KAPTOL – Iako povjesničari ne mogu sa sigurnošću reći kada je čovjek popio prvu čašu vina, božanski ga je nektar, na ovaj ili onaj način, oduvijek pratio. Jer, vino je užitak i lijek, dar neba i suza zemlje, pratitelj sretnih, ali i onih manje sretnih trenutaka, piće čiji naziv potječe iz sanskrtske riječi „vena“ što znači prijateljski, ali i piće koje bez problema možete naručiti bilo gdje na svijetu, jer riječ je i o jednom od najinternacionalnijih termina. Uz vino, o vinu, na početku nove vinogradarske godine, razgovaramo s Ferdinandom Novakom, predsjednikom Udruge vinogradara, vinara i voćara “Vino-kap“ iz Kaptola.

Iza njih je uspješnih i radnih 14 godina. Okupljaju vinogradare, vinare i voćare s područja općine, ali i drage prijatelje sa svih strana. Službeno ih ima 200-ak, povezuje ih život s trsovima, ljubav prema vinu, želja za edukacijom i novim spoznajama, ali i potreba za stalnim podizanjem kvalitete života u mjestu, kaže predsjednik Udruge „Vino-kap“, Ferdinand Novak.

Od 2003.godine kada je Udruga osnovana, do danas, puno je toga realizirano, ali i puno naučeno. Uz nazdravljanje svecu zaštitniku vinograda i proslavu Vincelova, kao središnju godišnju manifestaciju, na koje ste još aktivnosti posebno ponosni?
Iako smo se okupili, prije svega, radi uživanja u vinskoj kapljici, degustacije i razmjene iskustava,iako smo usko specijalizirana strukovna udruga, s vremenom smo postali i nositelji brojnih drugih, ne isključivo vinskih aktivnosti u mjestu. Osim toga, shvaćajući kako o vinarstvu i vinogradarstvu moramo još puno toga naučiti, profilirali smo se i u udrugu čijim su članovima usavršavanje i kontinuirana edukacija primarni.Tu su i brojna studijska putovanja i stručne ekskurzije,uglavnom na poznate vinske destinacije, kao i redovna zimska stručna predavanja ponedjeljkom. Do sada smo posjetili Osijek, Našice, Feričance, jedan od najmodernijih hrvatskih vinskih podruma u Belju, a planiramo i do „ najvinskije“ mađarske pokrajine Balaton. Zahvaljujući putovanjima uspostavili smo suradnju s brojnim srodnim udrugama iz cijele Hrvatske, ali i vrsnim vinskim stručnjacima koji su nas puno toga naučili. Tu, prije svega, treba istaći pokojnu profesoricu Dubravku Premužić, jednu od najboljih domaćih stručnjakinja u oblasti vinarstva i vinogradarstva, dugogodišnju predsjednicu Međunarodne komisije za ocjenjivanje vina, vrsnu predavačicu i edukatoricu, ženu uz čije je znanje i stručnost 40-ak naših članova završilo tečaj za senzornu analizu vina, ali i stručnjakinju koja nas je spojila i upoznala s brojnim drugim uglednim enolozima i vinskim znalcima. Uz brojna, novostečena specifična znanja, udruga smo koja se ponosi i vrhunskim prostorom. Riječ je o vinskom podrumu u kojeg smo do sada uložili oko 300 tisuća kuna, prostoru koji je, istovremeno i predavaonica, ali i mjesto druženja i degustacije. Uz tradicionalno slavlje blagdana Svetog Vinka koje organiziramo uz  početak vinogradarske godine, tu je i Martinje, službeno posljednja godišnja aktivnost. Iza nas je i uspješno organiziranih 11.Sajmova poljoprivrednih strojeva, „malog Gudovca“, kako smo ga zvali, manifestacije koja je bila prepoznata diljem Požeštine, ali i izvan naše županije, ali, na žalost i manifestacije koju je resorno ministarstvo odlučilo prestati financijski pomagati.

Iako će svaki mali, pa i veliki vinar reći kako je upravo njegovo vino najbolje, pravo stanje stvari, ali i kvalitetni uvid u kapljicu, saznaje se tek prilikom ocjenjivanja.
Upravo tako. Stoga svake godine, tijekom mjeseca travnja, s vlastitim vinima sudjelujemo na tradicionalnom županijskom ocjenjivanju vina. Riječ je o sjajnoj manifestaciji koju organizira Poljoprivredno savjetodavna služba u suradnji s enolozima. Redovni smo gosti i Vinkovite, manifestacije koja se već 14 godina organizira u Bukovlju, u Brodsko posavskoj županiji i s koje smo se ove godine vratili ovjenčani s čak pet zlatnih medalja.

Zlatna dolina odavno se dokazala kao „Bogom dano“ podneblje. Prije svega za uzgoj vinove loze, čega, sve više postaju svjesni, mali vinari. Na žalost, stanje u nacionalnom agraru, iz godine je u godinu, sve lošije. Ima li poljoprivreda u ovom kraju budućnost?
O tome je, uopće, bespredmetno i razgovarati, jer poljoprivreda je jedino što u ovom kraju ima budućnost. Osim toga, tu su i vrhunski proizvodi, ali i isto takav geografsko-klimatski položaj. Na žalost, i pored toga ostajemo bez hrane, ali i polako nestajemo. Dokazuje to i svakodnevno sve manji broj stanovnika u slavonskim selima, kako onih starih, tako i mladih. I dok je do prije nekoliko godina osnovnu školu u Kaptolu pohađalo 500-ak učenika, danas ih ima svega 189. Vidimo to, iz godine u godine, i prilikom proslave Vincelova na kojoj nas se nekada znalo skupiti i nekoliko stotina. I mada je vinarstvo glavna poljoprivredna grana i voćarstvo ovog kraja, prije svega zbog podneblja, predstavlja ogroman potencijal. Znam to jer sam i voćar s oko 50 hektara posađenih jabuka, šljiva i krušaka. Na žalost, kao i u brojnim drugima granama, i tu je situacija daleko od ružičaste. I koliko god, kroz rad udruge, nastojali pomoći i našim voćarima, problem, prije svega,predstavlja nedostatak hladnjače, plasmana, ali i poznato niske otkupne cijene.

Bogato 14 godišnje iskustvo u radu udruge naučilo vas je kako bez kontinuiranog ulaganja u vlastito znanje, ali i kvalitetu proizvoda, kao i podizanja kulture pijenja vina, nema napretka. Postaju li toga svjesni i ostali mali proizvođači, posebno oni koji djeluju samostalno i na čemu, je zapravo još potrebno raditi?
Iako svi, najčešće i uglavnom polazimo od nedostatka plasmana, čini mi se kako to nije jedini, ili bar ne, prvi problem. Prije svega,to je prevelika inertnost poljoprivrednika, nedovoljno razvijena svijest o važnosti udruživanja i umrežavanja radi jednostavnijeg, zajedničkog izlaska na tržište, kao i nedovoljno poznavanje marketinga. Na kraju krajeva, nije dovoljno imati kvalitetan proizvod, potrebno je predstaviti ga, ali i imati dugoročnu viziju i plan razvoja. Želeći promijeniti situaciju na terenu, ali i pružiti informaciju svima onima koji žele kvalitetno raditi i živjeti od vlastite proizvodnje, ostajući u Slavoniji, prije 14 godina smo osnovali Udrugu „Vino-kap“. Osim toga, s te je pozicije, puno lakše doći i do potrebnih znanja i do relevantnih stručnjaka koji će nas educirati.I mada danas znamo puno, puno više nego li onda kada smo počeli, još smo uvijek, najmanje pet stepenica, daleko od razvijenih europskih zemalja. Paradoks istovremeno predstavlja i činjenica kako za ozbiljnije bavljenje vinarstvom ili voćarstvom, nemamo dovoljne količine, a s ovim što imamo, uglavnom, jedva preživljavamo. Rješenje vidim, prije svega, u udruživanju- i ljudi i zemljišta, kroz osnivanje zadruga koje bi, pod jedan krov, okupile sve male, pojedinačne proizvođače i tako im omogućile i lakši plasman, ali i potrebnu veću količinu proizvoda koje tržište traži.

TEKST: Simonida Tarbuk/NGB       FOTO: Dorian Pok