KATARINA MARJANOVIĆ, BLOGERICA I KREATIVKA IZ DAVORA – Kad narastem, ja ću ostat dijete

Datum objave: 16. 8. 2017. | Kategorija: Razgovori

Processed with VSCO with a5 preset

ZAGREB/ DAVOR – Ona je 23-godišnja djevojka koja „voli sve što vole mladi“, Slavonka i Posavka na privremenom radu u Zagrebu, studentica i kolumnistica, ali i, kako kažu jedne novine, autorica jednog od trenutno najzanimljivijih blogova (runwayfunway.com), velika klinka čiju ćemo knjigu možda jednom čitati, autorica netipičnih odgovora na jednako takva pitanja- Katarina Marjanović

Tko je i kakva je Katarina Marjanović?
Pišem i kolumne i sastavke sestričnama na temu „Kako sam provela ljetne praznike“, pišem i knjigu i Markove konake, ali pred ovim pitanjem uvijek zastanem. Krenem nekako s onim  da imam 23 godine, da sam studentica zadnje godine studija kroatistike u Zagrebu, blogerica i kolumnistica na portalima. Onda zalutam na onaj kreativniji dio – da sam malo na svoju ruku, sestra, dijete, vječna zaljubljenica u lijepe riječi, i curica i ratnica, ona za koju tata kaže da ima cipela više nego Severina i kojoj je mama u djetinjstvu govorila: „Od sve djece na ulici samo se ti čuješ“. Pa popis naraste duži nego onaj koji ta ista moja mama napiše kad se pakira za more. I uvijek na kraju imam osjećaj kao da i dalje ništa nisam rekla.

Što je to toliko čarobno, toliko posebno i kreativno u vodama savskim, što značajan broj vas Davoraca, učini isto takvima? I što je, na kraju krajeva, Davorcima, pa onda i tebi – Davor?
Davor je valjda najneobičnije mjesto na svijetu s maestralnom lakoćom postojanja. Vjerojatno jedino mjesto na kojemu iz izlaska u 5 ujutro usput skupiš slučajnu ekipu na ulici i odvedeš kući na sarmu. Tu ljudi nauče plivati prije nego hodati, prva riječ koju progovore je većinom kulen, a jedna od najvećih fobija je ta da se ne zakasni na feštu jer se od toga navodno može dobiti neki smrtonosni osip. Davor je istovremeno i toliko strogo i toliko simpatično opušteno mjesto – kao da stalno trenira neku strogoću, ali mu ne ide baš jer se prije ili kasnije rastopi od nježnosti. Mjesto s kojim se stalno nekako čupaš za kosu i svađaš k’o zla maćeha i Pepeljuga, ali kamo god ideš, on ti se nekako kriomice spakira u torbu da te ne ostavi samog. Valjda od tog ludog karaktera mjesta je i morao tu nastati toliki broj nas kreativaca.

Vjeruješ li u tezu kako prostor, geografija utječu na oblikovanje ljudskih karaktera?
Vjerujem da geografija utječe na oblikovanje karaktera, ali vjerujem da to dolazi u kombinaciji s još čimbenika – s onim „tvorničkim postavkama“ s kojima se rodimo, ljudima kojima smo okruženi i načinom na koji nas odgajaju. Znam da smo mi iz manjih mjesta češće samozatajni i kada dođemo u Zagreb u početku završimo u Rudešu umjesto na Jelačićevom trgu jer nam je bilo neugodno pitati na koji tramvaj trebamo sjesti, a nigdje nema onih Google-žena iz tvog sela na koje si navikao da sve znaju pa da ti kažu. Onda vidiš kako većinu ljudi iz nekih većih, „glasnijih“ mjesta nije sram ni lupiti nešto toliko glupo da se prekrižiš i lijevom i desnom čak i ako nisi vjernik pa shvatiš da najvažnije veličine nisu one brojčane. Naravno, ne možemo generalizirati, ne možemo ni reći da su svi Crnogorci lijeni podjednako kao moj mačak. Ali ima nešto u prostoru i mentalitetu koji njime vlada.  2017-07-03-07.14.36-2-800x520

Od kud, kako i zašto blog? Koliko te ljudi prati, kakvi su komentari i jesu li Davorci, kako to već kod vas ide, tvoji najvjerniji i najžešće followeri?
Htjela sam samo pisati, a svi koji bi mi mogli dati takvu priliku ili su tražili 20-ogodišnjake s 40 godina radnog iskustva ili nisu imali vremena, volje ni želje odgovoriti na mail pa je blog bio i „uzimanje stvari u svoje ruke“ jer zaista vjerujem u ovo što radim. Odvažila sam se pokrenuti prije godinu dana kada sam doživjela situaciju koja mi je pokazala da sutra možda ne postoji pa je puno važnije biti sretan nego to što će reći treća susjeda s lijeve strane.  Da mi je netko tada rekao da ću za godinu dana u to vrijeme pokrenuti blog i da će ga najčitanije hrvatske novine uvrstiti u projekt najzanimljivijih blogova, da ću pisati kolumne za portale, da će me čovjek čiju knjigu sam kao klinka milijun puta listala pitati za dopušenje da me citira u svojoj novoj knjizi, da će me netko intervjuirati i da će mi tekstovi otići i u inozemstvo, rekla bih mu da je puk’o k’o kokica i izguglala mu najbližeg psihijatra. Sada znam da to funkcionira tako – da se dobre stvari događaju onima koji odluče uzeti stvari u svoje ruke. Komentari koje dobivam su toliko divni da ih spremim da me razvesele onih dana kad mi je i sve i ništa i južina i kada bih naručila slavonsku pizzu posutu smokijem i depresijom, navukla zastore i isključila svijet. Svjesna sam toga da pišem javno i da je internet svijet u kojemu su svi hrabri iza ekrana i postoji ogroman broj ljudi kojima je hobi zatrovati lošim komentarima sve što miriše na sreću, ali ne daj Bože goreg zla. Naravno da su Davorci bili oni koji su me čitali dok još nitko drugi nije i oni za koje znam da će me čitati i ako nitko drugi ne bude. Mislim da su „od prve“ prepoznali koliko ovo se zapravo volim. Da se ne raspekmezim sad, hvala im na tome što smo toliko svoji. Sa statistikom sam i više nego zadovoljna, pogotovo ako se uzme u obzir da nisam „…a zatim je uslijedio šok“ ili „….nećete vjerovati što se zatim dogodilo“ tip autorice.

Što ti predstavlja pisanje? Terapiju, bijeg od stvarnosti, ili kao meni, čisti i potpuni užitak, prirodni način izražavanja, nešto poput disanja?
Upravo disanje je riječ koju sam i sama upotrijebila jednom u ovakvom opisu. Jer dišeš svake sekunde, dišeš nesvjesno, dišeš i dok spavaš. Ne može ti se ne dati disati. Upravo to mi se događa s pisanjem i vjerojatno bih tako nekakvu definiciju pisanja i napisala kada bi mi netko dao da sastavim rječnik, a nadam se, za dobro čovječanstva, da se taj još nije rodio. Srela sam nedavno jednu poznanicu koja mi je rekla da je načula da nešto radim, a ja sam ‘ladno rekla da ne radim ništa pa smo se zbunjeno rastale, obje s licem studenta koji je izišao s usmenog ispita i nije mu jasno što se to ondje upravo dogodilo. Kasnije mi je tek palo na pamet da je mislila na pisanje. Eto, u tolikoj mjeri ovo što radim ne doživljavam kao posao ni kao rad. Meni to sve dolazi toliko prirodno i neobjašnjivo lako i da mi netko zabrani da pišem samo 5 dana, mislim da bih vrištala kao dijete nasred trgovine kojemu su uzeli omiljenu igračku.

Znam da ću sljedećim pitanjem opasno zagaziti u stereotip, ali kako uopće razgovarati s kreativnom ženom, a ne dotaći se mode? Jel tako? Osim toga, po fotkama na blogu i modnoj estetici, čini mi se kako ti je i to pomalo strast? Što je za tebe moda? A što stil i kako se kreira?
Kada sam imala otprilike 5 godina, išla sam na kolinje, dan kada se izvlači prastara roba s dna ormara, majica s natpisom „Turnir u malom nogometu 1986. godina, Mačkovac“ i poderane cipele koje se čuvaju za taj jedan jedini dan u godini kada se pliva u blatu do koljena. Ja sam se pojavila u žutim čizmama i prsluku s astečkim printom, a preko ruke sam prebacila kao modni dodatak nečiju mačku koju sam pokupila s ulice pa zakoračila u blato u maniri petogodišnje holivudske dive. Nisam tada mogla znati ni što je moda ni što je stil. Mogla sam samo znati što je ono u čemu sam svoja, svakoga trenutka i u svakoj prilici. Uvijek kad pogledam tu fotografiju na kojoj tako poziram u blatu do koljena, nasmijem se i kažem da je već tada bilo sve jasno. Kada idemo na izlet u prirodu, ekipa mi napiše podsjetnik da je to mjesto na koje se ide u ravnim cipelama i trenirci, a meni nikada nisu bile jasne politike poput onih da metalke za Božić moraju obuti štikle jer je Božić. Čini mi se da ono što jesi trebaš biti svih 365 dana u godini. Mislim da stil treba biti produžetak osobnih ideja – generalnih i trenutnih, odraz raspoloženja, stava i uma, puno više od same odjeće. Stil je puno više i od mode same. Kako je to lijepo Saint Laurent rekao – Moda je prolazna, stil je vječan.

ik-768x576

Kako i na koji način pišeš? Imaš li kakve specijalne rituale i što ti potiče kreativnost? Događaj ili osjećaj?
Stavim perje na glavu, zazovem muze, zalajem na Mjesec, napravim tri koluta naprijed, četiri puta se okrenem oko svoje osi i to je to. Šalim se, naravno. Nekad mi se činilo da za dobru priču moram sresti nekog mističnog starca sa sijedom bradom koji će me posjesti na kamenu terasu uz oleandre i more i pričati o nekim prošlim vremenima. Ali vrlo brzo sam shvatila da za tim nema potrebe jer svakodnevni život oko mene baš svakoga dana ispisuje i najduhovitije i najtragičnije priče i da je neiscrpan izvor tema. Samo treba zastati. Kada ne bih znala napisati dobru priču o tome kako sam danas upala preko lopte jer imam dvije lijeve i o sličnim banalnim životnim situacijama, mislim da bih istoga trena objesila pero o klin. Događaj je važan, ali mislim da postoji nešto važnije od događaja – emocije i stav prema tim istim događajima. Pa tako kada sam u Parizu, pišem o tome, kad padnem preko lopte jer imam dvije lijeve, pišem o tome i još uvijek uglavnom sve svoje tekstove završim pisati ili šmrcajući ili se smijući, kao da sam luda i kao da se to tako mora. Ali znam da je baš to ono što ih čini, kažu, dobrima.

Čime se baviš kad se ne baviš blogom?
Studentica sam zadnje godine studija kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na kojemu imam još nekoliko ispita pa se trenutno bavim i hrvanjem s tim istim pitanjima, kako moja baka kaže: „Vojniku i đaku je najteže“. To je to od sporta, surađujem i s nekim portalima za koje pišem kolumne, dežurna sam na Instagramu uglavnom sve tri smjene u danu, radim pomalo na pisanju knjige. Profesionalno kukam kad ljenčarim jer bih se trebala pokrenuti u roku odmah, neprofesionalno poziram pred fotićem, uživam u slaganju scenografije, kostimografije i estetike za te iste fotke. Više-manje sve ono čime se bavim i na blogu, samo što kada nisam na blogu, onda sam na drugim svojim virtualnim bilježnicama i albumima.

Što će Katarina biti kad naraste?
Već znam da će mi mama, kad vidi odgovor na ovo pitanje, reći: „Nisi morala baš sve ono napisati“, a tata će joj reći: „Ništa nije nemoguće.“ Ja sam nekako spoj toga dvoje, i čvrsto na zemlji i s glavom u, ne sedmom, nego četrnaestom nebu. Želim probati i posao na radiju i na televiziji i pisati knjige i scenarije za filmove i scenarije za serije, biti vječna kolumnistica, pokrenuti časopis, imati ormar veći nego Serena van der Woodsen, okušati se u glumi, otvoriti svoj ured na vrhu njujorškog nebodera koji će se baviti medijima, filmskom i spisateljskom industrijom i tražiti mlade nade, a uz to bih rado i nekog Oscara za osobu koja stigne napraviti najviše stvari u 24 sata. Čini mi se da imam želja više nego kose na glavi, a kose imam puno. Nisu to one nezdrave želje zbog kojih će svijet stati ako se ne ostvare ili zbog kojih bih zaboravila sebe ili drage ljude, ali ne mogu zamisliti da nemam potrebu razvijati se i poslovno i privatno, barem u ovim godinama. Ali ne želim nekako ni u svemu tome zaboraviti Kiševićeve stihove: „Znaš li što ću ja postati kada odrastem, za tvoju ljepotu, svijete? Ma nosio ja u glavi i sve fakultete, kad odrastem jako velik, ja ću ostat’ dijete.“

Sljedeći put si u Davoru za sveti Božić, jel?
U Davor dođem otprilike svakih mjesec i pol i ponekad po hitnom postupku kada mi mama ili tata pošalju poruku da me naš mačak opet traži pred vratima moje sobe. Ali da, bit ću tu i za Božić. Božić u Davoru je period kada se doslovno 9 dana zaredom svaku večer izlazi van, u međuvremenu se u tih istih 9 dana 13 puta ode na misu, 24 puta na popodnevnu kavu i 7 puta nečijoj kući na zdjelu francuske salate i „pečenice“ u 4 ujutro. I ako bilo što od toga preskočiš, naljuti se na tebe pola sela, uključujući i sestričnu koju nisi vidio od krizme. Tako da – da, u Davoru sam i za sveti Božić i – Bože, pomozi!

TEKST: Simonida Tarbuk     FOTO: Runway Funway

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn