KREŠIMIR LONČAR, PRVAK HRVATSKE U ERGOMETRU: Odijelo ne čini čovjeka (prvaka), ali trening da!

Datum objave: 20. 2. 2020. | Kategorija: Razgovori

POŽEGA – Požežanin Krešimir Lončar, u prvom nastupu na prvenstvu Hrvatske u ergometru, veslačkom simulatoru ostvario je vrhunski uspjeh – prvak je Hrvatske u svojoj C kategoriji veterana (43 do 50 god.). Razgovarali smo s prvakom o svemu po malo –”o spravi za mučenje”, o motivaciji i rezignaciji , o zdravom duhu, zdravom tijelu i snažnom karakteru. Jer, nemamo svaki dan priliku razgovarati sa šampionima!

Natjecanje CROATIA OPEN INDOOR – RIJEKA 2020 održano je u organizaciji Veslačkog kluba “Jadran” – Rijeka u suradnji s Hrvatskim veslačkim savezom. Otvoreno prvenstvo Hrvatske u ergometrima jedno je od tri veslačka natjecanja u Republici Hrvatskoj koje je uvršteno i u kalendar svjetske veslačke federacije FISA-e i to je činjenica koja daje potvrdu visokog tehničkog i natjecateljskog nivoa natjecanja. A Požežanin Krešimir Lončar, legendarni rukometaš Keka, profesor tjelesnog odgoja koji svoja sportska iskustva prenosi mladim naraštajima, upravo je na tom i takvom natjecanju ostvario pravi uspjeh – u svom prvom nastupu prvak je Hrvatske u svojoj C kategoriji veterana (43 do 50 god.).

Kako si se odlučio trenirati baš na ergometru?
Zanimljiva priča. Prije tri godine donio sam odluku da onako kako je bilo do tada – nije dobro. Bio sam predebeo, nisam imao energije, nisam se mogao kretati kako želim, potrčati, bio sam baš zapušten. Kako se iz raznih situacija poznam s dečkima koji se bave veslanjem, oni su me nagovorili da si kupim veslački ergometar. Imao sam tada već bicikl koji sam vozio to ljeto, ali došla je zima i trebao sam nešto kako bih nastavio redovito vježbanje. Nisam želio odlaziti u teretane, a ergometar je prilično praktičan jer kada se sklopi, stane u dvije, tri kutije, zauzima vrlo malo prostora. On je sprava koju ekipa koja se bavi veslanjem u žargonu zove “sprava za mučenje”. Vježbanje na ergometru je vrlo naporno i zahtjevno, vrijeme koje se na njemu provodi teško je, bolno, ali u konačnici su rezultati dobri. I tako sam kupio ergometar, uvjeren kako ću ja to odmah svladati. Naravno, nisam. Kada sam vidio kakvi se rezultati moraju postizati da bih bio, recimo tako, dobar rekreativac, zapravo sam se osjetio izazvanim ići s vježbanjem i puno dalje od toga. I posvetio sam se tome, uporno sam radio.

Ergometar ima display na kojem se prikazuju prošli rezultati, koliko si vozio, koliki je prosjek, potrošene kalorije i slično. Dogovorio sam se s Ilijanom , mojom suprugom, za svaki preveslani kilometar staviti u kasicu jednu kunu. To je bio prvi dodatni motiv. I dnevno “zaraditi” 30 kuna, to je 30 kilometara ergometra, malo više od dva sata vremena. Tko nije to iskušao, toplo preporučujem! Kada su se rezultati počeli poboljšavati, moj prijatelj Igor Boraska predložio je da me registrira u veslački klub u kojem je on vesla VK Val. Spremali smo se, prošle godine nismo išli, ali ove smo godine odlučili otići na to državno prvenstvo. Ciljali smo, naravno, određeni rezultat koji bi mogao biti konkurentan. No, mene je potaknula činjenica da organizator, ne znam iz kog razloga, dijeli nagrade samo za prvo mjesto. Znači, samo pobjednik u kategoriji se pamti. I odlučio sam, kad sam već tamo, dati si truda te biti prvi kako bih osvojio nagradu. Recimo, bili smo mi i treći u štafeti, ali to znamo mi koji smo tamo bili i to je to. Nemaš nikakvu potvrdu, ni papirnati dokaz za treće ili drugo mjesto. Stoga sam uložio trud i bez lažne skromnosti – 3 minute 7 sekundi i 9 stotinki za 1000 metara koliko veslaju veterani- moj je šampionski rezultat. U mojoj konkurenciji bilo je devet natjecatelja, od nas devet jedino ja nisam bio veslač, ali eto ipak sam ostvario cilj. Ukupno, od svih veterana ja sam četvrti, Igor Boraska je ostvario rezultat od 3,02 a drugi i treći su tek sedam desetinki sekunde ispred mene.

S tim uspjehom si vrlo dobar primjer kako nikad ne treba stati, uvijek treba tražiti nove izazove, razvijati se ne samo u tjelesnom već i u duhovnom smislu. Jer, svaki uspjeh, posebno takav koji zahtjeva toliko truda i odricanja, nadogradnja je i u duhovnom smislu, zar ne?
Apsolutno! Ne volim filozofirati u smislu – rad na sebi, upoznavanje samog sebe i slično. Ne. Ali cijela priča kreće od toga kako je u Hrvatskoj općenito kriza tjelesnog vježbanja, rada općenito i problem je u tome što ljudi rade samo ono što mogu i trenutno znaju. Izaći iz te komfor zone već je malo veći problem. Znam to i iz škole jer već sam 20 godina i u nastavi tjelesnog odgoja. Znači, izaći iz te komfor zone, raditi ono što je izazov, što zahtjeva dodatni trud – to je postalo rijetkost. To je kao kada rješavamo križaljku pa okrenemo zadnju stranu kako bi pročitali rješenje, jer ne želimo uložiti trud, svi tražimo alibi i prečace do rješenja. Ovdje, u tjelesnom radu, nema alibija, nema kompromisa i rješenja u trenu – ili hoćeš ili nećeš. A svi to možemo, samo se treba priviknuti na to da će prvo vrijeme biti teško, da se rezultati neće odmah vidjeti i da će biti bolova i znoja dok se ne dosegne željeni cilj. Ali onaj osjećaj kad se završi trening, kada “počneš disati” i oporave se svi procesi, onda osjetiš veliko zadovoljstvo. A tu su i rezultati. Prvo, skinuo sam oko 35 kilograma, mogu puno toga što nisam do tada mogao, snažan sam, bolje se osjećam, bolje izgledam, smiren sam, zadovoljan sobom i svojim postignućem – bolja sam osoba u svakom pogledu. Kad postaviš ciljeve sve se može. To svi mogu – postaviti pred sebe cilj i krenuti ka njemu.

A koliko takvo postignuće može biti primjer ne samo nama koji smo u srednjim godinama već i mladima, učenicima s kojima se svakodnevno susrećeš. Ipak sada imaju čast da ih trenira i uči tjelesnoj kulturi sportaš – pedagog, pravi šampion koji pomiče granice. Koliko im to možeš prenijeti?
Teško, vrlo teško. Prošle sam godine radio u tri škole i situacija je svagdje podjednaka. Jedina je razlika kada imaš učenike koji su uključeni u izvannastavne aktivnosti, u klubove, u umjetnički ili trenažni proces, negdje gdje imaju nekog tko im je trener, voditelj i slično. Takvi mogu razumjeti. Ali oni koji nisu uključeni u aktivnosti po izboru izvan škole, doći do njih je vrlo teško. Uglavnom su vrlo nezainteresirani i teško ih može impresionirati bilo što. Linija manjeg otpora, stanje nezainteresiranosti i indiferentnosti – ne vesele se dobroj, ne tuguju zbog loše ocijene… A pokušavam ja to njima prenijeti. Mislim, zvuči to malo nevjerojatno – ja sam prvak Hrvatske. I kažem ja njima – predaje vam prvak Hrvatske. Automatski je pitanje – a u čemu? E sad, da sam prvak u nogometu, još nekako, skakali bi vjerojatno do neba. Ali veslanje na ergometru? Nema šanse, nemaju pojma i ne zanima ih. Problem je u sustavu, u sustavu sporta, u sustavu odgoja, nismo na dobrom putu. Zvono nam zvoni već jako dugo, a ne znam što misli ekipa koja odlučuje. Ovako neće još dugo.

Poznata je ona izreka “u zdravom tijelu, zdrav duh” ali sve više to u društvu prihvaćamo samo kao jednu od floskula. Nabacujemo se time bez stvarnog razumijevanja…
Da. Vrijeme koje provodiš na ergometru vrijedno je i u duhovnom smislu jer stvarno u mislima prolaziš kroz mnoge sfere, pa i društvene. O svemu razmišljaš. Pala mi je jedna misao, izreka koja je dobro prihvaćena na društvenim mrežama – odijelo ne čini čovjeka, ali trening da! Upoznao sam vrhunske sportaše i znam da su oni koji su uporno radili, koji su krvavo trenirali, sigurno bolji ljudi od onih koji to nisu prošli. Odricanje, disciplina, samokontrola, pomicanje vlastitih granica izdržljivosti, boli i strpljenja to je ono što nas čini boljima.

Leži li dio problema možda i u tome što danas rijetki žele samozatajno uživati u svojim postignućima i životnim uspjesima. Navikli smo sve dijeliti “fejsbučiti” tražiti priznanja od drugih i žudjeti za onih čuvenih pet minuta opće pozornosti. Uspjeh poput tvoga sve je samo to ne?
Da. Naravno, objavio sam i ja svoje postignuće, ali evo uz ovaj razgovor to je to. Mislim da je problem u tome što su ljudi rezignirani, piše se i prate neke vrlo nebitne stvari, a neke dobre, pozitivne i motivirajuće ostaju u sjeni. Meni je tu puno toga nejasno. Recimo, ako govorimo o sportu. Nogomet ću pri tom izuzeti jer on po mom mišljenju nije sport – to je pokret, biznis, puno više od samog sporta. Neka se nitko ne naljuti. Ali nejasno mi je da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi rukomet, vaterpolo, tenis, skijanje tek nešto malo, ne prenose košarku, domaće lige ne prenose ništa – niti jedan prijenos. Gledat ćemo vjerojatno finale rukometa – Podravka, Lokomotiva, pa ćemo gledati Nexe, Badel Zagreb kad budu finale rukometa, gledali smo finale kupa Kreše Ćosića i to je to. Znači nema pratnje. I onda ljudi razmišljaju, zašto bih se bavio nečim gdje me nitko neće ni znati ni priznati. Nepravedno je to prema mnogima. Ovo iskustvo u Rijeci bilo je divno. Tamo je bilo 50 ergometara i svi oni koji nešto znače u Hrvatskoj u veslačkom sportu su bili tamo – Luka Radonić, Martin Sinkovića, David Šajn, Matej Metković, veterani – Vujović, Boraska, Denis Boban, Bralić, Nino Saraga svi su bili tamo. A ipak je najzanimljivije bilo gledati mlade, juniore, dečke od 16 do 18 godina, snažne, mlade, energične, impresivno ih je bilo gledati baš u takvom sportu koji vraća nazad u promilima – ako nisi ekstra klasa nikakve materijalne koristi nemaš, a ni pozornosti šire javnosti. Ali svi smo dijelili onaj jedinstveni osjećaj zadovoljstva, sportskog nadmetanja i druženja.

Koji je tvoj savjet za nas “obične smrtnike” koji ipak nisu spremni za takve napore. Zašto je potrebna tjelesna aktivnost?
Mantra koja postoji ali teško dolazi do ljudi – zato što smo stvoreni da hodamo, da se krećemo. Ja biciklom odlazim u Kutjevo na posao. To je nekada bilo sat vremena, sada to obavim za 48 minuta. Ali za čovjeka koji ipak nije spreman za takve napore – nekih 20-tak minuta, pol sata dnevno ubrzanog hoda je dovoljno da zadovolji potrebu tijela za kretanjem. Jer svi znamo što manjak tjelesne aktivnosti u kombinaciji s lošom prehranom donosi – pretilost, brojne zdravstvene probleme od bolesti zglobova od kardiovaskularnih bolesti, nedostatak samopouzdanja, nezadovoljstvo sobom i da ne nabrajam. Znači, krenuti s hodanjem, pa možda hodanje preraste u lagano trčanje, pa u vožnju bicikla ili vježbe na spravama i tako se stvar pokreće. Netko tko ne teži neki sportskim rezultatima – dovoljno je da u svoje navike uvrsti i hodanje, bar tri puta tjedno. Ne košta ništa, donosi puno dobroga.

Kakvi su planovi, koji je novi izazov, novi cilj?
Moj izazov je pokušati sljedeću godinu otići na isto natjecanje i spustiti rezultat na granicu od tri minute. Znači ubrzati ovo što sada imam za još osam sekundi, a to je užasno teško! Jer, za dvije godine prelazim u kategoriju gdje je Igor Boraska, a ljudi koji poznaju Igora Borasku znaju da on može sve, ali izgubiti – to se njemu jednostavno ne smije dogoditi. A to bi bilo baš zanimljivo – s 50 godina 3,00 – uh to bi bilo dobro!

Jesi li razmišljao staviti svoje uspomene i iskustva među korice, napisati knjigu?
Nisam razmišljao o tome, ali vrhunski sportaši koje imam čast poznati i zvati prijateljima neiscrpan su izvor motivacije i njihova odricanja su pravo nadahnuće. Da, ne bi bilo loše složiti neku priču o napretku od ostarjelog, debelog profesora do još starijeg, ali puno vitkijeg i sposobnijeg profesora i čovjeka. Sve sportske i životne transformacije – jer sport sigurno mijenja karakter, ne samo tijelo.

TEKST: Sanja Pok       FOTO: S. Pok/ K. Lončar (privatni album)

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn