HRVATSKI HARRY POTTER – LEONARDO KRAKIĆ, ARTIST : Moja životna misija je stavljati ljudima osmijeh na lice, bezuvjetno i bezgranično

Datum objave: 11. 9. 2016. | Kategorija: Razgovori

naslovna

POŽEGA/ZAGREB – U sedam dana požeškog Aurea festa mnogi su imali sreću osjetiti čarobni dašak iluzije koji se u valovima prelijevao požeškom pješačkom zonom. Vrata čarobnog svijeta nama bezjacima otvorili su članovi obitelji Krakić, čuveni artisti Mak teatra koji se ponosi 40- godišnjom pelivanskom tradicijom. U pravoj harrypotterovskoj maniri strpljivog podnošenja bezjaka, svoje čarobnjačko vrijeme, dio snova i zrnce mašte podijelio s nama sanjar širom otvorenih očiju – Leonardo Krakić.

Koliko Vas je bogata obiteljska tradicija životno i profesionalno obilježila?
Nije sve u tom u obiteljskom, puno toga je i u našem odabiru ( nisam tu sam, tu su i brat i sestra) želimo li to raditi ili ne. To se događa s nekih 15 godina kada počinješ shvaćati neke stvari i odabirati. Ja sam odabrao taj posao. Divan je, ima svoje prednosti i svoje mane. U običnoj firmi možeš se dokazivati, napredovati, a u obitelji je uvijek lijepše.

Kako ste s 15 godina odabrali baš taj posao? S 15 godina mnoge su prilike pred nama, gluma primjerice, a Vi birate baš taj pelivanski način zabavljanja ljudi, cirkuski artizam, malo arhaično u današnje vrijeme?
Da, htio sam ići na glumu. Želim još uvijek, želim završiti produkciju. Ali, bilo je vrlo jednostavno- odaberi ono u čemu si najbolji, radi ono što nitko ne radi i budi u tome najbolji. I bit će sve Ok. I to je to. Ništa više. Ja sam zapravo plesač po struci ali nisam htio provoditi toliko vremena u dvorani, dva puta po četiri sata dnevno, raditi na svom tijelu idućih 15 ili 20 godina, jer već tada mi je tijelo bilo dovoljno istrošeno da mogu zamišljati što bi bilo kasnije. Iluzijonizam se tu našao kao rješenje.

Koje ste sve škole, koje znanje prikupili do sada?
Završio sam Školu za suvremeni ples Ane Maletić, osnovnu i srednju, predavao sam djeci u Umjetničkoj školi u Poreču ritmiku i balet, završio sam Zagrebačku artističku školu u klasi “iluzionist-artist” i hrpu radionica iz oba svijeta.

Tim više je fascinantno gledati vas primjerice u požeškoj pješačkoj zoni kako zabavljate klince baš onako na iskonski način uličnih zabavljača iz povijesti…Putujući zabavljači, a toliko znanja i škole u popudbini…
Da, imam prijateljicu s tri fakulteta u Zagrebu koja je nezaposlena, prekvalificirana. To je odgovor na škole. A posao uličnog zabavljača? Nema u Hrvatskoj boljeg od ovog, nema bolje od Aurea festa, shvatite. Nema, ne postoji scena, scena je sustavno ubijena. Još 1995. godine kada su zatvoreni barovi i sve ostalo, nestalo je i prostora za artistički program ove vrste. U Hrvatskoj ne postoji redovna scena sa variete artističkim programom, komedijom, žonglom, plesom, iluzijom… A ja znam da će moje ruke negdje u svijetu vrijediti, svejedno mi je, ovdje ili u Zanzibaru.

nn32

Kako izgleda proces stvaranja artističke točke – iz Vašeg uma, mašte, do izlaska na scenu i onog zadnjeg osmijeha na licu posjetitelja kada odlazi kući?
Ja sam daydreamer, sanjar. I u našoj ekipi taj sam kreativni dio. Najčešće to izlazi iz snova, slike, osjetiš to, prođe ti kroz tijelo i kažeš- ovo mora ići van, idemo vidjeti kako nilskog konja stvoriti uspred Sjevernog Pola. Znači, nešto si zamislio, dobro, nađeš rješenje – potom krenu izrade, nacrti, a onda se kreće sa stvaranjem iluzije. Proces može biti i obrnut, naravno. Kada završiš osnovni dio to mora biti pošteno pregledano jer iluzionistički trik se sastoji od par različitih rešetki koje moraju biti svršeno postavljene. Nakon toga slijedi dotjerivanje, uvježbavanje do krajnjeg maksimuma i onda to izlazi na scenu. E sad, postoje neke stvari koje se mogu raditi na licu mjesta i veliki sam fan impromptu iluzionizma, bez prijašnje pripreme, jednostavno poznavanjem sistematike i građe iluzionizma izvode se novi trikovi na licu mjesta, dovoljno dobri da mogu “uhvatiti iluziju”. Onu magiju iz Harry Pottera… Postoji naime linija kojoj ja težim, jer baš ta saga filmova i knjiga o magiji pomogla je da ljudi uđu u taj svijet, da povjeruju. Najbolji medij je taj ekranski i kada bi naša iluzija bila dovoljno moćna da ljudi vjeruju u naš trik kao harypotterovsku čaroliju sa štapićem, e to je to! Kad bi bezjak vidio čaroliju, to je to!

Koliko ustvari morate poznavati psihologiju, ljudski duh, način razmišljanja, da bi točka za publiku doista uspjela?
Jako puno. Usporedbe radi – pozoveš čovjeka na scenu i imaš jednu i pol sekundu da točno znaš sve o toj osobi. I ako mu daš smrtonosni samostrel u ruke a prije toga nisi vidio da je taj čovjek dovoljno stabilan i da ga možeš “zamrznut” u sekundi u slučaju da nešto krene – to je opasno, to ne smiješ raditi. Jako puno rekvizita s kojima ja radim (dobro, s time se moji ne slažu) na rubu su opasnosti. Recimo, radim vezanja i bježanja iz konopa, lanaca i lisica koji su stvarno na rubu jer u većini toga mi nestaje cirkulacije u dijelovima tijela. Dakle, tu je taj psihološki element, koliko moraš poznavati sebe, toliko moraš i čitati ljude ispred sebe. A to se jako dobro vidi u usporedbi profesionalnih iluzionista, koji su školovani i onih kako ih mi zovemo “you tube” iluizonista. To su oni koji nisu imali mentora, što je velika razlika.

Koliko ljudi vole biti začarani, uplašeni nekom situacijom, jeste li bili u situaciji da vas prozovu kako se bavite “vještičarenjem”?
Naravno, i dapače prihvaćam to kao tuđu misao, svi imaju pravo na svoje mišljenje. Ali, to je ono kada nas nazivaju mađioničarima, to je vještičarenje. Mago, magere dolazi od riječi koja znači prizivanje duhova, vještica, a iluzija znači ludo, varka igra. To je ono što mi radimo. Ali, razumijem ljude koji mogu upotpunosti vjerovati kako ne postoji iluzija, kako postoji magija. Jer, ne znaju razliku.

Koliko je teško prebacivati se iz jednog svijeta u drugi – ovaj profesionalni svijet kad si na sceni, u nekim višim sferama i ovaj svakodnevni svijet kada se mora razmišljati imam li dovoljno kruha i mlijeka za danas? Je li to prevelika razlika, kako ju premostiti?
Da, imate pravo, dobro ste pitanje postavili. Baš to je zeznuto. Već sam sad na rubu onog što zovem mentalna izdržljivost – 90 dana zaredom u ovom poslu bez dana privatnog. Iluzionizam nagrize mozak, to je kao hrđa i vrlo je lako ući u taj svijet i zaboraviti gdje su vrata nazad.

dsc03030

Pretvoriti ćete se u eterični oblik (ne)postojanja?
Ha (smijeh) odlično! Ma ne, ali krene to zamarati psihu, krene se samo o tome misliti, kao ništa drugo ne postoji niti jedna druga misao. Doslovno se može zaboraviti na hranu, to se može dogoditi, a ja sam kreativac, sanjar i uvuče me taj svijet. Hodate po gradu, vidite malu fontanicu ali sebi u glavi vizualno ju predstavite kao veliku, nailazi kamion i treba ga zaobići ali u glavi, u očima ga maknete kao da imate silu u rukama. To bilo super, kad bi bilo moguće, ali stvar je u tome da mozak nakon scene i dalje reagira kao na sceni – jer ja trebam vjerovati u iluziju, a tek poslije mene gledatelj. I to moje vjerovanje ostaje u mojim očima. Tu je ta “mala” težina posla. Ali da, napraviti granicu.

Trenutno ste član Mak teatra, ali gdje se vidite u budućnosti, mogli se stvarati planovi u tom poslu?
Može se planirati. Ja bih želio naslijediti Mak teatar u doglednih 10- 15 godina, htio bih do tada imati zanimljiviju osobnu karijeru. Trenutno radim na svom projektu, na svom životnom Masterpieceu -magic show predstavi. Obuhvaća ples, glazbu, glumu, iluzionizam, scenske efekte i ostale kazališne segmente, jako široki spektar različitih umjetničkih žanrova. Predstava se odmah radi na hrvatskom i engleskom, tu su i plesaci, artisti i live orkestar na premijeri. Ogromna je i previše košta i naravno u Hrvatskoj ne mogu pronaći financije pa moram ići van.Zato taj projekt sazrijeva već pet godina ali u tih pet godina radim 400-tinjak izvedbi godišnje tako da ne stojim, putujem, radim, planiram.

Znači, u svakodnevnom životu postoje i te birokratske barijere?
Da, jako to mrzim. Uz to, trenutno je u aritstičkom svijetu prisutno nešto što mi se vrlo ne sviđa – ogromna podijeljenost, klanovska. To se da srediti i rješiti i volio bih vidjeti cijelu ekipu zajedno da napokon rješimo osnovne zakonske stvari. Artizam nije nigdje spomenut u zakonu, naša želja Artističke unije Hrvatske i Zagrebačke artističke škole nije egocentrična, samohvalisava, škola je tu zbog sustavnog obrazovanja, Unija je tu kao jedna osnovna, neprofitna organizacija koja okuplja istomišljenike o artizmu. I cilj je spojiti, približiti ljude, zajedno, na kraju potpisima da istupimo naprijed u smislu poboljšanja naših radnih uvjeta. Jer mi smo šutirani kao zadnji bauštelci, a radimo kao umjetnici- glumci.

Prepoznaje li vas Ministarstvo kulture?
Izuzetno malo. Manje od 2 posto smo u bilo čemu. Jedino smo registrirani, postojimo i volio bih kada bi se problemi za artizam u Hrvatskoj rješavali lakše, za sve nas ali i za one koje dolaze nakon nas.

Koja je Vaša životna misija?
Stavljati ljudima osmijeh na lice, bezuvjetno i bezgranično.

Volite ljude?
Da naravno, ovo je određena vrsta humanitarnog rada. Uljepšavamo ljudima živote jer sve je više sivila, ljudi kao da ne postoje, gledaju u pod, u ekrane veličine 10 x 4 centimetra, namjerno su iznutra mrtvi i prazni. Sto milijuna ljudi gleda slijedećih dvije godine “Pokemon go” i to je namjerno.

A vi artisti dolazite s velikom idejom da postoji svijet izvan ovog svijeta, meke granice koje ne ograničavaju maštu…
Tako je, i malene stvari koje uljepšavaju dane!

TEKST: Sanja Pok       FOTO: S. Pok/L. Krakić

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn