nitko o tome neće ni govoriti, kako će se tek onda promijeniti? Vidim svoju misiju javnog djelovanja da jednostavno govorim o nome što nije dobro te da zazivam bolje funkcioniranje i prilika svima. Zar je toliko teško objaviti javni natječaj da pobjedi najbolji kandidat? A to se ovdje ne događa, neovisno o tome koja je struktura, iz koje stranke i skupine. Dapače, stvari se dodatno pogoršavaju i stoga nam i mladi ljudi odlaze.

Imate možda neki slogan – Zašto dati preferencijalni glas Draženu Đuroviću?
Ne, ja zapravo nisam osmislio nikakvu rečenicu jer bi to zvučalo jako pretenciozno i skoro glupavo (smijeh). Ali, vjerujem da ljudi mogu pogledati tko što radi, što je stvorio u životu i tko svojim životom i radom svjedoči za što se zalaže.

TEKST: S. Pok     FOTO: S. Pok