NOVA GRADIŠKA –  Dok su Kauboji privodili kraju nastup na Europskom prvenstvu, sjajan se rukomet igrao i u Novoj Gradiški. U kvalitetu i dobar glas turnira „Ivo Petranović“, odlučio se uvjeriti i Nikša Kaleb, nekadašnji reprezentativac, osvajač zlatne olimpijske medalje u Ateni 2004.

Novogradiški turnir rukometnih veterana posvećen doajenu nacionalnog sportskog novinarstva, treneru, sucu i pedagogu Ivi Petranoviću, sasvim je posebno natjecanje. Riječ je o susretu prijatelja, priči koja okuplja i povezuje, promičući toleranciju i vrijednosti sporta, priča koju, iz godine u godinu, prepoznaje sve veći broj natjecatelja iz cijele regije, turnir koji dokazuje kako za kreativno bavljenje sportom godine nisu prepreka, ali i kako je sport puno više od međusobnog odmjeravanja snaga i kvalitete. Stil je to života koji vas prati zauvijek, jer jednom sportaš, uvijek sportaš. Zna to i Nikša Kaleb, baš kao što zna i za turnir rukometnih veterana, pa, je, želeći pozdraviti prijatelje, s Europskog prvenstva u Zagrebu , navratio u Novu Gradišku.

Memorijalni turnir rukometnih veterana „Ivo Petranović“ jedinstveno je natjecanje koje promovira sport i prijateljstvo. Potvrđuje to i vaš dolazak u Novu Gradišku. Koliko su ovakvi događaji važni za sport i kako ste, uopće, za turnir čuli?
Svi oni koji su se, u određenom trenutku života, manje ili više aktivno bavili sportom, znaju kako je riječ o navici i stilu života koji vas prati zauvijek. Osim što nas uči disciplini, mentalnoj snazi, odgovornosti i predanosti, sport nam daje samopouzdanje, fizičku i psihičku spremnost,te, prije svega, osjećaj za toleranciju i uvažavanje protivnika. Jednom sportaš, uvijek sportaš. Dokazuje to i Turnir Ivo Petranović, priča u kojoj su i godine i rezultat manje važni, priča koja povezuje prijatelje i briše razlike među ljudima, priča koju sam s velikim veseljem i osobnim dolaskom želio podržati. Riječ je, osim toga, o turniru iza kojeg stoje ljudi koje, upravo zahvaljujući sportu i rukometu, poznajem godinama, a i Novogradiščani su sjajni domaćini, pa uvijek kad sam u prilici, volim ovdje navratiti. Ovaj puta se zgodno poklopilo i to što sam bio u Zagrebu na Europskom prvenstvu, pa nikako nisam mogao odbiti poziv organizatora-Gorana Matijevića i ekipe novogradiških rukometnih veterana.

Koliko je rukomet danas, 10 godina od kako ste se poslije Europskog prvenstva u Norveškoj 2008.godine pozdravili s aktivnom karijerom, dio vašeg života i što, zapravo, Nikša Kaleb, radi?
Iako danas za život ne zarađujem sportom i zaposlen sam u Regionalnom vodovodu u Metkoviću, sport je važan dio moga života. Jer, kako sam već rekao, jednom sportaš, uvijek sportaš. Jednom rukometaš, uvijek rukometaš. Nastojim tome naučiti i neke nove klince, buduće velike sportske zvijezde, kao trener mlađih kadeta Rukometnog kluba Metković. Osim toga, valja iskoristiti  dugu rukometnu tradiciju grada koji je dao nekoliko sjajnih reprezentativaca.

Zahvaljujući značajnim uspjesima reprezentacije posljednjih 15-ak godina, rukomet je, odjednom, u zemlji u kojoj je nogomet oduvijek najvažnija sporedna stvar na svijetu, postao iznimno popularan. Što je to toliko atraktivno u rukometu i zašto bi ga svaki klinac i klinka trebali trenirati?
Kada je riječ oo rukometu i svim njegovim prednostima i dobrobitima, teško mogu biti objektivan, jer riječ je o sportu koji je bio i ostao važan dio moga života. Aktivnost je to u kojoj svih 0 minuta koliko traje utakmica, radi baš svaki mišić na ljudskom tijelu, sport u kojem se neprestano krećete, sport koji traži cijelog vas i fizički, tjelesno i psihički. S druge strane, sve ono čemu vas uči rukomet-disciplini, mentalnoj snazi, odgovornosti, uvažavanju protivnika, uči i svaki drugi sport. Danas, osim toga, zahvaljujući napretku medicine i znanosti i imperativu zdravog života, sve smo svjesniji  svih benefita sporta. U prilog tome govori i podatak koji dolazi iz Njemačke a koji kaže kako tamošnji zdravstveni sustav troši čak sedam puta manje novca na liječenje aktivnih i bivših sportaša, nego li je to potrebno za ljude koji se sportom nikada nisu bavili. Riječ je i o aktivnosti koja povezuje i promovira, poput najboljeg ambasadora i najčvršćeg mosta, što dokazuje i turnir „Ivo Petranović“ koji je u Novoj Gradiški, u dva dana, upravo kroz sport, okupio 300-njak sudionika iz cijele regije.

I na kraju, ne možemo ne prokomentirati nastup reprezentacije na Europskom prvenstvu u Zagrebu i spoznaju da smo i mogli i očekivali puno više. Gdje se dogodio kiks i ima li hrvatski rukomet budućnost?
Unatoč lošijem rezultatu nego li smo se nadali, vjerujem da budućnost hrvatskog rukometa nije upitna. Dokazuju to i brojni mladi igrači koji će sve svoje sposobnosti, siguran sam, tek pokazati. Nedostajalo je tako malo, malo mentalne snage, malo hrabrosti i samopouzdanja, ali i to je sport. Neizvjesnost, nepovoljni rezultat, paralelno s euforijom i uspjehom. Ono što nikako nije dobro, a što ovih dana, kroz medijske napise, prati reprezentaciju, neopravdani su napadi i stavljanje odgovornosti za rezultat i uspjeh, odnosno neuspjeh, pred jednog igrača. Rukomet je timski sport i koliko god se ekipa oslanjala na karizmu, snagu i kvalitetu pojedinaca, bez dobre kolektivne igre, međusobne povezanosti i dobre kemije, nema ni dobrog rezultata.

TEKST: Simonida Tarbuk      FOTO: Dorian Pok