NOVA GRADIŠKA – U vremenu brzine u kome odavno ne zastajemo „zbog mirisa ruže“, poezija je, pomalo egzotična vrsta, jedna od onih koje pronađu i dotaknu sebi slične. U poeziji se, pjesničkom disciplinom i neobuzdanom maštom, sve bolje snalazi i Andrej Đeraj, što je prepoznao i žiri najvažnije i najdugovječnije nacionalne književne manifestacije i na 55. Goranovom proljeću, dodijelio mu drugu nagradu za mlade pjesnike.

Poezija je, rekao je veliki Žak Prever, „ ono što se sanja, što se zamišlja, ono što se želi i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života“ . Riječ je o pomalo egzotičnoj vrsti, uvijek aktualnoj i prisutnoj, iako nikada i mainstreamu, jedinstvenoj umjetnosti zasnovanoj na izražajnim mogućnostima jezika. I dok će se u prozu, olako, upustiti svi, poezija zahtijeva izvjesnu vještinu i suptilnost. Zna to Andrej Đeraj, jedan od laureata ovogodišnjeg Goranovog proljeća, dobitnik druge nagrade za mlade pjesnike, što je i povod razgovoru.

Prije nego li masovno kreneš dijeliti autograme, jednom kad poezija postane rock and roll, upoznaj nas s Andrejom? Tko je on?
Andrej Đeraj je 17.godišnjak , učenik trećeg razreda  jezične gimnazije u Požegi. Da, iako živim u Novoj Gradiški koja također ima gimnaziju, u Požegi sam. Osim toga, Andrej je i predani čitatelj, zaljubljenik u knjige i književnost, dečko koji se voli izražavati riječima i stihom, aktivist, kreativac, alternativac, facebook bi rekao i poklonik „lika i djela“ Arctic Monkeys-a, Peppersa i Gospodara prstenova.

Andrej je, složio se nedavno žiri sastavljen od suvremenih hrvatskih književnika i kritičara, i jedan od najosebujnijih mladih i perspektivnih pjesnika? O čemu je konkretno riječ?
Riječ je o Goranovom proljeću, najstarijoj hrvatskoj pjesničkoj manifestaciji i zasigurno jednoj od najvažnijih. Ove godine, na 55.izdanju manifestacije, žiri u sastavu Miroslav Mičanović i Branko Čegić, mojoj je poeziji, u kategoriji srednjih škola, dodijelio drugu nagradu.

Iako pitanje nije ni malo originalno, kakav je osjećaj biti nagrađen Goranovom nagradom?
Teško mi je samom procijeniti perspektivnost vlastite poezije, ali nagrada poput  Gorana, itekako je poticajna. Govori mi to da je moj rad prepoznat i shvaćen u svijetu ljudi kojima je književnost zanimanje, a ne samo hobi. U svakom slučaju, riječ je o jako lijepom i pozitivnom iskustvu.

U trenutku nesklonom poeziji, ali i trenutku u kojem je i čini mi se, na sceni sve više mladih osebujnih pjesnika, od kud i kako ljubav prema stihu?
Od najranijih dana me zanima književnost, a tamo negdje u  8. razredu osnovne škole, zaljubio sam se u poeziju. Glavni krivci su bili hrvatski klasici, poput Šimića i Matoša, zbog čijih sam stihova krenuo istraživati dalje… I tako je rođena ljubav.

O čemu najčešće pišeš, koje teme potaknu najprije razmišljanje, a onda i slaganje stihova i tko su ti pjesnički uzori?
Teme, iako većini ljudi uglavnom ljubavne, su raznolike. Od već spomenute i uvijek nezaobilazne ljubavi, preko socijalne tematike do prirode. Preferiram refleksivne pjesme jer zapravo svaka lirska pjesma sadrži i elemente refleksivne, ali uz predznak ljubavna- refleksivna ili duhovna refleksivna, pa istražujem dio koji će ostati u manjini. Ljepota poezije jesu upravo tematsko određenje i pravila kojih nema, sve na svijetu može biti inspiracija i motiv za umjetnički izražaj. Neke pretjerano konkretne uzore nemam. Volim čitati različite autore i naslove, upoznati različite stilove i načine pisanja, te, posebice vokabular. Ipak, kada bih baš morao nekoga izdvojiti, bio bi to Jesenjin, jer on je i prvi pjesnik kojega sam studioznije proučavao i čije stvaranje mi je dalo motivaciju da se i sam oprobam u „slaganju stihova“.

Što i kuda dalje? Najprije u stvaralaštvu, a onda i u životu?
Planiram jednostavno nastaviti pisati dalje.. Sve dok ne „prikupim“ materijal za zbirku, koja je logičan slijed i ogromna želja. Nadam se da će se kroz srednju školu to i ostvariti. I to je to…. pa kamo me stihovi odvedu. Kada je, pak, riječ o životu izvan okvira poezije, prvi planovi su ,naravno, završetak gimnazije, a onda i upis studija. Najvjerojatnije povijesti i sociologije, ali, još ćemo vidjeti.

TEKST: S. Tarbuk       FOTO: S. P. / privatni album