MIRO GAVRAN – O životu, obiteljskom poslu, kazalištu s ljudskom toplinom i teatru s misijom

Datum objave: 27. 2. 2015. | Kategorija: Razgovori

mg

Veliki hrvatski kazališni kritičar Tomislav Čatež Miru Gavrana je jednom okarakterizirao kao poduzetnika i umjetnika, propovjednika i zabavljača, prijestupnika i moralizatora. Nije zgorega, uz to, i spomenuti, kako je riječ o jedinom živućem kazališnom piscu koji ima festival u cijelosti posvećen vlastitom rukopisu, piscu prevednom na gotovo sve svjetske jezike, te umjetničkom voditelju obiteljskog putujućeg Teatra Gavran. Omiljen među kazališnom, ali i čitateljskom publikom, Miro Gavran je, zasigurno, jedan od najpoznatijih Novogradiščana. Nedavna predpremijera novog Gavranog teksta na domaćim daskama, pred „kućnom“ publikom, bila je i jedinstvena prilika za razgovor.

Nakon „Sladoleda“ ženske inačice najnovije predstave, Novogradiščani su, prije svih ostalih, po dobrom,starom običaju, ponovno dobili priliku i čast,prvi uživati, ali i ocijeniti „Pivo“.
Već je svima dobro poznato, a mojim Gradiščanima pogotovo, kako se, unatoč svjetskom uspjehu i snalaženju u najvećim i najuglednijim kazalištima, ja i dalje, osobno, najbolje osjećam kod kuće. Upravo stoga, ali i iz osjećaja duga prema sredini iz koje sam krenuo na „put uspjeha“, svakom novom predstavom, najprije  se vratim kući. Ni „Pivo“, u tom smislu nije iznimka, jer će ga u dvorani Doma kulture, novogradiška publika vidjeti čak osam dana prije zagrebačke.

Koje su sličnosti, a koje razlike između „Sladoleda „ i „Piva“?
Riječ je, na neki način, o dva poglavlja iste ili slične životne priče, licu i naličju, jednoj ženskoj i jednoj muškoj, nastaloj prema mojoj omiljenoj temi i vječnoj inspiraciji-međuljudskim odnosima. Nakon što je „Sladoled“ sa svojih uspješnih  60-ak izvedbi u godinu dana,  postao hit predstava, poželio sam napisati i mušku priču, priču o odnosu oca i sina, odrastanju, ljudskoj toplini, ali, pomalo i priču o nostalgiji, jer, upravo je ta tema, u posljednje vrijeme, nekako, posebno „in“. I kao što je „Sladoled“ ženska priča ispričana muškim redateljskim rukopisom, tako je „Pivo“ muška priča iznesena redateljskim viđenjem Helene Buljan. Mislim kako je, upravo to izbjegavanje jednostranog pogleda i pristupa iznimno važno za pravilno razumijevanje muško-ženskih odnosa. Na predstavi smo radili dva duga, intenzivna mjeseca, ali se, nekako, sve poklopilo. I tekst, koji će, siguran sam, naći put do publike i sjajna „pozadinska“ ekipa, kao i ona glumačka, na čelu sa Zlatkom Ožboltom i Jakovom Gavranom. Zbog svega toga, vjerujem kako će, nakon „Sladoleda“, publici, itekako, dobro sjesti i „Pivo“, jer, riječ je o kazališnom sukusu života, priči prepunoj emocija koje svi prepoznajemo, ali i priči iz nekih, davnih, možda pomalo i boljih vremena. A, upravo je to, jedna od značajnih uloga kazališta i književnosti-podsjetiti nas na ljudske vrijednosti, ali i upoznati s vremenima koja ne pripadaju nama.

DSCN0465

Sin, Jakov Gavran, sve ozbiljnije i sve češće postaje pravi istinski član obiteljskog poduzeća, Teatra Gavran, baš poput Vaše supruge, sjajne glumice Mladene. Sličnu priču uspješno „fura“ i Ljubomir Kerekeš sa svojim glumačkim nasljednikom, kroz vlastiti obiteljski teatar. Da li su, takvi mali, privatno-obiteljski teatri, što zbog opće situacije koja kulturi, baš i nije sklona, što zbog nedostatka financija, na neki način, budućnost nacionalnog kazališta?
Priča o malim, putujućim teatrima u zemljama koje su ishodišta kulture, poput, recimo, Francuske ili Engleske, duga je gotovo četiri stoljeća. Kod nas je, situacija, pomalo drugačija i putujući teatri s radom ozbiljnije počinju tek u 70- tim godinama 20.stoljeća, s pojavom „Teatra u gostima“ i „Histrionima“. S druge pak strane, ukoliko poput mene, živite u zajednici s dva glumca, normalno je da će vam se javiti želja za radom s ekipom u koju vjeruješ . Velika je sreća i izniman blagoslov kako je ono što radi Teatar Gavran, publika, prepoznala i stalno, iznova, nagrađuje.Osim toga mali, putujući teatri jedinstvena su prilika i da kazališna kultura i kazališna navika stigne u svaki kutak Hrvatske. Jer, veliki, nacionalni teatri vrlo često nude isto takve predstave, masivnih scenografija, velikih glumačkih ekipa, te su, takve, uglavnom,neprenosive u manje gradske sredine.Upravo se stoga, uvijek, iz početka, posebno veselim i svakom svom novom, kazališnom dolasku u rodni grad.

Kako, svakodnevno, nakon 13 godina postojanja, živi i radi Teatar Gavran i koliko je glumački kruh „kruh sa sedam kora“?
Predstave Teatra Gavran uistinu su proputovale svijet, ali i Europu. Ritam nam je zahtjevan, jer svake godine odradimo po jednu premijeru i čak 100-njak repriza, što traži ogromno zalaganje i odricanje. Na sreću, u čitavoj obiteljsko-poslovno-glumačkoj avanturi još uvijek uživamo.Na repertoaru kazališta u ovom je trenutku 5 „živih“ predstava.  Vrlo često smo na putu, jer, poseban je gušt kulturu i kazalište donijeti malim sredinama, željnim svega onog urbanog. Osim toga, kroz godine smo se, na neki način, specijalizirali i profesionalno opredijelili za suvremene, dinamične predstave u kojima se, na prvom mjestu, afirmira GLUMAČKO UMIJEĆE kao osnov teatarske umjetnosti. Sretni smo jer nas publika voli, a to je ono bez čega u ovom poslu, nikako ne bi išlo.U maloj dvorani Lisinski osjećamo se kao kod kuće i tamo su naše predstave, uglavnom, uvijek rasprodane. Upravo to je i pozornica na koju će „Pivo“ odmah nakon novogradiških dasaka.

TEKST: Simonida Tarbuk  FOTO: S. T/ POU MAR

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn