KANDIDATKINJA BPŽ ZA NAJUZORNIJU HRVATSKU SEOSKU ŽENU -Tihana Dročić: “Prirodi treba davati i vraćati koliko i uzimati od nje”

NOVA KAPELA – Brodsko-posavska županija na ovogodišnji Izbor za najuzorniju hrvatsku seosku ženu šalje Tihanu Dročić, mladu, obrazovanu i uspješnu magistru lovstva i pčelarstva, suprugu i majku trojice sinova, koja na obiteljskom gospodarstvu u Novoj Kapeli i obrtu Eko-edu park Jelengora, uz promociju ruralnog prostora i načina života, svakodnevno nastoji učiti iz prirode, vjerujući kako joj treba vratiti onoliko koliko od nje uzmemo
Iako smo, uz nominaciju, mogli ponešto saznati i iz vašeg životopisa, kako bi se sami predstavili.Tko je Tihana Dročić i kako je, uopće, došlo do vaše nominacije za izbor najuzornije hrvatske seoske žene?
Na prvom mjestu i prije svega, predstavila bih se kao majka trojice sinova. Ove godine sam napunila 28 godina života i 7 godina braka sa suprugom Josipom. Obožavam prirodu i životinje, zbog čega sam završila srednju školu za šumarskog tehničara, a potom i fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, te stekla titulu mag.ing.agr. (magistra lovstva i pčelarstva). Kako sam na očevom imanju imala i vlastite životinje, u dogovoru s njim, odlučili smo se za korak više, te smo prošle godine, suprug i ja, otvorili obrt EKO-EDU park Jelengora, želeći potaknuti djecu da što više provode vrijeme sa životinjama i uče iz prirode, što se pokazalo kao pun pogodak. Našu priču prepoznala je i TZ Meridiana Slavonica, kao i viši stručni savjetnici u poljoprivredi Brodsko posavske županije, koji su me prepoznali i kao potencijalno kvalitetnu kandidatkinju i predstavnicu za Izbor najuzornije seoske žene.
Koliko su ovakvi izbori važni za promociju sela i ruralnog načina života i što sve, po vama čini najuzorniju seosku ženu?
Važni su, jer je odrastanje na selu i skladan život s prirodom, daleko zdravije nego odrastanje u gradu, što, na sreću, čini se, počinje shvaćati i sve veći broj ljudi. Uz okretanje zdravijoj, sezonskoj prehrani, domaćim proizvodima, vidim to prilikom posjeta obitelji s djecom našem imanju, što mi je iznimno zadovoljstvo, jer, osim što vlastitim primjerom promoviramo život na selu, nema veće sreće nego uvjeriti se da radimo dobar posao i da se djeca kod nas osjećaju ugodno, sigurno i sretno. Upravo to je i naš glavni cilj- približiti ljudima selo i prirodu, pružiti im priliku da uživaju ali i uče uz prirodu i iz prirode. Uz ljubav prema seoskom načinu života, vjerujem kako je za svaku osobu, pa tako i potencijalno najuzornijju seosku ženu, važno da je vedra, vesela i komunikativna, da voli svoje i poštuje tuđe. Također, rad na selu je važan, ali ne nužno u smislu da kandidatkinja ima puno obradive površine, nego da ima za vlastite i potrebe svoje obitelji, jer čvrsto vjerujem kako je prirodi važno davati koliko i uzimati od nje.

Kako izgleda radni dan Tihane Dročić i što sve podrazumijeva život na selu?
Niti jedan moj dan nije isti, pogotovo od kako je na svijet došao treći sin. Pokušavam uskladiti obitelj, prijatelje i posao. Trenutno, u obiteljskom “poduzeću” radim kao “administrator“ – ugovaram posjete, vodim našu Facebook stranicu i, ukoliko mi vrijeme dopusti, nastojim “raditi” s gostima. Obilazim svaki dan životinje i imanje na kojem nam jako puno pomaže moj otac (mislim da ništa ne bi bilo ovako da on nije tamo jer) svojim radom i uređenjem imanju daje poseban šarm. Kod nas se stalno nešto događa, pripremamo i održavamo radionice (uglavnom subotom), vodimo vrtiće, škole i obiteljske posjete. Prije otvaranja obrta i rada s ljudima, školovala sam se i za slastičara, radila u slastičarnici, vraćala se kući obitelji, a potom se i bavila životinjama, posebno konjima, što je moja velika ljubav. Kako sam rođena i odrasla na selu, ne znam što je i u čemo to bitno drugačije nego u gradu, osim što možemo imati domaće životinje. Život na selu je jednostavno užitak u „slobodi“. Ljudi žive u kućama s većim ili manjim dvorištem, iza dvorišta je prostor kojeg zovemo „arman“ u kojem obično borave životinje, potom „bašča“-povrtnjak i voćnjak, iako je danas sve manje životinja i posađenih vrtova.

Iako potencijala prostora kojim smo okruženi postanemo svjesni tek kad ga vidimo i doživimo očima drugih, čini mi se kako se stvari pomalo mijenjaju na bolje i da je sve više mladih koji odlučuju ostati na rodnoj grudi. Kakvo je vaše iskustvo u tom smislu i koje su sve prednosti života na selu, u odnosu na grad?
Drago mi je vidjeti mlade obitelji koje se odluče vratiti iz većih gradova ili inozemstva u našu općinu Nova Kapela. Ovdje smo na idealnoj poziciji, živimo na selu, s dostupnošću i blizinom čak 3 grada. Oni koji ostaju u svemu tome vide dobrobit i blagodat. Moje mišljenje je kako grad i selo ne bi trebalo uspoređivati jer sve ima svoje prednosti i nedostatke, ali svakako smatram da je život na selu puno bolji za odrastanje djece. Čist zrak, cvrkut ptica, šum potoka, uživanje sa životinjama od kojih možemo puno naučiti samo promatranjem, dok djeca slobodno mogu vikati, skakati bez da ih itko utišava-samo su neke od prednosti života na selu.

Kako uz seoski život, vrijedno radite i na promociji turizma, mislite li da Slavonija i kontinentalni dio Hrvatske mogu i trebaju biti prepoznata destinacija, što sve nudite gostima i posjetiteljima i kakve su reakcije? Mnogo je toga u našim krajevima što nije iskorišteno, a što ima potencija, zbog čega bi svatko najprije trebao upoznati vlastitu okolinu, pa tek onda ići dalje. Poznajem ljude iz sela koji ne znaju za vidikovac na Ravnjašu u Novoj Kapeli a obišli su Italiju, Španjolsku. Uz brda, ravnice, polja suncokreta, repice, kamilice, tu je i eko-etno selo Stara Kapela, mjesto posebnog šarma, kao i niz drugih turistički vrijednih destinacija, a ne treba zaboraviti ni slavonsko domaćinstvo. Mi smo s ponudom još uvijek skromni jer smo obrt EKO-EDU park Jelengora otvorili tek prije godinu dana. Nudimo individualne obiteljske posjete sa stručnim vodstvom, edukacijom o svim životinjama na imanju, uz obilazak šume gdje borave naši jeleni lopatari. Kod posjeta škola i vrtića radionice prilagođavamo uzrastu djece koja, u vanjskom obilasku nauče kako prići životinji, kako im dati hranu, okušaju se u timarenju konja i raznim drugim aktivnostima. Osim toga, osmišljavamo i tematske radionice u kojima upoznajemo prirodu i životinje nudeći najmlađima kreativni dio, auditivni odnosno slušni i na kraju taktilni. Povezujemo njihova osjetila i potičemo ih da više promatraju svim svojim čulima jer želimo da sa sobom, uz doživljaje, ponesu i znanje. Mnogi nam se vraćaju, dovode prijatelje, kumove ili rodbinu, a kad su radionice u pitanju, već imamo i „stalne“ goste koji su kod domaći, što smatram najvećim uspjehom.

Ovih ste dana, u okviru priprema za izbor, na svom imanju ugostili predstavnice Udruge. Koje vas sve još obveze čekaju i znate li već kako ćete se i na koji način predstaviti u Iloku?
Zadatak nam je predstaviti se na najbolji mogući način na jednom „štandu“ uz pomoć suradnika – susjeda, prijatelja, obitelji i ostalih. Slijedi izlazak u nošnji oi odgovaranje na pitanja članova povjerenstva, čemu se zbilja veselim. Tematski nećemo odstupati od onoga što nas obilježava, a to je rad sa životinjama, s posebnim naglaskom na naše jelene lopatare. Očekujem ugodnu atmosferu, ali i pomalo naporan cjelodnevni program, pogotovo uz malu bebu. Vjerujem da će Povjerenstvo cijeniti našu autentičnost kojom želimo obogatiti cjelokupni program u Iloku.
Sigurna sam da je zadovoljstvo i ponos braniti boje svoje županije, ali i svojevrsni izazov, jer, prethodnih godina, čak su se dvije kandidatkinje s područja Brodsko-posavske županije, okitile titulom najuzornije.
Kakva je konkurencija ove godine, jeste li se imale priliku upoznati i što, zapravo očekujete od „natjecanja“?
Drago mi je što mogu biti dio ovog natjecanja i predstavljati nas, općinu i županiju na tako velikom natjecanju. Nisam imala priliku osobno ih upoznati ali pratim na Facebooku i moram priznati da sam oduševljena svim kandidatkinjama. Svaka od kandidatkinja nosi prekrasnu priču, svaka je drugačija i posebna ali veselim se zajedničkom druženju u kojem ćemo se zabaviti i razmijeniti iskustva.

Što Tihana radi kad ne radi, postoje li, uopće takvi trenutci i što vas opušta i veseli?
Pa ja uvijek nešto radim. Čak i u slobodno vrijeme kada pripremam torte i kolače zbog čega suprug često zna reći „ti zbilja ne znaš odmarati“. Volim izrađivati figurice od fondant mase, to me jako opušta, ali najviše uživam u jahanju jer tu sve brige nestanu. U osnovnoj školi sam svirala gitaru, nakon što mi se slučajno razbila prestala sam sa sviranjem ali mi je suprug nedavno za rođendan kupio novu, pa se polako vraćam sviranju (naravno koliko mi vrijeme dopusti).
Uz svoja tri mala muškarca i supruga, vjerujem kako vam podrške neće nedostajati. Što kažu oni, ostatak obitelji, a što prijatelji na čitavu priču oko izbora?
Dečki su još premali da bi sve shvatili, ne razumiju točno o čemu je riječ, ali niti ne trebaju. Suprug mi je velika podrška kao i ostatak obitelji. Tu su i prijateljice koje su oduševljene. Uglavnom, imam podršku i pomoć sa svih strana, što mi je posebno drago.
Obzirom na brojnost vaših interesa, širinu posla, a onda i ovaj najnoviji izazov, ne sumnjam da imate još puno planova i ideja, jer, tek ste počeli. Gdje se, zajedno s obitelji, vidite kroz par godina i s čime bi bili zadovoljni?
Jao, kad spomenem bilo kakvu vrstu učenja i školu, svi moji se hvataju za glavu, ali osoba sam koja istinski voli učiti, pogotovo ona područja koja me zanimaju. Iskreno, ne razmišljam toliko unaprijed, jer nikad ne znaš što život donosi. Idem korak po korak, misleći, prije svega na smjer putovanja. Voljela bih nastaviti sa radom kojim smo započeli, da priča postane ozbiljnija i da prenesem ljubav prema životinjama na svoju djecu. Ne moraju raditi kao ja, ali želim da poštuju prirodu i to bi mi bilo najveće zadovoljstvo.
TEKST: Simonida Tarbuk FOTO: Uzorne-Hrvatske-Seoske-Zene












