GLUMAC U DOBA KORONE – Ivan Grčić: Gluma se baš mora istinski voljeti… i onda pretrpjeti sve

Datum objave: 16. 5. 2020. | Kategorija: Razgovori

POŽEGA – Požeška publika svog Požežanina Ivana Grčića gledala je u amaterskim ali i profesionalnim predstavama Gradskog kazališta Požega, no mladi glumac brojne je uloge ostvario u zagrebačkom Gradskom kazalištu Gavella čiji je član ansambla od 2016. godine. Pitali smo Ivana što radi, osjeća i želi jedan glumac kad boginju Thaliju ušutka Korona. I još ponešto.

Iako si požeški glumac, u rodnom si gradu vrlo vjerojatno – ne planirano. Kako promatraš ovu situaciju s kazalištem, još uvijek je sve neizvjesno, upute i preporuke su stigle, ali teško je zamisliti kako će to izgledati od 18. svibnja?
Da, nije planirano, mogao sam ostati u Zagrebu, ali želio sam posjetiti roditelje, sestru i Požegu dok se kazališta ne otvore. Da, nema nekih jasnih smjernica, od 18. svibnja će navodno moći početi raditi ali nitko ne zna kako i na koji način, koliko će publike moći biti, hoće li se glumci na sceni moći dodirivati, hoće li ljubavni par morati biti na distanci od dva metra…Ništa se ne zna. U Gavelli imamo i dodatni problem – kako je bio potres i napravio štetu čeka se taj zakon koji se treba donijeti, uz to trebaju nam doći i statičari koji moraju detaljno pregledati i odlučiti da li sigurno ulaziti u određene dijelove kazališta ili ne, tako da smo doista na čekanju.

U kakvom projektu si bio prije “korona krize”, što si radio?
U Gavelli smo baš radili s redateljicom Dorom Ruždjak “Posjet stare dame”. Trebalo nam je tek nekoliko dana do premijere koja je bila najavljena za 28. ožujka, sve smo napravili i onda smo stali. Trebali su još doći kostimi, uvježbati sve do kraja i tada smo stali. I sad čekamo. Vjerojatno će to izaći na jesen, ako sve bude u redu.

Kako je tebi kao glumcu u naponu umjetničke snage preživljavati ovu situaciju. Pri tom ne mislim toliko na samu opasnost od bolesti i virusa već upravo na ovu neizvjesnost, prisilni nerad i nepoznanice što će se događati s tom vrstom umjetnosti koja je tvoj životni poziv?
Da, nije jednostavno. Pokušavam se ne zamarati time, pokušavam ne razmišljati što će biti u bliskoj budućnosti, što će biti sutra jer nitko to ne može točno predvidjeti baš kako se ne može točno predvidjeti hoće li za pet dana padati kiša. Nitko ne zna hoće li se corona pojaviti i u drugom valu, svi kalkuliraju i pretpostavljaju. Stoga, nastojim se fokusirati na neke lijepe, pozitivne stvari u svakodnevnom životu, ne gledam “dnevnike”, ne pratim svaki dan nove informacije o pandemiji, o lošim zbivanjima i pojavama jer mislim da nas to jednostavno truje kao osobe. Skoncentriran sam na drage ljude oko sebe, na dobre filmove, kuhanje, šetnju po prirodi…

Mnoge kazališne kuće ovih su dana pokrenule prikazivanje predstava on line. Kako to komentiraš? Lijepa je to gesta, ali koliko je to i “medvjeđa” usluga kazalištu? Poneke snimke, uz poštovanje “živim izvedbama” pravi su gubitak vremena…
Da, lijepa je gesta. Vjerojatno postoje ljudi koji to vole gledati, dio kazališne publike kojoj se kazalište i tako obraća u ovim novim okolnostima. Ja isto kao i ti to ne volim jer predstave su rađene za jedan drugi medij, za prisnu razmjenu energije i doživljaja na jedan direktan način između glumaca i gledatelja. A onda kad je snimljeno u jednom kadru, iz neke daljine, pa ljudi šuškaju, pa ponekad pričaju u publici, tu predstava gubi sve kvalitete. Neke sam pregledao “na brzinu” na internetu, a prije toga sam ih gledao uživo, i doista izgube više od 70 posto svoje vrijednosti. Niti jednu nisam imao vremena i volje pogledati snimljenu od početka do kraja, a uživao sam u njima u publici.

Postoje li neke “kućne” vježbe za održavanje glumačke forme, dok glumac ne radi na sceni?
A, to je individualno (smijeh). Ima klasičnih vježbi za govor, disanje dobre su kad na probi moraš nekoliko sati govoriti, a potom i igrati navečer. Dobre su to vježbe, tko ih radi…

Tunja Bunjavilo

Radiš li ih ti?
Pa, ne. Imam dojam da je to kao kad naučiš voziti bicikl. Ako ga ne voziš pola godine, ne moraš trenirati kako ne bi zaboravio voziti. Nećeš zaboraviti, jer ili znaš ili ne znaš. I s glumom je tako – ili znaš ili ne znaš glumiti.

Možda će se vratiti popularnost igranju predstava na otvorenom?
Pa postoji već dosta festivala, posebno preko ljeta. Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Histrioni igraju vani, Teatar Exit ima ljetnu scenu, tako da je moguće da će se to još proširiti, da će i druga kazališta imati negdje scene na otvorenom. Zašto ne? Bilo bi lijepo.

U Požegi si odigrao “Vjenčani list”, “Tunju Bunjavila” i “Nespojive”. Kako je bilo igrati na sceni rodnog grada pred domaćom publikom?
Igrao sam i prije, kao srednjoškolac s pokojnim Tomislavom Čmelarom, ali da, ove tri su profesionalne. Jako je to lijep osjeća, igrati u svom gradu kojeg voliš, pred svojom publikom pa ti dođu prijatelji, susjedi, rodbina… A još su to bile i dobre predstave s dobrim kolegama glumcima, tako da je to bio užitak na svim razinama.

Što bi volio pokazati svojim Požežanima, neku predstavu koju baš voliš, a u kojoj igraš?
Ima lijepih predstava. Recimo, “Kiklop” bi bio izvrstan. Ali velika je to predstava i kad bi išao u Požegu moralo bi doći bar dva šlepera i autobus s glumcima i već je u startu to financijski zahtjevno, a požeško kazalište je malo, stane 200 do 230 gledatelja i teško da bi se to moglo realizirati. Ali, volio bih kada bi i požeška publika vidjela tu izvrsnu predstavu.

Drago mi je da si spomenuo baš kultnog “Kiklopa”. Kako je bilo raditi tu predstavu nakon svih onih poznatih kazališnih i filmskih prethodnika?
Da, i mi smo to cijelo vrijeme govorili tijekom proba. Svi imaju tu viziju u glavi posložene, posebno su oni koji su igrali Melkiora i Uga imali zahtjevan posao. Kolege su to izvrsno odradile. A na toj predstavi smo imali i jedan zanimljiv proces rada. Imali smo redatelja koji je imao neku svoju čudnu viziju, imali smo probe, probe, probe, trajalo je to po šest sati. Svi smo bili nezadovoljni i onda je ravnatelj raskinuo suradnju doveo Sašu Anočića, koji je ponajprije divan, maštovit čovjek i od tog trenutka dogodio se zaokret – u jednom danu stigao je neki optimizam i svi smo radili uhodano i fantastično. Uostalom, dobila je ta predstava i nekoliko nagrada, što također potvrda dobrog rada.

Kiklop

Kad te tako slušam, moram pitati – koliko ti nedostaju kolege glumci, kazališna prašina, zajedno u nezadovoljstvu, zajedno u kreativnom zanosu, koliko ti to nedostaje?
To jako nedostaje. Zato što, svi se mi bavimo time kao neki životnim pozivom, nije to zbog financija ili tko zna čega, već taj osjećaj kazališta, suigra s kolegama, rituali prije predstave, poslije predstave, za vrijeme proba, naše šale i pošalice, svađe i mirenja, taj cijeli kreativni proces – to doista vrlo nedostaje.

Požeške predstave u kojima smo te gledali, sve su bile komedije. U svojoj matičnoj kući radiš drame. Što više voliš raditi. Neki kažu kako su komedije i glumački zahtjevnije?
Komedija jest puno teža, ali meni je nekako uvijek lakše išla. Nekako jednostavno postignem da ne radim puno, a da budem smiješan. U Gavelli većinom radimo drame, radimo i komedije ali u puno manjem obimu. Meni je to odličan spoj jer komedije se dosta često rade u drugim kazalištima. Evo i tu u Požegu većinom dolaze komedije kojih je na tržištu puno više jer su isplativije. Lakše je prodati komediju jer ljudi uvijek kažu “ha, idemo se nasmijati, idemo malo zaboraviti sve što se događa” i to je razumljivo. Ali mi u Gavelli imamo i klasične drame poput Marinkovićevog “Kiklopa” ili nešto iz opusa Shakespearea, i taj mix mi je najbolji. To, da jedan dan budem jako ozbiljan, okrutan, a drugi dan smiješan i bezazlen. To je zabavno, jer kad je stalno isto onda je dosadno.

Vjenčani list

Postoji li opasnost da se negdje usput izgubi onaj pravi Ivan Grčić?
Ma ne! To je kao kad se dijete igra. U jednom trenutku se igramo, a kad završimo to je to. Nema tu neke mistifikacije – sad ulaziš u ulogu tri dana, vježbaš, nestaješ u njoj, poistovjećuješ se, ne to je smiješno i nije realno.

Od mnogih sam glumaca čula upravo to, da je gluma jedna prekrasna igra i da onog trenutka taj osjeća prestane, to više neće raditi?
Da. To je baš igra. Jer kad se zaigraš, onda ono najkreativnije izlazi iz tebe. Što god da radiš. Uvijek sam protiv onog studioznog mjerenja, pa s nekim tablicama, analizama. U glumi toga ne može biti, mora biti igra – zaigraš se i sve se slaže kao slagalica. Mora biti igra, mora biti opušteno, kreativno, jer na silu i u tvrdim okvirima, ne mogu se napraviti dobre stvari.

Doista je teško govoriti o planovima, no što bi volio da ti se dogodi u budućnosti, imaš li ulogu koja ti je baš – san?
Ma nemam sad neku ulogu iz literature koja mi je san, ali recimo na filmu znam neke uloge po osjećaju kakve bih volio igrati i to eto, znam da ću igrati. Da, na filmu neke uloge! To doduše nije baš uvijek moja odluka, nego kako te rijeka nosi. Kad radiš u kazalištu većinom se družiš s kazališnim ljudima i samim tim tu više radiš. Netko tko krene u smjeru filma, više radi u tom dijelu. Ali, može se to izbalansirati, mislim da će me u jednom trenutku malo više povući na ovu “filmsku” stranu.

Sad si već iskusio glumački “kruh s devet kora”, što bi svjetovao mladim amaterima wanna-be glumcima, koji žele tim putem?
Ja sam čak nekako i osjećao da je to tako kako jest- nije jednostavno. Ali ako nešto voliš i misliš da baš to treba raditi, treba ići za tim. Jer, to je tvoj izbor. Ako kasnije imaš neke probleme i bude ti teško, znat ćeš da si to ti sam izabrao. Ako dopustiš da ti netko drugi nešto kaže, uvijek ćeš se pitati – što bi bilo kad bi bilo. Možda ćeš se cijeli život pitati, ali važno je da je to tvoj izbor. I nije jednostavno, ali nije ni u drugim poslovima jednostavno. I treba biti hrabar, jer stvarno zna biti teško. I okrutno. Mislim da je previše akademija, da je to nepotrebno, zato što jednostavno toliko posla nema. Dosta kolega onda ima teške situacije posebno sad, recimo, tako da … Netko tko ima ideju da bi bio glumac i da bude na televiziji u sapunici i da ga ljudi znaju, prepoznaju na cesti – mislim da je to krivi motiv, od toga nema ništa niti ćeš dugo biti sretan. Motiv treba biti ljubav prema toj igri, prema glumi i kazalištu i to je to. A da je lako, nije. Gluma se baš mora istinski voljeti i onda pretrpjeti sve.

TEKST: Sanja Pok      FOTO: S. Pok/ Gavella

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn