POŽEGA –  Mladi Požežanin Lovro Ivanković jedan je od 14 polaznika prediplomskog studija Gluma i mediji kojeg je u sklopu riječkog Sveučilišta prošle godine pokrenuo proslavljeni glumac Rade Šerbedžija. Veliki je to izazov ali i ostvarenje svih mojih snova, kaže Lovro.

Glumački početak bio je, vjerujem, u Gradskom kazalištu Požega?
Naravno. Počeo sam s glumom od malih nogu, a službeno je krenulo od moje devete godine u Maloj školi kazališta kod Slavice Jelić, potom  sam nastavio u Srednjoškolskoj kazališnoj družini. Nakon srednje škole nisam znao hoću li uspjeti u glumi, naravno mislio sam pogrešno da talenti odmah uspjevaju  pa se nisam  dovoljno pripremio za prijemni tako da prvu godinu nisam prošao. Kao drugu opciju upisao sam povijest u Zadru, no to jednostavno nisam želio. U glavi sam znao točno što želim i godinu dana sam se pripremao, radio sam s Jasnom Ančić u Glumačkoj radionici pri HNK Zadar.  U međuvremenu sam upisao i knjižničarstvo te završio uspješno dvije godine ali tada se desilo to da je došao sretni kolovoz prošle godine kada sam saznao da se otvorila nova akademija u Rijeci – preddiplomski studij koji je pokrenuo Rade  Šerbedžija. Tada me pripremao Dražen Šivak u Zagrebu. Ovo nije klasična akademija, nikog nije zanimalo koliko imamo godina, kojeg smo spola tako da nas je 14 i to  starosti  od 19 do 36 godina, devet cura pet momaka.

Kako je izgledao prijemni?
Profesor Šerbedžija i njegova supruga redateljica Lenka bili su na prijemnom i asistentica Jelena Lopatić i Tanja Smoje. Kako sam veliki ljubitelj teatra apsurda  izveo sam iz monolog iz  Beckettovog ” U očekivanju Godota”. Pripremao sam ga sedam mjeseci, a svaki dio monologa odlučio sam izvesti kao drugi lik pa sam bio i trudnica, sportski komentator, operna pjevačica, jer, kako tada nisam znao tko sam ja ( bilo je nužno pronaći neku osobinu koja baš tebe karakterizira) ja sam odlučio prikazati svoje traženje kroz nekoliko likova. Drugi monolog je bio  iz djela Tomislava Zajeca o muškarcu opsjednutim princezom Dianom. Oni su bili oduševljeni i rekli su mi da imam poseban “gard” za komediju.

Kakav je bio osjećaj glumiti pred jednim Šerbedžijom?
O, iznenadio sam se kako je to bilo lagodno  i ugodno, nije bilo treme, pritiska. Išao sam s odlučnim stavom – ovo ti je zadnji put, pitanje života ili smrti, moraš biti najbolji no ikad… I čim sam ušao, obavio svoje i izašao van znao sam da sam dobro odradio i odmah sam bio zadovoljan. Tako je  to moralo biti – sve se događalo s nekim razlogom, knjižničarstvo je isto bilo dio puta kako bi istražio sve monologe s kojima sam prošao i sve se nekako posložilo kao u snu.

I kako je sada raditi pod okriljem velikog glumca i njegove ekipe?
Izvrsno. Napravili smo puno projekata već na prvoj godini. U prvom semestru već smo radili Kiklopa od Ranka Marinkovića i svatko je dobio dvije uloge. Ja sam radio Maestra i vojnog zapovjednika Čička. U drugom semestru smo imali dvije predstave. kao prvi kolokvij je bio Čehov, svi su dobili drame no ja i Nika Ivančić dobili smo komičnu  Prosidbu i imali smo čast s tim predstavljati našu akademiju na smotri glumačkih akademija u Rijeci. Bio je to poseban osjećaj.

Što ti kažu kolege s drugih akademija, ima li razlika u pedagoškom djelovanju?
Ima. Marijana Matoković mi je bila uzor, osoba koja nije odustala od svog sna i čestom sam se čuo s njom, a i s Ivanom Grčićem. Razlike su u tome što primjerice zagrebačka akademija prati određene korake u glumi, a Šerbedžija je procijenio da možemo ići brže. U drugom semestru smo radili masku i to nam je predavao Edvin Liverić koji to isto predaje u Zagrebu ali tek na četvrtoj godini. Scenski govor imamo na hrvatskom i  engleskom i predaju nam  i strani predavači.
Sada u kolovozu idemo na Brijune,  baš kod Šerbedžije  i možda ćemo imati priliku glumiti i u njegovom kazalištu Ulysses.

Što nakon preddiplomskog?
Sada sam završio prvu godinu i još mi predstoje dvije godine. Prva smo generacija i trenutno još nema diplomski, ali će otvoriti kada mi budemo treća godina. Meni je san komedija, pratit ću audicije i zbivanja i vidjet ću.

Razmišljaš li o budućnosti ?
Ne,  jer nikad ne znaš kako će se razvijati situacija i samo si utrošio energiju razmišljajući – što bi moglo biti. Najbolje je sada raditi i samo raditi – na sebi, na svom tijelu i dati najbolje od sebe na akademiji tako da se razviješ u što kvalitetniji “glumački materijal” kako bi te jednog dana netko prepoznao i uočio između ostalih.

Ima li uloga o kojima sanjaš?
Naravno, bezbroj, unatoč tome što sam nekako predodređen za komediju, volio bih se okušati  u grčkoj tragediji, recimo  u ulozi Kreonta. To bi mi bio pravi  izazov. Volim prožimanja, psihologizaciju likova

Kako promatraš stanje u hrvatskom glumištu, bi li prihvatio ponudu za sapunice. Pitam to iz više razloga jer za mlade glumce to može biti i izvor zarade i dobra promidža?
Ne, sada iz ove prespektive, odlučno kažem ne. Nisam krenuo u glumu radi zarade ili prezentacije jer to onda gubi svoju draž. Želim ponajprije sebi dokazati da sam glumac, a vjerujem da će me onda i drugi prepoznati kao takvog – jednostavno volim taj posao. Obitelj me podržava od samog početka i bit ću uporan u svojim namjerama. Imamo u Hrvatskoj vrhunska kazališta, film je krenuo naprijed, potencijala i mogućnosti ima. Volio bih i prije završetka studija u Gradskom kazalištu Požega odraditi neku prezentaciju, skeč, kako bih svoje znanje pokazao i na daskama s kojih sam krenuo. Na našoj akademiji uče nas svestranosti, predstoji još puno posla i sazrijevanja, na trećoj godini čeka nas i filmska gluma tako da sam sada posvećen obrazovanju i uživam u tome. Ne opterećujem se unaprijed.

Zvuči mi ta vaša akademija kao neki glumački Shangri- la, ne bojiš se da ćeš u stvarnom svijetu grubo tresnuti na zemlju ?
Živim u trenutku, ali znam kakav je svijet oko nas ( smijeh). Sve akademije su pomalo zatvoreni svijet, svijet za sebe u kojima su mladi budući  glumci relativno zaštićeni no svi se na vrijeme naviknu na “vanjski zrak”. Ako ništa drugo, pokrenut ću vlastite projekte, netko će uspjeti netko ne, a ja sam spreman na sve. Živim svoj san i za sad mi je to dovoljno.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: Lovro Ivanković (privatni album)