POŽEGA – Marijana Matoković akademska je glumica i lutkarica, odnedavno i klaunesa. Otkrila nam je čime se sada bavi otkad je suvremeni cirkus ušao u fokus njene mašte i interesa.”Ogromna snaga je zapravo u toj ljudskosti koju nosimo iznutra, da shvatiš da zapravo u sebi imaš tisuće izbora, tisuće slojeva, tisuće likova” kaže nam Marijana o svom životnom izboru i ljubavi.

Suvremeni cirkus kao kategorija sadrži mnoštvo disciplina poput zračnih akrobacija na svili, trapezu ili užetu, kombiniranih tehnika, klauniranja, pantomima, žongliranja. Marijana Matoković akademska je glumica i lutkarica, odnedavno i klaunesa. S predstavom “Generacija XYZ” u produkciji Teatra Cirkus Punkt prvi put je nastupila kao izvođač. Teatar CIRKUS Punkt je umjetnička organizacija koja objedinjuje kazalište i suvremeni cirkus, a Marijana ju je pokrenula s Lidijom Kraljić. Osim produkcije predstava održavaju i radionice iz područja glume, lutkarstva, cirkuskih vještina, fizičkog teatra i dramske pedagogije namijenjene svim uzrastima. Marijana nam je otkrila čime se sada bavi otkad je suvremeni cirkus ušao u fokus njene mašte i interesa.

Požeška kazališna publika dobro te zna po brojnim predstavama za djecu i odrasle te po izvrsnom pedagoškom radu s mladima. No, sada si u drugim umjetničkim vodama, u nekoj drugoj kazališnoj niši. Što te privuklo suvremenom cirkusu?
Uvijek mene nešto gura u nove izazove, neka znatiželja, želja za novim iskustvima i znanjima…U srednjoj školi imala sam dobre ocjene, mogla sam birati fakultete, ali vrlo me zanimala gluma, pa sam neko vrijeme bila između glume i ekonomije. Onda se “dogodila” osječka Akademija, lutkarstvo koje me opčinilo kao prava čarolija, kao nadogradnja na glumu. A interes za klauniranje krenuo je već s mojim angažmanom u “Crvenim nosovima” gdje sam upoznala određeni krug ljudi u Zagrebu koji  su se bavili suvremenim cirkusom, prvenstveno klauniranjem a potom se to proširilo i na druge discipline – trapez, žongliranje, ples na svili, akrobalansi i drugo. Zanimanje koje se tada u meni probudilo odvelo me u Barcelonu gdje sam stekla neka nova znanja, spoznaju da postoje cijele predstave bez riječi, da osim glazbe i plesa postoje i druge izvedbene umjetnosti univerzalnog jezika koje komuniciraju sa svima svugdje u svijetu. Zaključila sam da tako mogu istraživati, putovati, raditi na sebi, razvijati neki novi umjetnički izričaj…

Suosnivačica si i umjetničke organizacije Teatar Cirkus Punkt…
Da, to sam osnovala s Lidijom Kraljić iz želje da imamo bazu za svoje projekte za koje tako možemo lakše ostvariti i određene nužne potpore od grada, županije, gdje se možemo prijaviti na neki projekt rezidencijalne mreže. Dakle, Cirkus Punkt nastao je iz praktičnih razloga kao mjesto za ostvarivanje naših umjetničkih želja. Sredstva se polako povećavaju, te se nadamo da su nas prepoznali.

Kao prosječnom konzumentu kazališnih predstava, osobno mi je vrlo nepoznata ta niša u kojoj je smješten tvoj umjetnički interes, a očito je vrlo živa, vrlo energična bar u većim sredinama. Kako tržište reagira kada su u pitanju vaši projekti, raste li interes publike? Borite li se još uvijek s predrasudama vezanim uz “cirkusante” i klauniranje?
Da, kao “hajde klaun neki trik, nasmij nas”. Mislim da će tog uvijek biti, no radi se na tome da je toga sve manje. Ali, trenutno pričamo u nekim gabaritima gdje je kod nas to još uvijek u razvoju, tek nekih 15-ak godina, što je, ako gledamo povijesno, vrlo kratak period. Izvrsno je rekao moj mentor Ira Seidenstein kod kojeg sam bila u Australiji kada smo pričali o razvoju cirkuske scene u Hrvatskoj. Mi smo na početku i ne možemo očekivati da budemo u rangu s nekim zemljama u svijetu koje u tu granu umjetnosti ulažu zadnjih 150 i više godina. Globalizacijom, internetom sve to danas ide brže, ali opet je tu nekoliko faktora – koliko to hrvatska kulturna scena novčano uspijeva podržati, ljudi koji obavljaju edukaciju – jer uglavnom cirkuska scena počiva na entuzijastima, nije se još dogodila kritična masa nekog veće broja stručnih ljudi i trenutno je to još uvijek u rangu work-shopova. To je dobro u određenoj fazi, ali ako želimo govoriti o nekoj višoj, akademskoj razini treba to osnažiti sa znanjem koje postoji izvana te potom razvijati domaće snage. Potrebno je vrijeme. Čak i ono što je institucionalizirano poput lutkarstva kroz akademiju, kroz veliki broj studenata i dalje još nije probilo taj nekakav stakleni strop da imamo lutkarske predstave za odrasle i slično. Tako da i za cirkus treba vrijeme. Ono što je “pomodno” no istovremeno i vrlo pozitivno, jest to da je cirkus prilagodljiv, uvijek bio i bit će. Ima tu kvalitetu koja se meni sviđa, prilagodljiv je izvođenju vani, vidjeli smo to u doba korone, žongleri su bili na ulicama, cirkusanti, izvođači pa su nas i više upoznali. Tu je i naša upornost, ljubav…

Koliko čovjek za takav umjetnički izričaj mora biti i tjelesno i mentalno spreman?
Potrebna je ogromna disciplina. Kao kod profesionalnih balerina i baletana koji kažu – ako ne plešem jedan dan znat ću ja, ako ne plešem dva znat će moj učitelj, ako ne plešem tri znat će svi. Slično je i kod nas. Žongler ako ne baca svaki dan 7, 11 ili više loptica koje bacaju, ako ne vrte to svaki dan negdje u tijelu, teško da mogu držati tu kvalitetu da će kada zatreba baciti najbolje moguće. Za klauniranje koje naizgled djeluje vrlo lagano treba strašna disciplina, a nije bez razloga da su u nekadašnjim cirkusima klaunovi postajali tek u starijoj dobi i to uglavnom akrobati koji se više ne mogu baviti akrobacijama, hodači po žici, dakle svi koji su imali već izrađenu tjelesnu i životnu vještinu uz zrelost karaktera. Cirkusi su nekada imali po jedan, dva lika koji su trajali po 30 godina. Taj trend se promijenio, jedan od začetnika novog trenda je Jango Edwards. Nažalost, preminuo je prošle godine, ali koji je stvorio oko 170 različitih karaktera kroz klaunovsku umjetnost i svojedobno je bio prava zvijezda, sa svojim točkama nastupao je primjerice kao predgrupa Rolling Stonesima. U svijetu je to prisutno u mnogim sferama i to je vrlo fascinantno. A zašto? Jer je baza i srž svega tog ljudskost. To je nešto što mi je Ira Seidenstein u Australiji osvijestio – intuitivno težiš tome, a ne znaš imenovati. On se bavi pedagogijom izvedbenih umjetnosti i stvorio je metodologiju vježbi kako da izvođač bude u najboljoj formi, kako iznutra raditi na svom tijelu. Glazbenik zna da mora odsvirati ljestvicu, ali kako da glumac vježba emociju, kako da vježba maštu, motoriku. Dakle osmislio je niz vježbi i sve je sveo na jedan niz kako bi izvođač u optimalnoj mjeri bio spreman za rad. To već prelazi u jednu kategoriju filozofije, to su znanstveno dokazane metode koje funkcioniraju, a s pedagoške strane, osobno mi je vrlo zanimljivo iskušavati tu metodologiju u kreativnom radu, što sa studentima na Akademiju u Osijeku gdje sam službeno umjetnički suradnik , što s drugim izvođačima raznih izvedbenih profila. Ogromna snaga je zapravo u toj ljudskosti koju nosimo iznutra, da shvatiš da zapravo u sebi imaš tisuće izbora, tisuće slojeva. To je kompleksno, ali svedeno na razumljiv jezik, a ti principi primjenljivi su i u svakodnevnom životu.

Kako s ovim novim spoznajama promatraš svoj glumački put?
Možda bih neke stvari hrabrije i slobodnije napravila. Dok sam radila u Gradskom kazalištu Požega imala sam želju, čak pritisak, da radimo dobre drame, komedije, malo mi je žao što nije bilo više izvedbi svih tih predstava, ali evo radujem me drastični pomak koji vidimo primjerice, kroz recentnu požešku predstavu “Gostioničarka”. Drago mi je da se stvara ta neka jezgra mladih – Anabela Sulić, Matko Trnačić, Ružica Maurus koja je sada u Komediji, sve su to ulozi za budućnost, požeške mlade snage i sretna sam kad promatram njihov razvoj. Mislim da i požeško kazalište treba hrabro dalje, a moja glumačka karijera bila je još jedna stepenica u mom sazrijevanju pa ju tako i promatram.

Kakvi su planovi, namjeravaš se i dalje “cirkusirati”?
Ha, sad imam veliki izazov pred sobom, odlazim u Kanadu u travnju. To je nešto što me trenutno “svrbi”. Odlazim u Montreal, svjetski centar suvremenog cirkusa, prava Meka. Želja mi je otići tamo vidjeti na festivalima što drugi kolege rade, a pokušat ću sudjelovati i na radionicama, vidjeti kakva je to vibra, idem otvorenog srca i uma. Uz to, preko ljeta imam dogovorene predstave, novi projekt za jesen, planova ima.

Može se tako živjeti, nije li to kruh sa sedam kora?
Olakotna okolnost je da imam svoj stan u Zagreb, ali osjetim da neću taj tempo kojim sada živim moći vrlo dugo gurati. Moj dan od 12 radnih sati – ispunjen obvezama, mailovima, vizitama u bolnici, jurnjavama na probe, treninge, pisanjem tekstova. I tu nema vikenda, ne preporučujem nikom da tako živi, ali to je cijena toga da si sada mogu priuštiti otići na dva mjeseca u Kanadu, raditi na sebi, pružiti si šansu za nešto što stvarno jako želim.

Što reći još za kraj?
Suvremeni cirkus je lepeza disciplina, koketira s lutkarstvom, sa suvremenim plesom, s digitalnim medijima, s cijelim novim valom koji se zove “nova magija”. Suvremeni cirkus donosi smijeh, emocije, umjetnički utisak u jednoj novoj dimenziji, donosi nova iskustva gledatelju i treba ga samo prihvatiti bez predrasuda i otvorenog uma.

TEKST: Sanja Pok               FOTO: Sanja Pok