MIROSLAV PIŠONIĆ, RAVNATELJ GRADSKOG MUZEJA NOVA GRADIŠKA: Muzej kao prostor novih mogućnosti, susreta, učenja i informiranja

Datum objave: 17. 12. 2021. | Kategorija: Razgovori

NOVA GRADIŠKA – Iako su, ne tako davno, bili tek mjesta za čuvanje i prezentiranje umjetnina i baštine, uloga muzeja u suvremenom društvu puno je više od toga. Riječ je o važnoj komunikacijskoj i informacijskoj točki, kulturnom, umjetničkom i medijskom središtu zajednice koje svjedoči o njenom identitetu, povezuje i ima važnu ulogu u obrazovanju i razvoju turizma. Tako o muzeju promišlja i Miroslav Pišonić, viši kustos, odnedavno, novi ravnatelj Gradskog muzeja Nova Gradiška, artist po vokaciji koji kulturu vidi kao prostor novih mogućnosti

Izuzmemo li broj stanovnika i složenu infrastrukturu, Nova Gradiška je, po dostupnosti sadržaja, sklonosti kulturi i velikom broju priznatih umjetnika, sasvim sigurno urbana sredina. Zasluge za to uveliko pripadaju Gradskom muzeju, instituciji čiju je djelatnost, sada već davne 1951.godine, potaknula darovnica obitelji Špišić, a, potom, 40-ak godina kasnije, 1993. i ona obitelji Dieneš, kojom je, njegov fundus, obogaćen povijesnom građom i predmetima dagocjenim za istraživanje prošlosti grada. Od 2016., kada je, nakon opsežne obnove, zasjao novim sjajem, Gradski muzej Nova Gradiška, nezaobilazna je kulturna točka, mjesto susreta i druženja, učenja i informiranja, te prije svega, prostor novih mogućnosti, koje dugoročno, zajedno sa svojim timom, sugrađanima želi otvoriti viši kustos i novi ravnatelj Miroslav Pišonić.

Iako smo uvjetno rečeno mala sredina, činjenica da u njoj posljednjih sedam desetljeća djeluje Gradski muzej, zasigurno nam daje i određeni pečat urbanosti?
Iako je urbanost puno više od pukog postojanja kulturnih ustanova u sredini, njeno djelovanje na informiranju i educiranju stanovništva, te prije svega, kulturnom osvještavanju, unatoč i usprkos brojnim izazovima, čini nas, itekako urbanima. U prilog nam, osim toga ide i činjenica kako je iza Muzeja dugih sedam desetljeća rada i djelovanja što smo, simbolično obilježili i na sam rođendan 18. listopada, kada je 1951. zaključkom tadašnjeg Narodnog odbora kotara Nove Gradiške i osnovan, sa svrhom skupljanja i očuvanja kulturne baštine. Neposredni povod za njegovo osnivanje bio je poklon obitelji Špišić sačinjen od numizmatičke, zbirke starog oružja i više arheoloških nalaza. Prva zbirka otvorena je u kući mr. ph. Karla Dieneša, a prvi kustos bio je učitelj Stjepan Maraković. Riječ je o događajima koji su prethodili osnivanju Zavičajnog muzeja 1971. godine.

Iako vas vjerni posjetitelji muzeja kakve ima svaka manja sredina, od ranije znaju u ulozi kustosa, tko je Miroslav Pišonić?
Miroslav Pišonić je, prije svega, čovjek koji je 2005. završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomiravši u klasi profesora Rašića i iza kojega je desetak samostalnih i puno više skupnih izložbi. Još kao apsolvent, zaposlio sam se u Osnovnoj školi u Davoru, mom rodnom mjestu. Od 2006. djelatnik sam Gradskog muzeja Nova Gradiška, najprije kao kustos vježbenik, a od mjeseca ožujka 2021. na dužnosti ravnatelja, čime sam, na neki način, zatvorio krug, ali i, vjerujem, potvrdio snažnu vezu s muzejom- osobno i profesionalno. Iako je riječ o itekako izazovnoj i zahtjevnoj dužnosti kojoj prilazim s makismalnom odgovornošću i predanošću, moram priznati i da me veseli, posebno stoga što imam puno ideja kako ovu ustanovu još više približiti sugrađanima i pretvoriti je u mjesto susreta i učenja u kojem će se osjećati dobro, prihvaćeno i informirano. Na kraju krajeva, tako nekako i zamišljam ulogu muzeja u zajednici, kao prostor na kojem se čuva i njen identitet, ali i kriju brojne tajne koje nam je dužnost podijeliti sa svima. Jer, baš kao što je uloga umjetnosti osvještavanje vremena u kojem živimo, sličnu ulogu u suvremenom društvu imaju i trebaju imati i muzeji kao kulturne ustanove u službi čovjeka i sredine, odnosno grada u kojem djeluju.

Imaju li Novogradiščani naviku dolaziti u muzej, koliko su, zapravo, otvoreni prema umjetnosti i kulturnim sadržajima i kojim konkretnim potezima mislite te navike mijenjati ?
Čini mi se da smo tu negdje u nacionalnom prosjeku, iako je važno reći i kako muzeji odavno nisu više samo elitistički, nego mjesta otvorena svima, a ne tek posebno povlaštenima. Ipak, uvijek ima prostora za napredak što, u posljednje vrijeme, nastojimo činiti i kroz, sada već redovne, kreativne radionice, stalnu suradnju s dječjim vrtićem i gradskim osnovnim školama, jer odgajati i njegovati treba od malena. Raduje me da te pomake, koliko god mali ili veliki bili, primjećuju i sugrađani, jer sve što radimo, ne radimo za sebe, nego za posjetitelje, a svaka pozitivna kritika predstavlja i podstrek za daljni rad. Osim toga, uz ulogu čuvara i zaštitnika materijalne i nematerijalne kulturne baštine, mi smo, prije svega, oblik uslužne djelatnosti. Ne smijemo, također zaboraviti ni ulogu informatora i edukatora, jer čini mi se kako puno ljudi još uvijek nije potpuno svjesno da uz postavljanje izložbi, mi svakodnevno radimo na prikupljanju građe, njenoj digitalizaciji, dokumentaciji, preventivnoj zaštiti, restauraciji, obradi, što smo, također, dužni približiti i posjetiteljima, jer, i u našem poslu, baš kao i kod finala Lige prvaka kojem prethodi čitav niz treninga, puno je posla koji se ne vidi a koji prethodi završnoj prezentaciji, u vidu izložbe ili određenog postava.

Kada smo kod educiranja i informiranja, upoznajte nas s odjelima koji postoje i djeluju u Gradskom muzeju a onda i timom koji sve to vodi?
Upravo je tim ono što je najvažnije i što čini razliku, jer, ako je sastavljen od stručnih ljudi koji vole svoj posao i pristupaju mu profesionalno i s puno entuzijazma, ništa nije nemoguće, čvrsto vjerujem. Upravo zbog toga, jedan od mojih glavnih ciljeva na dužnosti ravnatelja je oformiti takvu ekipu. Na sreću, sluhom osnivača, čini mi se da se i u tom smislu stvari mijenjaju na bolje. Na žalost, nedostaje nam povjesničar, a odlaskom kolegice u mirovinu, i etnolog, ali vjerujem i nadam se da ćemo se, s vremenom, u potpunosti ekipirati, jer, kako sam već rekao, bez stručnog tima, nema smisla razmišljati o planovima i idejama za budućnost. Potpuni ili ne, u Gradskom muzeju Nova Gradiška djeluju arheološki, kulturno -povijesni, etnološki i galerijski odjel koji bi svi imali svog voditelja. Na sreću, ne nedostaje nam entuzijazma i strasti prema poslu, a to je, ipak, najbitnije.

Uz ekipiranost i vječnu potrebu za prostorom, što je, vjerujem, problem i puno većim muzejima, tu je i višegodišnja želja za stalnim postavom. Dokle se s tim stiglo?
Riječ je o projektu o kojem su promišljali i brojni ravnatelji prije mene. Ideja je tu, razgovori traju, vjerujem i nadam se da će i zaživjeti, ali, hajmo ipak pričekati.. Raduje da “materijala” za tako što imamo, što potvrđuje i tvrdnju s početka razgovora o urbanosti sredine. Iako je riječ o ni malo lakom “zahvatu”, stalni postav bio bi višestruko koristan za muzej, ali i prije svega za Grad. U kulturnom, a onda i turističkom smislu, stoga ga svakako treba realizirati u suradnji s brojnim akterima-drugim ustanovama u kulturi, obrtnicima, poduzetnicima. Osim za razvoj kulturnog turizma koji je, zasigurno, grana turizma u porastu, stalni postav, baš kao i samostalna galerija, što je još jedna dugogodišnja ideja generacija novogradiških muzealaca, jer ovaj je kraj dao čitav niz uglednih umjetnika svih profila koji su svojim radom i djelovanjem zadužili ne samo nacionalnu nego i svjetsku umjetnost. Ivo Kerdić, Antun Maračić, Damir Sokić, Ferdinand Kulmer, Tomislav Petranović Rvat, a onda i istinska institucija ovoga grada, majstor naive Josip Pintarić Puco-tek su neki od njih koje, do sada, možda i nismo dovoljno “iskoristili”, a, pravim pristupom itekako mogu biti dio šireg promišljanja kulturnog bredniranja Grada. Osim seniora, tu je i veliki broj mladih i mlađih umjetnika koji također moraju imati svoje mjesto, na čemu ću, zajedno s timom, svakako raditi.

Maloprije spomenuti Ferdinad Kulmer, grof, te prije svega, čuveni slikar i likovni pedagog, dugogodišnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, također je iznimno značajan novogradiški zavičajnik, čovjek koji je na puno načina zadužio i grad i Gradski muzej, čega smo se sjetili i prilikom nedavno postavljene značajne izložbe “50 godina likovne kolonije Strmac koje nema”?
On je tek jedan u plejadi velikih umjetnika koji nam mogu biti ponos i dika, a čiji bi rad i djelovanje, kako osobno, tako i profesionalno, na ovaj ili onaj način volio nastaviti, jer, prostora itekako ima. Riječ je o sasvim posebnoj umjetničkoj priči, jednoj od prvih te vrste u Slavoniji, pa i šire, ambicioznom Kulmerovom projektu pokrenutom davne 1971.godine koji je na izletištu Strmac okupljao najpoznatije umjetnike iz cijele bivše države. Tijekom dva mjeseca koliko je Kolonija trajala, u 14 saziva sve do posljednje, organizirane 1988.godine, izmjenjivale su se grupe umjetnika koji su, kroz zajedničko stvaranje, promišljanje o umjetnosti, a potom i obvezu doniranja jednog rada, označile i početke stvaranja bogatog fundusa galerijskog odjela koji je, s vremenom, trebao dovesti i do osnivanja Galerije likovnih umjetnosti Nove Gradiške.

Iz svega do sada rečenog, vidljivo je kako ste samom sebi poprilično izazovno i visoko podigli ljestvicu. U očekivanju stalnog postava, a onda, u neka dobra vremena i samostalne galerijske ustanove, što posjetitelje Gradskog muzeja Nova Gradiška čeka u novoj 2022. godini?
Godinu na izmaku ispratili smo sjajnom arheološkom izložbom pod nazivom Tragovi rimske vojske u Zbirci Josipović. Riječ je o privatnoj zbirici našeg uglednog sugrađanina Donalda Josipovića, kakvu bi, u vlastitom fundusu, rado vidjeli najrenomiraniji svjetski muzeji. Otvorena uz Dan Grada, izložba je, na određeni način i simbolika, jer upravo je donacijom privatne zbirke 1951. godine počela i životna priča Gradskog muzeja. Jednako zanimljivo nastavit ćemo i tijekom 2022., koju će, na određeni način, obilježiti i međumuzejska suradnja. Zaljubljenike u kulturu i umjetnost tako očekuje niz zanimljivih arheoloških i prapovjesnih izložbi, pri čemu posebno valja istaknuti onu koje ćemo ostvariti suradnjom s Muzejom krapinskih neandertalaca, ali i onih likovnih, poput izložbe našeg velikog kipara Ivana Kožarića koju ćemo realizirati zahvaljujući suradnji sa Antunom Maračićem, još jednim novogradiškim umjetnikom i kustosom, koji je i autor monografije posvećene Kožariću. Riječ je o događaju koji će, značajem, itekako nadrasti lokalne okvire i koji vrijedi vidjeti. Velika mi je želja, već godinama, realizirati i izložbu Ante Rašića, mog dragog profesora u čijoj sam klasi diplomirao i kojeg već godinama “žicam” da nam dođe, u čemu ću, nadam se, i uspjeti, baš kao i nizu drugih..

TEKST: Simonida Tarbuk          FOTO: gmng

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn