POŽEGA – Luka Jurković jedan je od tri rukometaša povratnika u matični požeški klub. Prošlu sezonu proveo je u Novoj Gradišci, u klubu koji je član prve lige, odnosno druge jakosne. Preko tjedna je pohađao školu za web dizajnera, a vikendom putovao na utakmice.

“Proteklog ljeta sam ušao u pregovore s vodstvom požeškog kluba. Izrazili su ambiciju za rang više te su odlučili vratiti nas par požeških igrača koji su prešli u druge klubove. Uz mene su se još vratili Tomislav Raguž i Karlo Grgurić. Stvaramo novu priču u Požegi, priču rukometnog napretka, a smatram da naš grad može imati klub koji je u skladu s rukometnom tradicijom”, ispričao je Luka.

Uz školu za web dizajnera, Luka se na Sportskom učilištu u Zagrebu usavršava u trenerskoj školi za rukometnog trenera. “Priključio sam se projektu mog oca Hrvoja Jurkovića “Revitalizacija rukometa u Požeštini”. Volonterski sam trener Škole rukometa u Jakšiću. Školu rukometa organizira športska udruga Lopta koja provodi projekt revitalizacije rukometa. Trenutačno brojimo oko 20 djece.”  Krajem ovog mjeseca Luka će diplomirati, odnosno dobiti trenersku licencu.”Bez te licence ne možete na službenim događajima odgovarati za igrače niti biti službena osoba ispred kluba. Trenerska škola se sastojala od dva mjeseca stručnih predavanja na kojem su nam vrhunski rukometni treneri pričali samo o rukometu, igri, načinima kako pristupiti djeci. Nakon toga, nekoliko mjeseci sam slušao stručne predmete poput psihologije, statistike itd. To sam položio te sam trenutačno na stručnom osposobljavanju u vidu posjeta treninzima reprezentacije, kampovima i slično”, ispričao je.

Smatra da je požeška škola rukometa po kvaliteti među tri najbolje u Slavoniji i Baranji. “Proveo sam dvije-tri godine u Novoj Gradišci i pouzdano znam da oni nemaju ni 10 posto djece koliko mi imamo. U Požegi, za razliku od mnogih drugih, svaka generacija igrača iznjedri dva, tri vrhunska koji mogu igrati seniorski rukomet. To se i vidi jer nas seniora u Požegi ima 20 tako da niti svi naši seniori idu na svaku utakmicu. To je jedan od rijetkih primjera u Slavoniji i Baranji da je svako kolo borba za prvu ekipu i da je takva zdrava natjecateljska atmosfera među članovima tima. Imajte na umu da se od rukometa u Hrvatskoj zapravo ne može živjeti, naravno uz neke iznimke. Rukomet je ljubav”, zaključio je naš razgovor Luka.

TEKST: Bojan Miščević      FOTO: Bojan Miščević