POŽEGA – “Gura me to što, kad se sjetim kako je dobro kada sve ide po planu u tom procesu, kada se možeš kreativno izraziti na neke nove načine, kada upoznaš još jedan novi dio sebe – to su zapravo neki od benefita. To kopanje, istraživanje po vlastitoj osobnosti, koje ne mora biti nužno dobro jer izaziva razne emocije, to je pravo umjetničko gorivo. “

Lovro Ivanković svestrani je glumac i kazališni pedagog koji je svoje prve korake napravio na požeškoj sceni kao dječak zaljubljen u umjetnost, a prva prava iskustva stekao kao jedan od 14 polaznika preddiplomskog studija Gluma i mediji kojeg je u sklopu riječkog Sveučilišta pokrenuo proslavljeni glumac Rade Šerbedžija. Iza Lovre je niz kazališnih, televizijskih i filmskih uloga, njegov glas oživio je mnoge animirane likove, a svoj umjetnički obol dao je i u posebnom projektu, filmu “Kako sa studenticama” koji se bavi temom seksualnog zlostavljanja i dio je kampanje “Nismo to tražile”. Lovro je osnivač i Umjetničke organizacije Kazališna družina “Slomi nogu” kroz koju ostvaruje svoje snove, ali i odgaja buduće kazališne znalce. Za boravka u rodnoj Požegi, u pratnji prijatelja Freda odvojio je vrijeme i za “Slavonski.hr”

Upoznaj nas s Umjetničkom organizacijom “Slomi nogu”?
Umjetničku organizaciju simboličnog naziva osnovao sam s kolegicom Nikom Ivančić. Ideja je bila da se ta umjetnička organizacija isključivo bazira na kazališnom odgoju djece, mladih i odraslih u dramsko-pedagoškom smislu, što ne isključuje i profesionalne predstave u budućnosti. To je dramski odgoj na jedan malo drugačiji način, usudio bih se reći, zato što je to umjetnička organizacija koja se bavi tehnikom improvizacije – kako napraviti predstavu koja će biti djelomično improvizirana, a da to bude na granici, da publika ne bude sigurna dali je to izrežirano ili ne. Prošao sam u Americi radionice tehnike Viole Spolin koja je “majka improvizacije”, tako ju nazivaju. Prošao sam tu tehniku, zaljubio se u to, krenuo malo istraživati i tako sam odlučio, s obzirom na to da se danas kod nas iz nekog čudnog razloga na akademijama ne pridaje značaj improvizacijama već se generičko smatra temeljem izraza bez konkretnog cilja i ideje. Stoga sam osnovao “Slomi nogu” i stvarno imam izvrsne ljude različite dobi, od 22 godine od 40 i više. Imam još dramskih grupa koje nisu u mojoj umjetničkoj organizaciji, čak tri, no to je mlađa dob.

Prikupljaš bogato iskustvo u pedagoškom radu. Što ti se čini, iz perspektive čovjeka koji kazališno odgaja polaznike, kako mladi, pa i mi zreliji danas doživljavamo kazalište. Postaje li publika sve više površna, sve manje umjetnički zahtjevna, sve više s reakcijama “na prvu”? Sve više upravo taj prizemni ukus publike određuje i kazališnu ponudu…
To je pitanje za dugu raspravu za koju mislim da većina umjetnika traga za pravim odgovorom. Puno je tu čimbenika za takvo stanje. Mogu govoriti iz svoje perspektive, gledajući kako se pristupa procesu kod nas i u svijetu. Naprimjer, u Americi su nas učili na radionicama da je gluma objektivna, da ne može biti subjektivna, da ne može neki glumac u nekoj ulozi nekom biti genijalan, a nekom grozan. Drugo je osobni stav – ovo mi se sviđa, ovo ne, ali kada je nešto objektivno dobro, onda je dobro. Kod nas se stalno igra na subjektivnost, što mene vrlo iritira. Svatko tko se iskreno daje u rad, po meni, mora se dogoditi i nešto dobro i nešto loše, no kazalište sve više podilazi publici. I najave su postale pretjerano populističke. Svaka predstava se, bez obzira na žanr, predstavlja da nudi “veliku” poruku, veliku tugu, veliki smijeh, veliku katarzu, svaka je hit, genijalna – to me nervira. Naravno da su ukusi različiti i naravno da svagdje, od najvećeg do malog mjesta, treba biti kazališnih predstava za opuštanje, zabavu, ali i za neka filozofska promišljanja. Ali ono što me nervira jest činjenica što se kod nas ne može priznati kada je nešto loše, puno je doista podilaženja i neiskrenosti…

Iza sebe imaš puno uloga, svakako najupečatljivija je ona Akakija Akakijeviča u”Kabanici” HNK Zadar. Što je tebi osobno od dosadašnjih uloga ostalo u posebnom sjećanju?
Ne izdvajam, pogotovo nakon Korone, kada je bilo vrlo teško i gledam na ovaj posao na jedan drugi način. Izgleda, predodređen sam za određenu vrstu uloga. Stalno priželjkujem uloge koje mi nikad ne dolaze, recimo koje su “limunade”, koje imaju “pjene od sapunice”, i koje je, iskreno, lakše za odraditi (smijeh). Uvijek su tu neki Gogolji, Shakespeare, teatar apsurda… Da se razumijemo, meni je to drago jer to su uloge koje nude i određeni umjetnički razvoj i rast. Naravno, kod nas je to tako – to što si dobar ne znači da ćeš imati i sljedeći angažman. Bila je Korona, pa je bio jedan kratak period kada nisam radio i onda se to zakotrljalo, čak i više filmski dio posla, tako da je sada sve dobro. Ali, kažem, to što si napravio neku dobru stvar, ljudi koji znaju što je umjetnost to će prepoznati, no to ti ne jamči otvorena vrata. Puno je ljubomore, zavisti, a meni su najgore te igre, “iza scene”, poluprivatne, protežiranja i spletkarenja, uvjetovanja…

U skladu s tim, koliko ti pomaže, a koliko ti otežava status slobodnog umjetnika. Poželiš li “sklonište” u nekoj od kazališnih kuća, u nekom ansamblu ili radije ideš i dalje razvijati svoju kreativnost pa iako i za tvrđu koricu kruha?
Dobio sam taj status 2021. godine. Razumijem pitanje, ali malo su mi se promijenili planovi – planiram ići na prijemni iz režije i to u inozemstvu, sada je režija ono što me intenzivno zanima. Iza mene je desetak poluamaterskih režija, vrlo sam posvećen tome i smatram kako u ovom trenutku mogu probati i taj umjetnički put. Najsretniji bih bio kada bi bio freelancer glumac i kazališni redatelj. Kuha se to već dugi period u meni. Učim, pišem projekte pa ćemo vidjeti hoće li to biti za prijemni, ili za neke natječaje.

U Požegu dolaziš samo privatno. Zadnji put gledali smo te na sceni 2019. godine u predstavi “Idi pa vidi, Didi”…
Da bila je to lijepa predstava s Marijanom Matoković, i volio bih ponovo raditi na toj sceni za publiku koja me zna tko sam i gdje sam odrastao. Ali, ne određujem ja.

Po izrečenom, odabrao si jedan zahtjevan put za razvoj svoje karijere. Što bi nekom mlađem koji u tebi možda vidi umjetnički uzor savjetovao?
S obzirom na situaciju koja je jako teška, s obzirom na veliki broj akademija, glumaca, manjak posla, savjetovao da se toga drži samo ako je to stvarno ono što želi, jer u suprotnom to je gubitak vremena. Znam dosta glumaca koji su odustali, otišli razočarani na druge fakultete i poslove kao da se nikada nisu bavili glumom. Tako da je to stvar velike želje i upornosti, koliko je tko spreman, čak i na uštrb privatnog života, financija, ipak istjerati stvar do kraja.

Što tebe tjera da istraješ?
Mislim kako svi mi generalno imamo faze odustajanja, sigurno i ja jednom mjesečno, ali to kratko traje (smijeh). To je samo neka minimalna frustracija. Ali, konačno, uz podršku obitelji i prijatelja, gura me to što, kad se sjetim kako je dobro kada sve ide po planu u tom procesu, kada se možeš kreativno izraziti na način koji je i za mene nov i iznenađujuć, kada upoznaš još jedan novi dio sebe – to su zapravo neki od benefita. To kopanje, istraživanje po vlastitoj osobnosti koje ne mora biti nužno dobro jer izaziva razne emocije, to je ono što me gura.

Imaš malog, elegantnog pratitelja pa nas upoznaj. Zaslužio je…
To je Fred i definitivno je zaslužio da ga spomenemo. Imam osjećaj kako sam s njim cijeli život. U rujnu će biti dvije godine kako smo zajedno, ali točno se sjećam kako smo se našli. Uvijek sam govorio kako želim jazavčara, ali udomljenog koji će se kad-tad pojaviti. I pojavio se Fred u najboljem trenutku, u razdoblju kada sam se najlošije privatno osjećao, on je došao. A njegova je priča baš “od trnja do zvijezda ” jer je postao prava zvijezda, u vidu je jedna kazališna predstava, snimao je i reklamu, radili su priloge na televiziji o njemu. Često kažu, moraš psa prilagoditi svojim obavezama, kod nas je malo drugačije, ja sam prilagodio svoje obaveze njemu i on ide svuda sa mnom. Zapravo ga svi, valjda je to i zbog našeg umjetničkog zanimanja, svi ga rado primaju, čak i pitaju za njega, tako da je Fred glavna faca. I svakako bih preporučio svima koji imaju uvjete i žele – udomite takvog prijatelja.

TEKST: Sanja Pok                     FOTO: Sanja Pok