POŽEGA – Mladi glumac Ivan Vukelić svoj umjetnički obol ovih dana daje u čak tri recentne predstave slavonskih kazališnih kuća – u vinkovačkoj “Staklenoj menažeriji” i “Vrzinom kolu” te u komediji belomanastirskog kazališta “Ženidba i udaja”. Razloga za razgovor napretek, a iako već dugo nije zaigrao na domaćim požeškim daskama na kojima je učinio i prve umjetničke korake, nezaobilazna tema bilo je i požeško Gradsko kazalište.

Drama Tennesseeja Williamsa Staklena menažerija, Vrzino kolo po tekstu Joze Ivakića koje je uspješno odigrano i u Beču, pa potom “Ženidba i udaja” po motivima Jovana Sterije Popovića. Impresivno doista, trebalo je to sve posložiti i umjetnički i organizacijski. No, idemo redom – Staklena menažerija, klasičan komad zahtjevan, po reakcijama kritike i publike, vrlo dobro napravljen u vinkovačkoj verziji. Kako je bilo raditi taj vrhunski klasik, kakvi su tvoji dojmovi?
Da, to je klasik i drago mi je da je to zaživjelo u Vinkovcima. Redatelj Dražen Ferenčina napravio je izvrstan posao. Kolegice Matea Marušić i Areta Ćurković, Vladimir Andrić koji su isto u podjeli , mislim da se jednostavno bolja ekipa nije mogla skupiti oko tog projekta. Radili smo jedno duže vrijeme i odigrali smo to. Za jedno, recimo to tako, “manje” kazalište koje je gradi svoj umjetnički renome mislim da je to komad koji potvrđuje kako vinkovačko kazalište s pravom može zauzeti svoju čvrstu poziciju na hrvatskoj kazališnoj mapi. A Staklena menažerija je dramski tekst koji je više pisan autobiografski od strane Tennessee Williamsa, rađen po njegovoj sestri koja je ima te određene nedostatke i psihičke bolesti no prikazano je to kroz jedan fizički nedostatak koji ona ima. Ali, to je nešto u čovjeku, nije to nužno fizički nedostatak već nedostatak koji netko ima na ovaj ili onaj način u sebi, što ga sprječava da u životu napravi nešto više i nešto bolje. Tu je i splet okolnosti da se to proteže kroz ljubav.

Koliko je izazovno za mladog glumca igrati takav klasičan tekst gdje su, na određeni način, točno postavljena pravila. Čini se kako se ni kazališne kuće, bar one manje, ne odlučuju tako često za komade te vrste već radije idu u potragu za suvremenim tekstovima koji pružaju određenu slobodu svim akterima?
Izazov je prisutan uvijek, ali ja osobno volim klasiku i mislim kako klasike treba biti i mora biti uz suvremene tekstove na repertoaru. Ne umanjujem vrijednost suvremenih tekstova i koncepata, ali dobro je ako on nije svrha samom sebi. Nerijetko se sa suvremenim komadom dogodi da ode od svoje biti zašto se uopće prikazuje dok je klasika uvijek klasika – ne bi ostala živa i ne bi se nazivala klasikom da u nju nije već sve upisano. Taj izazov, tekstovi poput ovog Tennessee Williamsa ili nešto ranije od Eugenea O’Neill što sam imao priliku igrati u Zadru neprocjenjiv je, to su riječi koje su tako dobro pisane za glumca da to jednostavno izlazi samo i nema prostora za grešku, to je točno, precizno i tako kako treba biti.

Igraš i u Vrzinom kolu, “uskočio si ” u ulogu zavodnika Jotine, u uigranu predstavu s uigranom ekipom, a već ste gostovali i u Beču. Recimo i mali detalj kako si imao rekordno malo vremena za učenje teksta i “ulazak” u ulogu, ali učinio si to vrlo uspješno. Kakvo je to iskustvo, to je, ako mogu primijetiti velika potvrda tvojoj profesionalnosti i glumačkom umijeću?
Teško je tako o sebi govoriti, ali to je stvarno zahtjevan komad i jako je stresno tako ulaziti u predstavu. Ne znam kako bih to opisao. Dobio sam informaciju da kolega nažalost ne može igrati te da traže zamjenu, a od trenutka kada sam ja dobio tekst u ruke do same izvedbe bilo je 48 sati, vrijeme u kojem je trebalo i učiti ali i odspavati. Uloga je to koja ima i teksta i pokreta i trebalo je to stvarno u tako kratko vrijeme posložiti kako bi dobro prošlo. Po povratnim informacijama, prošlo je doista dobro i ljudi su to u Beču dobro prihvatili, predstoji nam gostovanje i u Našicama. Bilo je to vrlo stresno i teško je pričati o tome. Želim da se kolega što prije oporavi, ali eto tako je ispalo i to meni baš na rođendan, sve se poklopilo i zahvalan sam na tom iskustvu koje ipak ne bih poželio ponoviti. No, sretan sam da sam baš na svoj 33 rođendan s to nešto talenta( smijeh) i osjećajem za rad i disciplinu mogao pomoći jednoj dobroj predstavi, dobroj ekipi i dobrom kazalištu.

Svoj obol dao si i u Gradskom kazalištu Beli Manastir. Predstava”Ženidba i udaja” po motivima Jovana Sterije Popovića u kojoj glumiš glavnu ulogu, nakon premijere tek kreće u osvajanje publike. To je ono što je najsvježije u tvom glumačkom opusu. Kako je bilo raditi u tom malom ali izvrsno uređenom kazalištu koje, pod brižnim i stručnim vodstvom Daniele Taslidžić Herman iznova iznenađuje kvalitetom svojih projekta?
“Ženidba i udaja” komedija je, pučki komad koji daje puno prostora za igru i nasmijavanje publike. Danijela Taslidžić Herman vodi to kazalište i da nema nje, mislim da to kazalište i ne bi tako dobro funkcioniralo. Uloženo je tu puno truda i ljubavi i bez obzira na to što je to trenutno amaterska priča žele dati puno više kako bi zadovoljili publiku te kako bi prikazali nešto što je puno viši standard od amaterskog. U prilog tome govori i ekipa predstave “Ženidba i udaja” do koje su došli jednim spletom okolnosti. Jan Kerekeš radio je adaptaciju teksta, a u realizaciji ostvarene su brojne suradnje pa je tu, uz mene i Danielu i Vladimir Tintor te Nebojša Šimić i Petra Bernarda Blašković koja je došla pripomoći s pokretom i na kraju super odglumila ali i izrežirala cijelu predstavu. Uspjeli smo se naći u svim svojim dodatnim obvezama da to “stisnemo” i odradimo, a uvjeren sam, pokazale su to i reakcije publike, kako smo napravili dobar posao. Samo treba biti usklađenosti i sluha između svih strana i mislim da belomanastirsko kazalište ima velikog prostora za daljnji uspješan rad.

Prošlo je puno vremena otkako si igrao na požeškoj kazališnoj sceni – prisjetit ćemo se samo nekih naslova – Nagon, Kod arke u osam, Vjenčani list, Tunja Bunjavilo… U Požegi te nema baš često, pratiš li zbivanja u kazalištu iz kojeg si i krenuo u umjetnički i profesionalni svijet?
Pratim, naravno. Požega ima bogatu kazališnu tradiciju, temelj na kojem su odnjegovana mnoga glumačka imena i mnogi dobri projekti, ima kulturu i senzibilitet prema kulturi i ljudi vole ići u kazalište. No, tradicija se ponekad uzima zdravo za gotovo. Vjerujem da postoji prostora za napredovanje i siguran sam kako će se kazalište uzdići na razinu koju zaslužuje i kazalište i požeška publika. Jer, kazalište je kompleksan organizam, jedan drugačiji princip funkcioniranja i percepcija ljudi koji možda redovito ne posjećuju kazalište može biti i pogrešna. To je općenito tako, jer ne pogodi svaka predstava jednako publiku pa možda ljudi ponekad i odustanu od kazališta. Ali, pozivam ljude u kazalište. Evo, za primjer Staklena menažerija koja je jedan dramski komad, težak, ali ljudi odlaze zadovoljni, ima nešto što kazalištu daje snagu da i dalje na jedinstven način utiče na ljude, bez obzira na sve ostale mogućnosti zabave. Požega sigurno zavrjeđuje imati glumce i svoj vlastiti ansambl i vjerujem kako će to i imati. Kao glumcu koji je krenuo s požeške scene bio bi mi poseban izazov, ako me pozovu, toj kazališnoj priči dati svoj doprinos kroz umjetničko i profesionalno iskustvo.

Slobodan si umjetnik. Koliko je to teško danas u Hrvatskoj? Zašto si odabrao baš takav put?
Ima tu svega po malo, pozitivnih i negativnih strana. Kada si slobodan umjetnik, pozitivno je što si slobodan i možeš ići na sve strane, birati. No, ponekad se dogodi da se to – ne događa. To je kruh sa sedam kora. Ako se ne varam, u Francuskoj imaju razrađen sustav da imaju pokrivenu tu socijalnu priču ako glumac ne uspije naći posao onda je bar jednim dijelom pokriven. Ali oni imaju malo dužu kulturu kazališnog života, drugi senzibilitet i onda se održava ta kazališna zajednica. Kod nas? Hrvatska je jedna druga priča, ali u mom konkretnom slučaju, stvari trenutno funkcioniraju.

Imaš li u planu “usidriti se” u neku kazališnu kuću. U konačnici, na kraju dana i umjetnici slobodnjaci trebaju donijeti kruh na stol, a vjerujem kako bi te mnogi rado imali u ansamblu?
Dali bih volio usidriti se, kako kažeš… i bih i ne bih. Vidio bih se rado u nekom ansamblu, zašto ne? Ne bih previše o drugima, ali evo Vinkovci su svijetli primjer kako postoji ta volja i želja o oformljivanju kazališta i u takvim ili sličnim okolnostima – da.

Kako izgleda radno vrijeme slobodnog umjetnika. Imaš li zapisano gdje, kada, kako, rokovnik?
Da, naravno. Ključna je dobra organizacija. Evo, sad idemo u Našice s Vrzinom kolom, potom bih trebao snimiti spot za jedan poznati tamburaški sastav, pa potom u Zagreb odraditi jednu filmsku radionicu i tako… Ispunjen dan i dani. Moram paziti na raspored, putovanja, dogovore, sve što je vezano uz posao. U mnogo slučajeva i kazališta se pobrinu, ali to su sve neki detalji gdje sam na putu od 0 do 24 i sve mora funkcionirati. To je ta druga strana izvan svjetla pozornice. Ali, ja uživam u svom poslu.

Je li to na kraju ipak najvažnije, uživati u poslu?
Naravno, uvijek. Trenutno imam tu sreću da radim s dobrim kolegama i kolegicama koje prije nisam imao priliku upoznati i kada bi se samo okrenuli oko sebe, Slavonija ima mnogo toga za ponuditi. Ne postoji samo HNK Osijek već i ova manja kazališta. Treba gajiti kulturu, a to je ono što sam odabrao. Kazalište traži, propitkuje i teži uvijek nečem boljem u društvu, a meni je užitak biti dijelom toga.

Koliko se u pozivu glumca mora stalno razvijati i učiti?
Itekako. Ne mora postojati neka filozofija oko toga, ali bez studioznosti i pravog rada na likovima, tekstu, situacijama ne bi se dolazilo do kvalitete, a kvaliteta je ono što mora postojati, kao i u svakom poslu.

Što ti više odgovara komedije ili drame?
Ne znam. Kod mene postoji neki balans između komedija i drama. Jedan period su to više komedije, drugi pak drame, isprepleteno je to. Svaka predstava mi je draga i u svakoj uživam i dajem sve od sebe. I onda na kraju čuti odobravanje publike, to je dovoljno samo po sebi. Često je veći izazov ljude nasmijati nego odigrati dramu, ali ni dobru dramu nije lako napraviti, pa eto…

Kakvi su planovi? Gdje se vidiš recimo, za godinu dana?
Za godinu dana… na Barbadosu! (smijeh). Cijeli život planiram, no ponekad se to svede na ono “iz dana u dan”. Osobno, volio bih vidjeti jedan veliki pomak u našem požeškom kazalištu u kojem sam i sam dao doprinos, daljnji napredak vinkovačkog kazališta i belomanastirskog i da ove predstave koje igramo i dalje imaju budućnost. Realno, ne znam gdje sam sutra, ali volio bih kada se nakon godinu dana okrenem iza sebe vidjeti neki dobar trag koji sam ostavio u kazalištima u Osijeku, Zagrebu, Vinkovcima…

Jesi li ikada požalio što si odabrao baš taj poziv?
Baš smo otišli u ozbiljan razgovor. Vjerujem da se svaki čovjek preispituje o svom životu pa sam tako i ja, pogotovo jer slobodan umjetnik nije baš najjednostavnija situacija. Ali, ne bih mogao reći kako žalim za nečim i kako bih nešto mijenjao. Možda tek poneki detalj.

Imaš li neke uzore?
Žao mi je što nisam više gledao Šovagovića, bio sam premlad doživjeti ga na sceni, ali gledao sam filmove. Žao mi je što više nema Ive ( Gregurevića), meni bliski Slavonci pa bi se razumjeli u nekom inatu, ako ništa drugo.

Imaš li neku poruku za mlade koji žele krenuti tim putem glumačkim?
Nemojte ići tim putem! Šalim se. Kakvu poruku? To je put koji je jako individualan za svakog tko se odluči njime krenuti. Treba dobro promisliti, ali ako se već krene tim putem onda treba težiti samo najboljem.

TEKST: Sanja Pok     FOTO: S. Pok /baranjainfo.hr /Kazalište Vinkovci