SIBINJ – Osnovna škola Sibinjskih žrtava, specifična po mnogo čemu, nedavno je, paralelno s Općinom u kojoj djeluje, proslavila svoj dan. Uz jedinstven program, šetnju kroz 1100 godina hrvatskog kraljevstva, kojim su potvrdili snažnu vezu s identitetom i poviješću svog mjesta, bila je to prilika i za predstavljanje uspjeha koji ih čine i istinskom školom za 21. stoljeće. O školi i njenim posebnostima, sustavu obrazovanja i ulozi u zajednici, razgovaramo s ravnateljom, Josipom Šišmanovićem

Kako je škola glavna zvijezda, pa i na određeni način, sugovornik, red je da je i predstavimo, pa kako izgleda i što sve “stoji” u CV-u Osnovne škole Sibinjskih žrtava?
Osnovna škola Sibinjskih žrtava trenutačno broji 487 učenika i 60 nastavnika, ukupno je 90 zaposlenika, 35 razrednih odjeljenja i 5 područnih škola.

Koje su specifičnosti škole a što njena vizija?
Specifičnost naše škole svakako bi bilo veliko upisno područje jer imamo škole u dvije općine i četiri župe, a njena zanimljivost- reljefna različitost između naših škola. jer dio je na obroncima Dilj gore, a dio u pravoj slavonskoj ravnici. Vrijedi istaknuti i inovativne pristupe nastavi, opremljenost škole, trud oko ostvarivanja prijateljskog odnosa s učenicima i uvažavanje roditelja, kao i osjećaj za tradiciju kojom odišu sve naše kulturne manifestacije.

Baš kao i cijela Općina, škola je prepoznata po snažnoj vezi prošlosti i sadašnjosti, poznavanju vlastite povijesti i izgrađivanju svijesti o identitetu. Koliko su vam te vrijednosti važne i na koji ih način, svakodnevno, implementirate u radu?
Prošlost je sjeme sadašnjosti, stoga je ne smijemo zanemariti, već iz nje učiti. Kao odgojno-obrazovna ustanova, nastojimo primijeniti ta znanja kako bismo svoj rad usmjerili na smislen i koristan utjecaj na djecu, njihovu budućnost i napredak zajednice. Tu vidimo snažnu povezanost Škole i Općine, odnosno čitave zajednice. Jedni bez drugih ne bi mogli ostvarivati ovakve rezultate. Trudimo se njegovati vrijednosti koje su izgrađene na uistinu teškoj i turbulentnoj povijesti ovih krajeva i patnji naših predaka. Dugovi su to koji ne nestaju i svaka sloboda i pravo koje imamo, plaćeni su životima, najskupljom cijenom koja se za nešto može platiti, zbog čega se tu svjesnost, trudimo održati kod naših učenika. To se može vidjeti i u događanjima koja se odvijaju izvan škole, poput biciklijade učenika u Vukovar ili na priredbama koje organiziramo na početku školske godine, kao i uz Dan škole i Općine. Napominjem kako pod pojmom Općina ne mislimo samo na načelnike naših općina, već na sve ljude koji kroz KUD-ove, klubove, udruge i pojedinačno obogaćuju naš svakodnevni život. No, možda najveći trag ostavljaju neke naše izložbe i događaji unutar same škole, namijenjeni isključivo učenicima kroz koje imaju priliku vidjeti i osjetiti odnos i poštovanje prema svima onima prije nas, kao i naš trud i želju u sadašnjosti, da kroz njih osiguramo svim ljudima kraja mirnu i prosperitetnu budućnost. Naša škola je toliko spojena sa zajednicom u kojoj živi da ju u potpunosti smatramo njenim dijelim. Mi smo obučeni za odgoj i obrazovanje i kao takvi odrađujemo taj zadatak u zajednici. Svi članovi zajednice mogu i trebaju pomoći, trebamo raditi zajedno jer je to jedini mogući put do napretka.

Snažna svijest o vlastitoj prošlosti, čuvanje kulture i tradicije, ne sprječava vas u praćenju suvremenih trendova, što je, itekako vidljivo kroz niz projekata. Koji su oni najznačajniji i koliko su, uopće važni za današnji obrazovni proces?
Svi naši postupci i projekti odraz su želje za osiguranjem najboljeg mogućeg obrazovanja našim učenicima. Ponekad su to i projekti koji uznemire duhove jer mijenjaju ustaljenu paradigmu poučavanja, ali su nužnost ako želimo uhvatiti korak sa svijetom koji se brzo razvija. Takav je, prije svega, projekt “Tesline učionice”u kojem smo, kroz fondove, iskoristili sredstva kako bi se dodatno opremili, ali i upoznali partnerske organizacije te obrazovne i društvene sustave drugih zemalja. Izmjena znanja i iskustava te otvorenost prema svijetu jedan je od temelja napretka jer smanjuje potrebu učenja iz vlastitih iskustava (neminovno bude i pogrešaka), a omogućava i povećanje mogućnosti rješavanja velikih problema koji nas zajednički muče (klimatske promjene, otpad, ekologija…). Svi oni koji imaju djecu znaju kako ih ona, dok su mala, oponašaju, a sitnice kojima bi se nasmijali (kada dijete “glumi” mamu, pa obuje štikle ili sjedne u automobil i vrti volan pretvarajući se da vozi…) zapravo pokazuju da ljudi najviše uče iz iskustva primjerom. Kao učitelji trudimo se biti dobar primjer kako bi buduće generacije stasale na našem stalnom istraživačkom duhu. Uz ovako velik projekt gotovo u svakom trenutku provodimo i niz manjih, a redovno se prijavljujemo i na natječaje ministarstava i raznih privatnih i javnih ustanova. Za koji dan trebali bi kao partneri ući u još dva velika višegodišnja projekta, a u planu je i prijava projekta s našim partnerima s Islanda. Upravo oni će nam pomoći u stjecanju našeg prvog Erasmus angažmana, što je odličan primjer kako se zajedno može rasti i napredovati. Iako bi voljeli da smo u neke ušli i ranije, treba vjerovati kako sve dolazi u pravo vrijeme, upravo onda kada je i najpotrebnije-kako pojedincima, tako i zajednicama poput naše škole. U svakom slučaju, sada smo spremni na sve izazove i sigurni kako najbolje tek dolazi.

Spremnost na iskorake pa i svojevrsne male revolucije unutar ustaljenog sustava potvrdili ste i uvođenjem modela po kojem određene predmete učenici slušaju podijeljeni u dvije skupine- osnovnu i naprednu. Kakvi su rezultati, kako reagiraju učenici i koji je krajnji cilj ideje?
Projekt koji je tada, a vjerujem i još uvijek, izazivao najviše polemike, u svojoj je biti postavljen na prilično jednostavnim početnim pretpostavkama. To je podjela učenika po uspjehu iz Fizike i Kemije u sedmom i osmom razredu, te po spolu iz Tjelesne i zdravstvene kulture. Kao i u svemu, najveća prepreka pozitivnom gledanju na ovu podjelu je strah kako će se dijete osjećati. Iako u početku nismo mogli sa sigurnošću reći kako će ideja djelovati na učenike, znali smo koji su nas razlozi, odnosno problemi pogurali prema ovom rješenju. Pravo je pitanje jesmo li se ikada zapitali kako se učenici osjećaju već u trećem razredu, kada se polako počinju među njima primjećivati razlike- u sposobnostima i afinitetima. Te razlike se uvećavaju u petom razredu dolaskom u predmetnu nastavu, a vrhunac u osnovnoj školi dožive u sedmom razredu, kada se pojavljuju predmeti Fizika i Kemija. Svakodnevan osjećaj neuspješnosti sigurno nije motivirajući za učenika, a pravi preokret stiže nakon osmog razreda. Učenici koji se odluče za strukovne škole govore kako im je tamo puno lakše, što potvrđuju i dobre ocjene, zbog čega se , posljedično, osjećaju puno bolje. Za razliku od njih, učenici koji idu prema gimnazijskim programima, najčešće dožive drugu vrstu šoka jer se količina znanja koju moraju usvojiti, osjetno poveća u odnosu na osnovnu školu. Kroz ovakvu podjelu, mi smo osjećaj olakšanja za učenike koji će se zadržati na osnovnoj razini, spustili za dvije godine ranije (u sedmi razred). O osjećajima i reakcijama podijeljenih učenika najbolje govori provedena anketa, kao i primjer dvoje učenika koji nakon sedmog razreda, nisu htjeli prijeći iz osnovne u naprednu skupinu jer se tu gdje jesu, osjećaju dobro i uspješno. Mislim da ih ovakvim pristupom pripremamo na zahtjevniji tempo i tako smanjujemo i mogućnost šoka u srednjoj školi, dakle, radimo ono što bi i trebali – pomažemo učenicima kako bi im budućnost, a i sadašnjost, bili manje stresni i više motivirajući. S druge strane, podjela po spolu u nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture je logičan odgovor na problem manjih razreda gdje više ne postoji dovoljan broj dječaka ili djevojčica kako bi se stvorila zdrava kompeticija i atmosfera za stvaranje ekipa kojima bi konkurirali drugim školama na županijskim i državnim razinama. Gradske škole mogu koristiti učenike koji već treniraju u klubovima, pa na natjecanja idu sa djecom koja su na to navikla i gotovo svakodnevno treniraju. Mi, kao ruralna škola, nismo te sreće i svoje mogućnosti i prilike najčešće stvaramo sami. Sve ovo više nisu samo pretpostavke, jer nakon tri godine provođenja ideje, možemo izvući neke zaključke. Ono što nas posebno veseli je što ovakva podjela dodatno povezuje naš kraj i zajednicu jer se učenici koji dolaze iz različitih naselja na ovaj način i bolje upoznaju. Razredi se međusobno toliko “ispremiješaju” tako da svatko može pronaći nekoga tko mu odgovara- po stavovima, pogledima i sklonostima. Mislim da će se pozitivne strane najbolje vidjeti kada aktualne generacije odrastu i postanu ljudi. Njihova mreža povezanosti bačena je u vodu već kod nas u osnovnoj školi, pa ulov i rezultati ne mogu izostati. A krajnji cilj ideje? Da su nam djeca sretna i uspješna.

Kao iznimno aktivan i angažiran ravnatelj koji svoj posao živi, kako vidite današnji sustav obrazovanja, koliko i da li, uopće, korespondira sa suvremenim trenutkom i što bi trebalo mijenjati?
Mislim kako apsolutno svi vide kako naš obrazovni sustav ne odgovara niti na izazove sadašnjosti, a kamoli budućnosti. To je po meni i najveća tragedija-činjenica da ne stvaramo budućnost, već pokušavamo današnju djecu “uglaviti” u stege i kalupe koji im više ne odgovaraju. Ako bih smio slikovito reći, djeca su kao ključ za brave budućnosti. Vrata koja će morati otvarati ako žele opstati u svijetu. Mi smo majstori koji ih oblikuju i pripremaju za ta vrata. Tko će biti kriv što oni to neće moći, jer brave budućnosti čak ni nemaju ključanicu. Odgovorni smo, naravno, mi. Mi, upravo sada, zbog čega bi trebali promijeniti i vlastite poglede. Prije svega potrebno je odrediti kakvu osnovnu formu obrazovanja želimo, a potom ostaviti prostor za mogućnost promjene i prilagođavanja specifičnim problemima zajednice. Same škole bi trebalo poticati da izrađuju pilot programe kojima bi rješavali probleme na koje nailaze, poput porasta broja odlikaša ili značajnog pada čitanja s razumijevanjem, što su evidentni problemi koje mora rješavati Ministarstvo. U tu svrhu može posegnuti za rješenjima drugih država koje su, od nas daleko naprednije, ili se okušati u različitim modelima nastave, pa pronaći i svima predložiti one najidealnije. Problem koji je, prije svega. lokalnog karaktera je smanjeni broj učenika, zbog čega bi trebalo dopustiti izvođenje nastave TZK u grupama, po spolu, 7. 1 8. razred, dok, istovremeno, druga skupina ima Lk. Lokalni problem je i rad učitelja na više škola, zbog skupljanja satnice, zašto bi jedno od rješenja mogla biti tzv. modularna nastava na razini Osnivača. Predmeti bi se predavali po polugodištu, a zaposleni nastavnici na dvije škole, svako polugodište mogli biti u jednoj. Učitelji koji su se dokazali radom, trebali bi imati mogućnost prebacivanja u školu u kojoj bi njihovo znanje bilo najpotrebnije, zbog čega.bi trebali sklapati ugovor s Ministarstvom, umjesto sa školom, a raspodjelom bi se trebao baviti nadležni ured Osnivača. Niz je još mogućnosti, ali sve podrazumijevaju našu predanost i htijenje da učinimo svijet boljim i riješimo barem jedan problem više, nego što smo ih stvorili.

Iako bi tako trebalo biti u svakoj sredini, škole su, posebno i uvjetno rečeno, većim mjestima, pomalo izgubile vezu sa zajednicom što u vašem primjeru nije slučaj. Koliko je ta veza važna i kako ju izgrađujete kod svojih učenika?
Otuđivanje škole kao institucije od zajednice u kojoj se nalazi, proces je koji se odvija u našoj domovini priličan broj godina. Posljedica toga je rast nepovjerenja, pa i nerazumijevanja između svih dionika obrazovnog sustava, dakle učenika, roditelja i djelatnika škola. Mi se trudimo da kod nas to bude drugačije, zbog čega su naši djelatnici aktivni u većini događanja lokalne zajednice. Kako bi se razumjeli, moramo se upoznati, znati sve okolnosti u kojima naši učenici rastu i razvijaju se, jer izgraditi čovjeka ne mogu samo škola, niti roditelj,to zahtijeva zajedničku koordinaciju svih koji to dijete okružuju. Svakim danom naše veze zapravo jačaju pa zajednički rješavamo većinu problema, iako u poslu griješimo, ali i pogreške su sastavni dio učenja i života.

Uz sudjelovanje u aktivnostima zajednice, škola ste koja njeguje i čvrste veze i prijateljstva s drugim školama. Kako izgledaju ta iskustva iz perspektive učenika ali i nastavnika i koliko su i zašto važna?
Djeca su najprilagodljivija bića na planetu. Kroz jednu utakmicu i druženje već su razmijenili brojeve i poveznice na društvenim mrežama. Nažalost, negativna posljedica tehnološkog napretka (postoje i pozitivne) je i osamljivanje i otuđivanje. Djecu dovozimo automobilima u školu, na treninge i aktivnosti. Javni prijevoz je sveden tek na statistiku. U takvom svijetu mogućnost kontakta svedena je na minimum pa možemo reći kako naša djeca zapravo postaju otoci tj., mi ih u to pretvaramo svojim nečinjenjem boljega. Povezivanje s drugim školama je prvenstveno izlaženje iz zone komfora nama koji radimo u školi jer za jedan takav događaj potrebno je odraditi niz predradnji, ali naša djeca, učeći iz primjera nastavnika, pobjeđuju strahove i početne nelagodnosti te ostvaruju nove mreže socijalnih kontakata. Uče se biti gosti i domaćini, pobijediti i izgubiti. Uče se vidjeti i čuti, putovati, zapamtiti i prenijeti. Uče se biti bolji ljudi.

Kako u praksi izgleda posao ravnatelja, na koje ste uspjehe škole najponosniji i kako bi, prema vašoj viziji, trebala izgledati moderna osnovna škola 21. st?
Čini se da me sudbina vodila od učiteljskih klupa pa sve do ravnateljske stolice – iako, iskreno, ništa od toga nisam planirao. Jednostavno se dogodilo i drago mi je da je tako, jer ova me uloga već više od 20 godina, oblikuje, obogaćuje i svakodnevno podsjeća koliko volim ono što radim. Radni dan ravnatelja ne stane u okvir od 7 do 15 – on traje svaki dan, od jutra do večeri, ponekad i noću, u mislima. Moj je dinamičan, često ne znam ̋tko mi glavu nosi ̋, ali u svakoj aktivnosti, svakom danu i suradnji vidim smisao. Mo(ć)gućnost i odgovornost koje dolaze s ovom pozicijom, daju mi polet da se trudim još više – za djecu, kolege i cijelu zajednicu. No, ja sam, možda, pomalo nekonvencionalan ravnatelj, ravnatelj po svojoj mjeri. Rijetko ćete me naći u uredu, češće među djecom, jer s njima želim stvoriti dobar odnos. Srce mi je puno kad me ujutro dočekaju na vratima, traže da ih pozdravim ili me nagovore na igru. Kako tome odoljeti? Postoji mogućnost da je nekome moje dobro jutro ili osmijeh prvi pozdrav u danu. Želim to iskoristiti kada već imam priliku. Često tako uočite i ako netko od učenika nije dobro – dovoljan je pogled i već znam što trebam učiniti. Kada bi zanemarili stalan porast administracije i ponekad zahtjevno ponašanje nas odraslih, ovo bi bio posao iz snova.

TEKST: Simonida Tarbuk                    FOTO: Dorian Pok/ OŠ Sibinjskih žrtava