EPIDEMIOLOG ANTE VITALIA: Izazovi postoje i dalje i moramo toga biti svjesni

Datum objave: 23. 6. 2020. | Kategorija: Razgovori

POŽEGA- “Prema svim dosadašnjim spoznajama, izvjestan je drugi val. Nadamo se da neće biti velikog karaktera, da neće biti većih događanja, ali čak i ako nešto tako bude, s obzirom na to da smo već pripremljeni, da smo se suočili s takvom situacijom, uvjeren sam kako ćemo znati suprotstaviti se i tom izazovu.” kaže požeško-slavonski epidemiolog dr. Ante Vitalia.

Dobra epidemiološka situacija u Požeško-slavonskoj županiji traje od samog početka proglašenja pandemije. Jeste li očekivali tako dobar rezultat?
Nismo imali vremena očekivati i predviđati. Jednostavno smo se suočavali svaki dan s novom situacijom, s novim obavezama koje su se stavljale pred nas, s potencijalnim brojem novih slučajeva, s uključivanjem testiranja. Na svim našim razinama pratili smo smjernice od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo kojih je bilo iz dana u dan, doslovno. Jedno jutro dobijete smjernice, već popodne dolaze druge ili treće, tako da smo se morali prilagođavati, biti u toku, prosljeđivati svim zdravstvenim ustanovama upute, objašnjavati upute, surađivati i s našom bolnicom i s Domo zdravlja i sa Zavodom za hitnu medicinu, ordinacijama obiteljske medicine. Sa svima njima smo zaista ostvarili dobru suradnju i zahvaljujući toj suradnji te radu Stožera civilne zaštite Požeško-slavonske županije imamo ovakav rezultat kakav imamo. Tu je naravno i odgovornost i savjest naših građana. Za sve nas je to bila nova situacija, situacija kojoj smo se morali prilagođavati u hodu, u kojoj smo morali drugačije živjeti. Sada je već dva mjeseca i pet, šest dana od prvih dolazaka autobusa iz Italije, kada smo se susreli s terminima “samoizolacija”, što to znači, staviti ljude u 14.dnevni režim, u nešto nesvakidašnje da ne smiju napuštati svoj dom i kontaktirati druge kako ne bi, zbog dolaska iz područja gdje je tada bila visoka transmisija, prenijeli bolest na svoje ukućane i okolinu. Kroz mjesec ožujak potom smo već imali situacije da smo morali početi testirati na području naše županije i to na osnovu epidemioloških i kliničkih kriterija. Epidemiološki kriteriji su nam bili boravak u zemljama s visokom transmisijom, dok god mi nismo imali lokalnu transmisiju u našoj zemlji i dok se nije bolest raširila. Ono što je bila zamisao, težnja i Nacionalnog stožera i nas lokalno, da se ta lokalna transmisija dogodi što kasnije, da ta oštrica bude što tuplja kako se zdravstveni sustav ne bi preopteretio i kako se ne bi zagušio bilo koji dio s velikim brojem oboljelih koje bi trebalo hospitalizirati ili čak teže slučajeve na zbrinuti na drugi način. U tome smo uspjeli.

Polako ali sigurno otvorile su se gotovo sve djelatnosti i aktivnosti. Postoje li još uvijek veliki epidemiološki izazovi?
Da, bez obzira na to što se život normalizira i funkcioniranje pojedinih djelatnosti i usluga vraća u normalu kao da se skoro ništa nije dogodilo. Izazovi postoje i moramo toga biti svjesni. Naročito su opasne situacije vezane uz ljude povratnike iz inozemstva gdje još uvijek ima lokalne transmisije bolesti i gdje još uvijek ima zapaženo veći broj oboljenja. Naravno, više nemamo evidencije, nemamo uvida u to tko dolazi, koliko osoba dolazi, s kim su bili u kontaktu, nego tek ako se pokaže na terenu, odnosno, ako se pokaže da je neka osoba razvila simptome onda anamnestički dolazimo do podataka koji mogu povući pitanje testiranja te ostalo.

Ima li spoznaja kako se virus ponaša na višim temperaturama. Svi se nadamo da će s dolaskom ljetnih dana opasnost pasti na najmanju mjeru?
Ono što se mislilo i čemu smo se nadali, a to je da će se kao većina sezonskih infekcija i COVID-19 virus pokazati sezonski karakter, da će biti manji broj oboljelih te da će zahvaljujući višoj temperaturi, većoj vlazi i ostalom, biti njegova izraženost manja, te samim tim i manji broj oboljelih. Nešto poput gripe, čemu smo se nadali i što se evo kod nas i događa.

Je li izvjestan drugi val u jesen?
Prema svim spoznajama, izvjestan je drugi val. Nadamo se da neće biti velikog karaktera, da neće biti većih događanja, ali čak i ako nešto tako bude, s obzirom na to da smo već pripremljeni, da smo se suočili s takvom situacijom, uvjeren sam kako ćemo znati suprotstaviti se i tom izazovu.

No, sada nema mjera kontrole, nemate informacije. Sami ste rekli – ne znate tko dolazi, ulazi, bit će tu prilično zahtjevno za epidemiologe?
Da, to je pitanje ovih dana koje se upućuje i našem Nacionalnom stožeru- što ako dođe i ako dođe do drugog vala, da li ponavljati određene mjere, da li ići ponovo sa samoizolacijama, sa zatvaranjem pojedinih objekata i slično. Vidjet ćemo kakvog će to biti intenziteta, koliki će biti broj oboljelih i što će se događati. Moramo se prilagođavati i dalje situaciji iz trenutka u trenutak.

Koliko je i dalje važno imati masku u većim skupinama, dezinficirati te prati redovito i uporno ruke. Ljudi kao da su potpuno zaboravili sve ono što se ponavlja već dva mjeseca?
Uvijek je to potrebno ponavljati. To su osnovne stvari – higijena je osnova za respiratorne, kapljične infekcije. Ljudi nisu svjesni kako najveći dio toga unesu, ne direktno od aerosola u kontaktu, u prostoru gdje je boravila zaražena osoba, nego upravo svojim nečistim rukama, diranjem usta, nosa, očiju. Na takav način prenose. Vrlo je bitno pridržavati se higijene, higijene prostora i osobne higijene i uvijek to naglašavati. Isto tako, važno je održavati distancu, ne biti u bliskom kontaktu s ljudima, posebno ne duže vremensko razdoblje. I jednako tako, trebali bi se naviknuti da je nošenje maske u uslužnim djelatnostima, u objektima posebice gdje je hrana, u zdravstvenim djelatnostima jednostavno dio nove kulture, življenja i ponašanja.

Jeste li zadovoljni učinjenim? Imamo izvrsne rezultate, ali kada se osvrnete na proteklo razdoblje – da li bi nešto promijenili, učinili na drugačiji način?
Zadovoljni smo, upravo što kažete, zadovoljni smo rezultatom. Rezultat nam je relativno mali broj oboljelih i zaraženih, relativno mali broj kontakata. Možda u pojedinim trenucima nisam bio zadovoljan dinamikom obavljanja zadaća, ponašanjem ljudi, ali općenito gledano, ipak je to sve, s obzirom na to da je to bilo nešto novo, da se nismo nikada s takvom situacijom nefunkcioniranja prema vanjskom svijetu i pojmovima susretali – moramo biti zadovoljni. Trebalo je to sve ukalupiti, odraditi, trebalo je ljude animirati da budu odgovorni i savjesni te da se ponašaju prema potpuno novim protokolima i preporukama.

Takva situacija na globalnoj razini događa se vrlo rijetko, možda jednom u stoljeću. Epidemiolog ste, sudionik na prvoj crti tih povijesnih zbivanja. Kako to osobno doživljavate?
U ovakvom raširenom obliku, kažu od španjolske gripe 1918 nije bilo. No, sjećam se, već sam bio u Požegi 2009/2010 bila je pandemijska svinjska gripa. Na način kako se ona nama dogodila, bilo je to puno blažeg intenziteta nego ovo sada. Ali, što reći?Jednostavno, način života, funkcioniranja, podređen je tome, 24 sata moramo biti na usluzi, dostupni bilo javnosti, bilo drugim kolegama, bolničkom sustavu, stožerima… Imamo sam tu sreću ili nesreću, kako se uzme, da sam u Požeško-slavonskoj županiji bio sam kao epidemiolog. Tri mjeseca intenzivnog rada, ponekad čovjek osjeti zadovoljstvo kada vidi konkretne rezultate, primjere, svako testiranje očekujete rezultat s istim uzbuđenjem, proživljavate sve s istim intenzitetom. Svaki novi dan koji smo imali, a imali smo razdoblje kad nismo imali oboljele, pa potom troje oboljelih, pa 42 dana bez novooboljelih, potom mali “pik” s dvoje novooboljelih pa njihovi kontakti i evo sad tu gdje jesmo – smirenje je, ali emocije ostaju. Jednostavno, tri mjeseca su bili intenzivni, dinamični, naporni i nezaboravni.

Hoće li ovo zlo donijeti i nešto dobro u smislu da je sada na svijetlo javnosti više no ikad izašla i važnost epidemiologa. Možda vas sada, kada vas znaju nazivati i superherojima, počnu i ozbiljnije doživljavati?
Ma hvala, ali možda bi to netko na mom mjestu radio drugačije, možda bolje, možda lošije. Na nama svima koji smo se uhvatili u koštac bio je teret nastojanja učiniti što više i što bolje. Nastojim uvijek odgovorno raditi svoj posao, a hoće li ljudi i dalje prihvaćati naše poruke, doista ne znam. Nadam se da će ih aktualizirati bar u onom trenutku kada i ako bude potrebno ponovo uvoditi mjere i stavljati maske. Ako veći dio ljudi postane svjesno da je nužno, potrebno ponašati se prema našim savjetima, već smo napravili veliku stvar. I ne samo kada je korona u pitanju.

Svi smo bili pod stresom, ali kako ste se u ovim intenzivnim danima borili upravo sa stresom. Ili je možda intenzitet rada bio štit od stresa?
Pojedini dani nosili su taj teret. Netko je s vremena na vrijeme naletio na plimu frustracija i pritiska koji smo osjećali i žao mi je svih koji su se tada našli “na meti”. Jer kada se stotinu puta kažu neke stvari, kada se stotinu puta nešto utvrdi i objasni pa opet dođe netko novi tko se čudi i pita zašto, zar je to potrebno, ja bih ovako, ja bih onako, e onda stvarno… Ma kažem, najgore je bilo razdoblje kada je nedostajalo sna, telefonski pozivi kroz cijele noći, iscrpljenost je znala učiniti svoje. Ali, znao sam da uvijek kreće novi dan.

Koliko je breme ta odgovornost koju nosi u ovakvim situacijama Vaš posao – biti u svakom trenutku siguran u ispravnost odluke, u vlastitu stručnost i iskustvo jer i životi o tome mogu ovisiti?
Vodilja u tome je bila – raditi po pravilima struke i raditi po trenutno važećim preporukama. Bitno je bilo držati se toga kako se ne bi donijela neka kriva odluka, učinila neka greška. I naravno, sve te preporuke, sve nove spoznaje trebalo je proslijediti dalje. Znači, držati se pravila struke – to je bilo važno, Iako, često su se stvari znale mijenjati – ono što je vrijedilo prije podne, popodne već ne vrijedi. Tražila se fokusiranost, stalni kontakt s novim informacijama, stalna prilagodba i to je to.

Neki optimisti kažu kako ćemo iz ove situacije izaći kao bolji i kvalitetniji ljudi, kako nas je ovo nečemu i naučilo. Što Vi mislite iz svoje perspektive?
Nadao sam se tome u samim počecima, da će nas to nekako otrijezniti, da ćemo shvatiti važnost života i stvari koje moraju biti životni prioriteti. No, imam osjećaj da ljudi jednostavno ne kompenziraju onaj dio nekakvog kvazi društvenog života koji su propustili kroz taj mjesec dva i jednostavno se sada ponašaju kao da su “pušteni s lanca”, ne vidim baš produhovljenost. Možda je ovo razdoblje ipak donijelo za pojedine ljude, kao primjerice i ratno razdoblje, spoznaju da smo sitni pred životom, da smo maleni, dio zajednice, ali čini mi se da na mnoge nije ostavilo takvog utjecaja. Ili, po onoj “sit gladnom ne vjeruje”, ako nisu bili direktno ugroženi, ako nije bio u pitanju nitko od njihove obitelji onda se spominje kako to nije tako opasno, kako nije strašno i kako je sve “napuhano”… Reći ću, možda i malo zločesto – onima koji su podlegli i njihovim obiteljima bilo je itekako opasno i strašno. Stoga, volio bih kad bi ljudi osvijestili u sebi – svi smo stavljeni pred jedan veliki povijesni izazov i trebalo bi iz toga povući bar neke pouke.

TEKST: Sanja Pok       FOTO: S. Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn