NOVA GRADIŠKA – Vrijedni zaljubljenici u pjesmu i plesove stare Šokadije, članovi jednog od najdugovečnijih gradskih kulurno-umjetničkih društava, od neki dan, potvrđeno, imaju i najljepšu snašu. Prestižnom titulom, na 44. Beravačkoj “Ižimači”, okitila se Helena Vlaović Šokac, članica HKUU Trenk, s kojom razgovaramo o folkloru, slavonskoj baštini i identitetu, važnosti čuvanja tradicije i planovima društva u novoj sezoni

HKUU Trenk, Nova Gradiška, jedino gradsko kulturno-umjetničko društvo, vrijedni čuvari baštine, krajem prošle godine, velikim slavljeničkim koncertom, obilježilo je prvih 30 godina. Koliko je ljudi prošlo kroz društvo za to vrijeme i kako se osjećate kao “ekipa” u najboljim godinama?
Iznimno lijepih 30 godina je iza Trenka, završava, evo i 31., na što smo, itekako ponosni, kao i na činjenicu što nikada nismo prekinuli rad, bez obzira na izazove koje donosi vrijeme. Usprkos oscilacijama i promjenama s kojima se, očekivano, nose sve udruge koje okupljaju veliki broj ljudi, uvijek smo se trudili, uz neizbježne lekcije i pouke, izvući ono najbolje, što i danas primjenjujemo kako bi nam rad i dalje bio kvalitetan. U tih nemalih 30 godina, kroz društvo je prošlo puno djece, mladih, plesača i svirača, zbog čega volimo reći da smo obiteljska udruga, jer, ponekad na nastupima, imamo i 3 generacije na pozornici, a službeni podaci kažu kako je preko 300 osoba do sada, u nekom trenutku, bilo član Trenka.

Tko sve danas čini HKUU Trenk, koliko vas ima i u koliko sekcija djelujete?
Kulturno-umjetnička udruga Trenk trenutno broji oko 75 članova, a radi u nekoliko sekcija: dječja, folklorna, tamburaška, pjevačka i dramska. Po potrebi se okupi i gastro sekcija (ako su u pitanju tradicijska jela i sl.)

Uz stvaranje doživotnih prijateljstava i brojna nezaboravna putovanja, s pravom se ponosite titulom čuvara i promotora slavonske tradicijske baštine. Što za članove znači ta činjenica, zašto je važno čuvati i njegovati baštinu i koliko je ona odraz našeg identiteta?
Istinski se trudimo njegovati sve ono što su nam naši stari ostavili – lijepe pjesme, plesove i predivne nošnje. Doživljavajući se i čuvarima, u posljednjih 10-ak godina nastojimo prikupiti i što više izvornih komada nošnje s terena, kroz otkup, ali i izraditi njihove rekonstrukcije. Kako je sve manje naših najstarijih članova koji se dobro sjećaju svojih starih koji su nosili i istinski živjeli tradiciju, izazov je prenijeti je mladima, ali maksimalno se trudimo, ponekad pogriješimo, ali tu smo da o tradiciji svi zajedno učimo, kako bi i za 50 godina netko mogao reći, ” tako su to radili naši stari. ”

Kroz pripreme nastupa i redovne probe, svakodnevno imate priliku osvjedočiti se o ljepoti, bogatstvu i posebnosti slavonske baštine. Za nas laike-što je to što nas Slavonce čini toliko prepoznatljivima diljem svijeta i kako na tradicijsku baštinu i folklor ovog dijela zemlje, reagira publika u drugim dijelovima Hrvatske, ali i izvan nje?
Prije svega, osmijeh, radost i veselje. Po tome smo poznati, a posebno kada smo u nošnjama.Kad, uz to, još i zapjevamo i zaplešemo, ta radost izlazi iz nas. Poznato je da su slavonske nošnje zahtjevne i raskošne. Dugo se oblače, posebno su “nakitite”, zbog čega je strancima, ponekad, čudno kada na nastupima tražimo skoro 3 sata za oblačenje, jer, treba lijepo složiti marame na glave, pa staviti curama oglavlje, pa 4 podsuknje, suknja i sva ostala oprema. To je ta raskoš i bogatstvo kojemu se treba diviti. I ponosno nositi.

Upravo to ste ,osobnim primjerom, pokazali nedavno na manifestaciji “Ižimača” u Beravcima, jedinstvenoj priči koja od zaborava čuva običaj cijeđenja, odnosno ižimanja jabuka, gdje ste se okitili laskavom titulom najljepše snaše, prezentirajući “ruvo” na najbolji način. Kakav je osjećaj “gizdati se” u nošnji i kako zapravo treba izgledati “spremljena” snaša?
Prekrasan je to osjećaj! Snaša je vesela, uređena, vrijedna i nasmijana. A kako treba izgledati? Sve ovisi za koju prigodu se oblači. I radno i „paradno“ treba biti opeglano, lijepo obučeno, da nešto ne visi, kosa ili marame lijepo složene. Čista obuća, te nekad više, nekad manje okitita.

Činimo li dovoljno na čuvanju identiteta i tradicije i može li i treba li i folklor biti na određeni način brend Slavonije?
Jako sam tužna što ću ovo reći, ali na folklor se gleda kao nešto bespotrebno. Jako malo sredina (općina i gradova) cijeni tu tradiciju i nastoji na sve načine zaustaviti propadanje folklorne baštine. Kao i u svim drugim sferama djelovanja, uglavnom su pojedinci kolovođe u svojim mjestima, oni koji stalno vode borbu da i taj folklor pronađe svoje mjesto u javnom diskursu, jer, za folklor, na žalost, skoro pa nema mjesta ni u medijima. Nekada je prostor za to nudila emisija „Lijepom našom“, dok je danas, samo subotom dopodne, folklor moguće vidjeti na HTV-ovoj emisiji „Dobro jutro“, kroz nastup KUD-ova, te pokoji koncert nekog nekog velikog ansambla. Istovremeno i na sreću za nas male, lokalni su mediji ti koji su uvijek otvoreni za suradnju). Pitanje nije je li folklor brend Slavonije, on to već je. Treba ga znati iskoristiti i cijeniti. Toliko nošnji, običaja i baštine imamo, da nam svi zavide i najčešće kažu: „da naša zemlja to ima, vi bi bili zvijezde“. Naravno, nama nije to u cilju, ali voljeli bi da se daleko više cijeni ono na čemu su stvoreni temelji današnje države. Obožavam reći da je folklor jedan od najvećih iskaza domoljublja – voliš sve ono što čini ovu državu ovakvom, njezine ljude, zavičaj i tradiciju.

Koliko su toga svjesni mladi, kako ih i na koji način tome učite i koliko vole zajednička druženja?
Mladi kao mladi, slobodno vrijeme vole provoditi na mobitelu, ali one koje smo uspjeli privući (i to stalno činimo i dalje) i da tako kažem “zaraziti”, jako vole zajednička druženja, putovanja, nastupe, lijepe nošnje. Nadamo se da će ih biti sve više, iako je trend upisivanja djece na bilo kakve aktivnosti sve manji.

Uz pjesme, plesove i koreografirani flolklor, Trenkovci su postali prepoznatljivi i po svojoj dramskoj skupini. Kako nastaju igrokazi i koliko su humor i “bećarenje” dio slavonskog identiteta?
Nekada su i pučki igrokazi bili oblik zabave, posebno u zimsko doba kada su ljudi imali više vremena. Naša dramska sekcija nastala je spontano 2004. godine kada smo za godišnji koncert htjeli uvesti prikaz običaja, konkretno, komušanja kukuruza, pa su krenuli razgovori glumaca i plesača. Kako je publika to super prihvatila, odradili smo i svatove, a nakon toga i svoju prvu veliku predstavu „Miraz“ koja je predstavljala BPŽ na Državnoj smotri dramskih skupina u organizaciji Hrvatskog sabora kulture. Ostalo je povijest, da tako kažem, jer, smo svake slijedeće godine, nastavili pripremati po jednu do dvije velike predstave i nekoliko dužih skečeva za potrebe nastupa. Igrokazi nastaju tako da temu, odnosno ideju ili priču najčešće smisli voditeljica Vesna Vlaović ( uglavnom se to dogodi u snu), koju, potom, prezentira članovima dramske sekcije u kojoj svatko, već, otprilike zna kakav lik glumi (jer su to iskustva u glumi duža od 10 godina). Dramska sekcija je jako popularna i ima niz izvođenja, a već nekoliko godina predstavljaju BPŽ i na Državnoj smotri pučkih igrokaza u Murskom Središću.

Uz, do posljednjeg mjesta ispunjene, godišnje koncerte, u ovih 30 godina iza vas su, zasigurno, brojni nastupi. Koliko ih je, gdje sve i koji su najpamtljiviji?
Ajmeeee, iza nas je prepuno nastupa- što onih lokalnih, regionalnih, ali i državnih i inozemstva. Teško je izdvojiti koji su bili najbolji, nekada se toliko dobro provedemo na nastupu udaljenom svega par kilometara, ali svakako treba spomenuti da obožavamo ići i u inozemstvo. Tamo nas publika ne razumije, pa je i izazov veći prenijeti im našu tradiciju. Ali, ples i pjesma su međunarodni jezik – i kad ne razumiješ, osjetiš emociju. Što se tiče naših koncerata, presretni smo što imamo prekrasnu publiku koja prati naš rad godinama, zbog čega i karte redovno nestanu i po 2 tjedna uoči. Hvala im, od srca, na tome!

Nova radna godina i sezona je na početku, kakvi su planovi?
Sve aktivnosti koje planiramo su, uglavnom i po nekoliko mjeseci prije tekuće godine isplanirane. Tako se možemo uskladiti sa sviračima koji imaju bendove i obaveze. Sve ide po planu; prvi dio godine smo odradili sve što je bilo u planu, a najvažniji nastup su imali naši mališani, „pilići“ na „Đakovačkim vezovima“. Nakon ljetne pauze vrlo radno smo krenuli u drugi dio sezone. Najprije nastup u Beravcima na 44. Ižimači, gdje smo se predstavili s običajem gaženja kupusa, a ja se, čime sam se već pohvalila, okitila nagradom za najljepšu snašu. Očekuje nas odlazak na veliki festival u Austriju, a naši glumci će na Državnu smotru pučkih igrokaza u Mursko Središće, obilježit ćemo kirvaj u Župi Kraljice svete Krunice, djeca putuju na smotru u Bjelovar, a pripremamo se i za naše godišnje koncerte „Sačuvajmo običaje stare“. U međuvremenu pišemo programe za nabavu nošnji, radimo na privlačenju novih članova, posebno djece i mladih, rekonstrukciji i popravcima nošnji, sudjelujemo na seminarima. Planova je puno, a vremena ponekad malo, kolike su nam želje i ambicije. Ali korak po korak, plan po plan!

TEKST: Simonida Tarbuk           FOTO: HKUU Trenk