POŽEGA – Vatrogasci-volonteri su dokaz da na ovom svijetu još uvijek ima nade, da dobrota nije nestala i da heroji žive među nama, spremni dati sve, a ne tražiti ništa zauzvrat. Potvrdili su nam to i požeški vatreni volonteri Dino Kakuk predsjednik DVD Požega i  zapovjednik Antonijo Matić.

Nedavni katastrofalni požari koji su poharali Brač i Omiš nisu bili samo crne vijesti na ekranima – oni su ogolili surovu stvarnost i pokazali nam najčišće, najdramatičnije lice ljudske solidarnosti i vatrogasne žrtve. Biti vatrogasac-volonter nije posao, to je stanje uma, čista i nesebična ljubav prema čovjeku. Oni su tihi heroji iz susjedstva – ne nose plašteve. To su ljudi koje susrećete u trgovini, na tržnici ili u pekari. Ali kada stigne poziv upomoć, oni oblače tešku opremu i postaju štit između vaše obitelji i katastrofe. Njihova najveća nagrada nije novac, već onaj iskreni stisak ruke i suze olakšanja u očima čovjeka kojem su spasili dom.

Potvrdili su nam to i požeški vatreni volonteri Dino Kakuk predsjednik DVD Požega i Antonijo Matić zapovjednik. Mladi i energični, dio ljubavi prema vatrogasnoj umješnosti crpe i iz bogate povijesti.

Jer, valja naglasiti kako su požeški vatrogasci najstarije vatrogasno društvo na području Požeško-slavonske županije te šesto vatrogasno društvo po starosti u Slavoniji. Uvijek na prvoj crti obrane od nepogoda nesebično spašavaju živote i imovinu. Svojim doprinosom i dobrovoljnim radom te pozitivnim primjerom posljednjih 152 godina potiču i druge na volonterski rad.

Počeci vatrogastva u požeškom kraju sežu još od staroga vijeka kada se organizacija vatrogasne službe proširila iz Rimskog carstva na njegove pokrajine. U 18. stoljeću pojačana je aktivnost u obrani požara, a carica Marija Terezija donosi „požarnički propis“ po kojemu zemlje monarhije trebaju donijeti detaljan propis za svoje područje. Takav prvi propis za Požegu donesen je 1824. i 1834. godine. Na poticaj gradonačelnika Stjepana Pavišića održan je 18. siječnja 1874. godine u Gradskoj vijećnici skup građana radi osnutka Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Kraljevska zemaljska vlada potvrdila ih je 22. travnja, a već 13. svibnja sazvana je Prva glavna skupština na kojoj je za prvog predsjednika izabran Svetozar Kušević, poznati parlamentarac i saborski zastupnik. Zastavu DVD-a oslikao je hrvatski slikar Ferdo Kikerec, s jedne strane je izradio sv. Florijana, a s druge strane grb grada Požege. Požeško dobrovoljno vatrogasno društvo od prvih godina svoj utemeljenja sudjeluje u javnim svečanostima koje su od značaja za grad Požegu. Uvijek na prvoj crti obrane od nepogoda nesebično spašavaju živote i imovinu. Svojim doprinosom i dobrovoljnim radom te pozitivnim primjerom posljednjih 152 godina potiču i druge na volonterski rad. DVD Požega dobitnik Kolektivne nagrade Grada Požege za 2024. godinu.

DVD Požega ima tako bogatu povijest koju krase humanost i požrtvovnost. Sljedbenici izreke “vatru gasi, brata spasi” uvijek su ozbiljno shvaćali svoje poslanje, težili općoj dobrobiti, a ponekad baš i nisu nailazili na svesrdnu pomoć sugrađana. O tome svjedoči i zanimljiv tekst o radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva koji prenosimo iz Požeških novina, Lista za pouku i gospodarstvo, društveni i javni život od subote 13. siječnja 1923. godine: „Upravni odbor dobrovoljnog vatrogasnog društva u Požegi održao je dne 5. .o.mj. svoju VII sjednicu s obilnim dnevnim redom kao obično. Između mnogih važnih točaka spomenut ćemo neke glavnije, koje će građanstvo najviše zanimati, i koje su jednoglasno zaključene za interes i dobrobit grada, te sigurnost svekolikog građanstva. Tako je spomenuti odbor zaključio, da se zamoli gradsko poglavarstvo, neka sporazumno s gradskim načelnikom sastavi projekt za sirenu koja bi pomoću elektrike u slučaju požara mogla objaviti cjelokupnom građanstvu da je požar i tako im dati znak da idu u pomoć svome bližnjemu. Najzgodnije mjesto za sirenu ustanovit će gradski inžinir u dogovoru s vojvodom dobrovoljnog vatrogasnog društva g. Vladimirom Goršetićem, pa je istaknuta želja da zamoljeno bude gotovo u roku od mjesec dana, ako je to tehnički moguće.” Nadalje se umolilo gradsko poglavarstvo da strogim nalogom upozori sve vlasnike konja, da imadu bezuvjetno za slučaj požara priteći u pomoć, jer su to rečeni vlasnici dužni po zakonu. Svakom vlasniku konja bit će dostavljen onakav strogi nalog da se ubuduće ne dogodi, da naši požrtvovni vatrogasci moraju vući tešku vatrogasnu štrcaljku, jer nijesu pozvani, da zamijenjuju konje grada Požege.“

Iako danas vatrogasci ne razmišljaju o sirenama i konjima, s ljubavlju njeguju tradiciju i s velikom energijom brinu o sigurnosti zajednice. “Već 152 godine, duga je tradicija u našem gradu. Do osnivanja Javne vatrogasne postrojbe mi smo bili “prva crta obrane “od požara u gradu i ovom dijelu Požeštine. Prijašnjih godina bili smo vrlo napredni u tehnici i ljudstvu, no danas to nije tako – nositelj je Javna postrojba, a mi po potrebi i na poziv gradskog zapovjednika izlazimo na intervenciju. No, to ne znači da nije potrebno i truda i volje i snage da se intervencije obave na najbolji način,” pojašnja vam predsjednik DVD Požega Dino Kakuk.

DINO I ANTONIO: “Ne treba nama nitko zahvaljivati, mi smo tu zbog naših ljudi”

Vatrogasni dom u kojem imaju sjedište u njihovom je vlasništvu, ima još dosta posla, problem je i oprema, ali svjetla strana je rad s mladima i djecom, kaže nam. “Kamioni su dosta loši, cisterne nemamo od 2023. godine i to nam je najveći problem, operativno smo prilično uskraćeni za taj dio. Ali, ljepši dio postoji – radimo puno s djecom i mladima, to nam je prioritet. Ove smo godine bili i u Vatrogasnom kampu u Fažani. Bio sam kao voditelj i to su doista prekrasna iskustva i za nas i za djecu. Jer, u Požegi je puno stvari za djecu u ponudi – od sporta do raznih udruga gdje se plaćaju i članarine. Ovdje tog nema – mi voditelji volonterski od svibnja do danas, tri puta tjedno vježbamo s djecom. Puno je tu organizacije i posla, ali drago nam je vidjeti kako se djeca druže, uče neka nova životna iskustva, osnove kulture i socijalizacije i postaju, samostalniji, bolji ljudi za budućnost. To je prekrasno, sudjelovati i pratiti.” kaže nam Dino.

Pripremaju i nova osposobljavanja vatrogasne mladeži, osnove o vatri i gašenju, a trenutačno imaju 26 pripadnika mladih pripadnika od 6 do 16 godina. Upućen je i poziv novim članovima ili radije, kako kaže predsjednik Kakuk, njihovim roditeljima: “Pozivam roditelje koji su zainteresirani uključiti svoje dijete u naše edukativne aktivnosti da nam se jave, neka dođu ovdje u Dom s djecom, sve ćemo im objasniti. Ljudi još uvijek nisu dovoljno upoznati da mi radimo s djecom. Želja nam je da vatrogastvo za mlade bude dostupnije”.

A što je njega osobno privuklo da ulaže svoje slobodno vrijeme, odlazi iz svoje obitelji kako bi zaštitio imovinu i živote svoje sugrađana?
“I ja sam došao ovdje kao dijete. Sad mi je gotovo 30 godina, a već sam 22 godine ovdje. Pozvao nas je sve iz ulice tadašnji zapobjednik koji nam je bio susjed. Krenuo sam u tu priču i od prvih obuka, natjecanja na državnim i međunarodnim razinama, imali smo najbolje ekipe i jednostavno sam to zavolio. Uz puno rada, odricanja, jako puno vremena provodim ovdje, ali uvijek gledam da dam svoj maksimum. Obnašam sada dužnost predsjednika i uvijek želim da mogu reći – hajdete ljudi zamnom! Jer, ako ja prvi krenem i drugi će. Za ovo vremena mora biti.”

Mladi zapovjednik Antonijo Matić dijeli istu emociju prema volontiranju sa svojim predsjednikom. Iako, kaže nam, biti dobro pripremljen vatrogasac nije baš samo stvar emocija – potrebno je tu i dobrog zdravlja, snažnih mišića i snažnog karaktera. “Da bi netko mogao biti operativni vatrogasac, prvo mora biti državljanin Republike Hrvatske, mora biti punoljetan, položiti Modul 1 koji se polaže u matičnom društvu, potom se piše ispit i naš kandidat prelazi u Modul 2. Kroz prvi modul kandidati se tek upoznaju s vatrogastvom, jer imamo ljudi i zrelije dobi koji dođu i željeli bi volontirati a nemaju prethodnih znanja. Riješe li to uspješno, prelaze na Modul 2, gdje se nastavlja poduka s proširenim temama i s dosta praktičnog dijela. Potreban je liječnički pregled o psihičkom i fizičkom zdravlju.”

I tko bi se u takve izazove upuštao, trošio svoje vrijeme, prihvaćao sve te obaveze, a bez ikakve dobiti? “Eh, da. Treba puno vremena, ali najvažnija je volja. Nemate li želje, nemojte u to ići.”
A pravi vatrogasac mora biti spreman na sve – na nepristupačne terene, poplave, veći šumski požari, požari na stambenim objektima gdje je puno gorivog materijala. “Ostaje se na terenu do dugo u noć. Šumski požari su zahtjevni zbog teškog terena, često se mora nositi teška oprema doslovno na ramenima. Poplave su jednako teške, ostala nam je u sjećanju 2014. godina i bujične vode – bili smo svagdje na terenu, po nekoliko dana, vidjeli puno teških prizora i u Gunji i drugdje u Slavoniji. Ali tako je to.”

Zapita li se ikada onako ljudski – ma što meni ovo treba?
Odgovor stiže u sekundi. “Ne! Mislim da se to nikada nitko od našim momaka isto nije zapitao. Sve nas vuče i drži neopisiv osjećaj – navala adrenalina, emocija, neopisivo je to. Dok budem mogao, nastavit ću. Zahvala čovjeka kojem smo spaslili imovinu, osjećaj da si pomogao, to je prava zadovoljština. Jer ne treba se nama nitko zahvaljivati – mi smo zbog naših ljudi uvijek tu.”

Zašto je dobro volontiranti, a ne kalkulirati?
“Dobro je volontirati zato što se stječu nova iskustva, prijateljstva, znanje, a sama pomisao da si drugim pomogao, da imaš tu moć i vještinu to je neprocijenjivo. I naravno, pomažemo našoj zajednici koliko možemo i koliko smo potrebni. To je sve.”

Da, to je sve. Kada sve utihne i vatra se ugasi, u srcu volontera ostaje neopisiv osjećaj ispunjenosti. Spasiti nečije uspomene, nečiji život, životinju u nevolji ili jednostavno biti tu kada je najteže – to je trag koji daje duboki smisao postojanju. Vatrogasci -volonteri su dokaz da na ovom svijetu još uvijek ima nade, da dobrota nije nestala i da heroji žive među nama, spremni dati sve, a ne tražiti ništa zauzvrat.

Članak  je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

TEKST: Dorian Pok                FOTO: S. Pok/ Arhiv Požega