MARIJANA MATOKOVIĆ, GLUMICA : Rado bih živjela na relaciji Požega – Zagreb – Osijek

Datum objave: 13. 7. 2014. | Kategorija: Razgovori

slm

POŽEGA-  Požežanka Marijana Matoković mlada je, ambiciozna i talentirana. Uvijek među najboljima, uvijek među onima za nagradu, pohvalu ili priznanje. Jednostavno, jedna od onih kojima je, isključivo njihovom zaslugom, cijeli svijet na dlanu. A za Marijanu cijeli svijet je – gluma.

Marijana, tvoja glumačka priča počinje u Požegi?

Da, tako je počeci su bili u Srednjoškolskoj kazališnoj družini u Gradskom kazalištu Požega. Tu je nastala  generacijski povezana ekipa, nas nekoliko koji smo  jedno vrijeme gotovo živjeli u kazalištu i radili sve projekte. I sad se evo ispostavilo da smo Ivan Grčić, Dajana Čuljak, Lovro Ivanković i ja upisali akademiju, a mnogi drugi ostali su uz kazalište.

No, nakon srednjoškolskog obrazovanja ipak nisi odmah otišla na akademiju, malo si se prošetala i svijetom ekonomije, zar ne?

Da, moj put je bio – zaobilazni, premda je meni prva želja uvijek bila akademija. Već nakon trećeg razreda srednje škole otišla sam  na prijemni, kako bih vidjela što je to, jesam li ja doista spremna. Tada mi je pomogla naša poznata glumica Vlasta Knezović koja mi je savjetovala da, čak iako ne uspijem odmah, ne odustajem. No, kako nisam uspjela upisati akademiju ni nakon četvrtog razreda srednje škole, ostalo je odabrati nešto što me zanima, a da opet imamo dovoljno vremena za odlaske u kazališta i radionice. Tako je došla ideja odlaska na VERN gdje sam tri godine imala prednost jutarnje nastave, a ostatak vremena posvetila sam svojoj prvoj ljubavi – kazalištu. Nakon tri godine na VERN-u primljena sam na Umjetničku akademiju u Osijeku i mislim da je tako trebalo biti.

Heroine3

Koliko će ti iskustvo studiranja ekonomije poduzetništva pomoći u kazališnim vodama, za primjerice, samostalnu glumačku karijeru?

Mislim, jako puno. Često me ljudi pitaju – kako s ekonomije baš u glumu? Ali, danas je situacija i u svijetu i u državi takva da, imala sam to prilike vidjeti i tijekom školovanja, što imaš više znanja i vještina to si konkurentniji na tržištu. Svakako, ovo  t.z.v. “producentsko znanje” ili jednostavno baratanje terminima marketinga, prodavanja predstava, organizacije kazališta, mislim da će mi to jako pomoći. Jer, nakon završetka akademije nitko ti ne jamči posao i nekako si sam svoj majstor, a sigurna sam kako će mi iskustvo s VERN-a jako pomoći.

Umjetnička akademija u Osijeku – kako je to izgledalo u početku, kako se sada stvari odvijaju, do koje si razine stigla?

Sada sam završila treću godinu, dakle preddiplomski studij glume i lutkarstva, planiram upisati diplomski koji traje još dvije godine. Početak je bio, ne mogu reći težak, ali svakako zahtjevan jednostavno stoga što je program prve tri godine takav da praktički tamo 10-12 sati radimo na nastavi, doslovce živimo na akademiji. Na samom prijemnom koji je bio  šest dana postoje tri kruga i ono što mi se jako sviđa, već za sam start od nas su tražili dva monologa, dvije pjesme, dvije lutkarske etide, uz basne i motivacijsko pismo te popis lutkarskih i glumačkih predstava. Bila su tu i psihološka testiranja, testovi opće kulture, kroz naredna tri kruga dobiju se i dodatni zadaci gdje morate pokazati koliko ste otvoreni i spremni za nove izazove. Zadnji krug je otvoren gdje i publika može vidjeti kamo su ispitanici stigli u tih šest dana i doista se dobro vidi kakve su čije mogućnosti.

Gdje si sve bila do sad na sceni?

Skupilo se u ove tri godine dosta toga. Počeci su od mjuzikla “Trenk Cabaret” koji je Umjetnička akademija radila u suradnji s Gradskim kazalištem Požega, gdje sam gotovo u zadnji tren “uskočila” u jednu malu ulogu ali bilo mi je drago da je to baš na kazališnim daskama s kojih sam krenula. Kasnije se to nastavilo s projektima “Sara Babin Vir” ( također u Požegi) te drugim projektima na akademiji kojih je doista priličan broj – prošle smo godine radili  “Heroine” u režiji Roberta Raponje, “Karolinu Nojber” u režiji Majkla Mikolića i Zijada Gračića, “Jerihon”, “Dan bez pokopa” i niz drugih… Izvan akademije sam radila veći projekt “Who wants to kill Yulia Tymoshenko?” s Jakovom Sedlarom. S tim projektom prošle smo godine bili mjesec dana na festivalu Fringe u Edinburghu, a ove godine i u Tel Avivu u Izraelu. Na kraju svake godine radimo ispitnu produkciju i radila sam meni jako drag tekst “Draga Jelena Sergejevna” a ove smo godine radili s profesorom Borom Stjepanovićem  (kod kojeg sam i diplomirala) obradu Molierea “Jovadin”. Bilo je tu i tv-reklama, dokumentarnih filmova u kojima sam sudjelovala i niz drugih aktivnosti.

Što je sad  aktualno u tvom uzburkanom glumačkom životu?

Završni rad nakon treće godine lutkarstva koji  je cjelovita predstava. To je moja autorska priča koja se zove “Dječak koji me vidio”. Kolega s klase Ivan Pokupić i ja smo zajedno to složili, i sviđa mi se prilika koju dobijemo baviti se istraživačkim radom. U kazalištu je to danas jako fiksno često ste ograničeni vremenom i brojem proba. U svijetu se predstave rade i do godinu dana, a kod nas je to nezamislivo iz mnogih razloga. I stoga mi se sviđa rad na završnom ispitu iz lutkarstva jer smo prvi semestar radili priču i dramaturgiju, onda smo krenuli u prostor  i četiri mjeseca smo se bavili samo time – mislim da se to vidi i u rezultatu.

lutka

O čemu je riječ u tom autorskom radu ?

Priča je o djevojčici nestašne prirode, zaljubljena je u jednog  dječaka koji voli čitati stripove, a posebice strip “Srebrena” o nevidljivoj junakinji. U svojoj zaigranosti moja nestašna djevojčica posvađa se s ocem i poželi postati nevidljiva, želja joj se ispuni i ostatak komada je o tome kako se ona približava tom dječaku, predstavi mu se kao “Srebrena” i oni ostvare prijateljstvo. Poseban mi je bio izazov kako na sceni prikazati osobu koja je nevidljiva. Tražili smo sve mehanizme kako se mene kao animatora ne bi vidjelo…Teoretski to nije niti jedna od tehnika lutkarstva ali priznali su mi rad jer je lutkarski način razmišljanja. Predstavu imam pravo dalje igrati i od jeseni ako se otvori prilika rado bih je igrala u Požegi, to je za uzrast od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Sada smo već pozvani na Lutkokaz -lutkarski festival Akademije u Osijeku, a dalje ćemo vidjeti.

I po završetku akademije – što dalje, kako vidiš svoju glumačku budućnost?

Razmišljam o tome, ali možda bolje ne razmišljati previše. Kako se stvari poklope tako će biti. Neki planovi moraju postojati, za početak je to upisivanje diplomskog studija, prijemni je na jesen, a nakon toga voljela bih živjeti na relaciji Požega- Zagreb – Osijek. Koliko je ovaj posao  nepredvidljiv i nesiguran toliko ta nesigurnost može ispasti lijepa i motivirajuća za dalje.

Sve više je televizijskih sapunica, bili pristala na takvu ponudu?

Ne mogu reći – ne. Morala bih vidjeti o kakvoj je ponudi riječ, prije sam zazirala od svih tih sapunica, ali od nečeg se mora živjeti. Ako se to radi zanatski korektno i dobro, zašto ne? S druge strane to je određena promidžba za mlade glumce. Svjesni smo svi da će se puno prije čuti za nekog tko studira u Zagrebu nego u Osijeku, poziv na završni ispit radije će potencijalni poslodavci prihvatiti ako je riječ o Zagrebu, pa ljudi pristaju na mnogo toga kako bi se za njih čulo i kako bi bili konkurentniji. Svatko traži svoj put i to nitko ne može osuđivati. Nigdje nije situacija sjajna.

Požega ti  je u svakom slučaju – draga lokacija

Da, jedna jako draga lokacija i uvijek se volim tu vratiti i ako se otvori prilika za rad u rodnom gradu, naravno da bih uvijek pristala.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: S.Pok/ M.Matoković (privatni album)

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn