NOVA GRADIŠKA – Iako ima svoju, itekako, stručnu znanstvenu dimenziju, zahvaljujući Miri Gavranu, njegovoj neposrednosti i životnoj, ali i umjetničkoj jednostavnosti, dvodnevni skup posvećen najplodnijem i najčitanijem nacionalnom književniku i dramatičaru, pretvorio se u ugodno i neformalno druženje prijatelja, poznanika, stručnjaka, što je, zapravo i njegova najveća vrijednost ali i najbolji način kako kulturu, vrijednost književnosti, dramaturgije i navike čitanja, afirmirati i približiti svima. Potvrdili su to i subotnji sadržaji koji su u prostoru  Doma kulture okupili brojne stručnjake, lokalne profesore književnosti, čitatelje, članove fan kluba, prijatelje i Mirine Novogradiščane.

Nakon iznimno vrijednih znanstvenih predavanja ( dr.sc.Julijana Matanovi, dr.sc.Alne Biskupović, profesor Igor Žic, doc.art.Jasmina Pacek, dr.sc.Galina Georgijevna Tiapko, dr.sc.Zdenka Đerđ, dr.sc.Željka Lovrenčić) uslijedila je promocija nove knjige dramskih tekstova Mire Gavrana „Suze i smijeh, trpke melodrame“, te predstavljanje 8.izdanja romana s kojim se Miro po prvi puta službeno predstavio publici „Zaboravljeni sin“, a koji bi danas, kako reče Julijana Matanović, trebao kao stručni terapeutski priručnik stajati na prijemnim pultovima svih zdravstvenih ustanova, te 6.izdanja romana „Kako smo lomili noge“.Bila je to i prilika za susret autora sa svojom najdražom publikom, onima najmlađima, članovima Fan kluba Miro Gavran, jedinstvenog kluba koji će iduće godine proslaviti 15.rođendan, ali i kluba koji ima svoje brojne podružnice po knjižnicama diljem Hrvatske. Pristupačnost, jednostavnost , ali i iznimna stručnost Mirinih prijatelja, suradnika, poslovnih partnera, izdavača, kao i dostupnost u komunikaciji s novinarima, još su jednom potvrdili kako su „najveće face“ u svim fahovima, najčešće i najneposredniji ljudi.A, takvu priliku novinari nikako nisu mogli propustiti. Iako tajnu uspjeha i fenomena Gavran nije uspio otkriti ni novogradiški znanstveni skup, svi su se složili u jednom-Miro Gavran je autor koji, na, istinski jedinstven način,bez imalo pretencioznosti, inzistirajući na jednostavnosti i razumljivosti, čitateljima i gledateljima diljem svijeta donosi emociju i priču o ljudskim sudbinama,istu onu koju je jedino vrijedno ispričati.

Potvrđuju to i izjave samo nekih od sudionika Međunarodnog znanstvenog skupa kojim je Nova Gradiška prethodna dva dana zahvalila svom najpoznatijem i najuspješnijem sugrađaninu.

Mladena Gavran, glumica, Mirina supruga, i umjetnička direktorica „Teatra Gavran“

Kakav je osjećaj, prethodna dva dana, biti uspješna supruga jednako uspješnog supruga?
Osjećam veliko uzbuđenje, radost, ali i glumačku odgovornost. Uostalom, tako se osjećam i svih ovih 30-ak godina partnerstva s Mirom.Mislim kako je u ovom slučaju puno važnije reći da je sjajan osjećaj i divno biti supruga normalnog čovjeka, a Miro, to, unatoč svim svojim svjetskim uspjesima, uistinu jest.

Kako je bilo pred Mirinom publikom i njegovim rodnim gradom, nakon 12 godina i premijere, 240.puta igrati iznimno zahtjevnih 11 uloga u predstavi „Hotel Babilon“?
Svaki je put jednako izazovno i jednako odgovorno. Uostalom, i Miro je više puta napomenuo, kako je novogradiška publika jedna od najkvalitetnijih, ali i najzahtjevnijih.Dokazali su to i ovaj puta, što je glumcu i najveća profesionalna potvrda. Osim zahtjevnosti predstave, uz „Hotel Babilon“ me vežu posebne uspomene, jer riječ je o našoj prvoj predstavi nakon osnivanja i registracije obiteljskog „Teatra Gavran“. Osim toga, poseban je gušt živjeti, raditi i stvarati zajedno sa svojom obitelji .Jer, iako je u profesionalnom smislu sve isto kao i kod drugih kazališta, ovdje je stupanj odgovornosti malo veći.Ali i podijeljen između nas troje-Mire, mene i našeg sina, Jakova, ponosna sam što to mogu reći, sve uspješnijeg i kvalitetnijeg mladog glumca.

Iako je odavno otišao iz Nove Gradiške, Miro će zauvijek ostati naš.Potvrđuje to sa svakim novim povratkom i dolaskom. Sve te godine, i vi ste vjerna pratnja.Osjećate li se, zbog toga, pomalo kao Slavonka?
O, pa Slavonija je odavno, moja druga domovina, regija koju iznimno volim, iako sam Varaždinka. Tu se osjećam kao kod svoje kuće, a i osim Mire, iznimno volim i cijenim Slavonce. Ipak, nešto im zamjeram-namjernu ili slučajnu, to još nisam do kraja otkrila, lijenost kada je riječ o vlastitom predstavljanju i samopromociju, kao i trajnu samozatajnost i skromnost, što, ponekad nije dobro.

Julijana Matanović, sveučilišna profesorica, književnica, autorica brojnih pregovora Mirinih romana

U čemu je tajna Mirinog uspjeha i koji je to ključ kojim on, kao autor, čini se, uspijeva otključati srce svakog svog čitatelja?
O tome sam govorila u više svojih predgovora, a ponovila i na ovom skupu. Svaku priču koja nije priča o ljudskoj sudbini, nije vrijedno ispričati. A, Miro izgleda, zna tajnu kako otkriti takve priče.Osim toga, tu je i emocija, ista ona od koje brojni autori bježe, ne želeći ući u patetiku,a Miri je, oduvijek bila osnovna esencija. I ne zavaravajmo se, koliko god se, na izgled, činilo jednostavno, najteže je pisati o takvim stvarima, ali i o malim, običnim ljudima. Jer, o njima,ionako sve znamo.Oni su naši susjedi, prijatelji, s njima se možemo poistovjetiti. Tajna Mirina uspjeha možda je i u tome što se s takvim stvarima i takvim ljudima zna poistovjetiti, uostalom, on je taj, mali, običan čovjek, učinti ih zanimljivima, ali ne i banalnima, približiti ih svima nama, i ukazati na univerzalnost emocija i međuljudskih odnosa.

Pišete za istog izdavača kao i Miro, autorica ste brojnih predgovora njegovim knjigama, ali i Mirina prijateljica. Uz sve nabrojano, čini mi se kako dijelite i umjetnički senzibilitet. I vi pišete jednostavno, ali s puno mudrosti, slične emotivne priče o isto tako malim, običnim ljudima?
Slažem se, ima sličnosti, iako je Miro na prvom mjestu dobar čovjek. A, samo takav čovjek može biti i dobar pisac. Doduše, i ja sam sklona takozvanom krojenju priča, sličica izrezanih od komadića prošlosti, sjećanja, stvarnih, ali i izmišljenih likova, poput Mire. I baš kao i Miri, Slavonija je dio i moje životne priče.

Kako komentirate činjenicu da se Mirin rodni grad na ovakav način umjetnoku zahvalio za sve, do sada učinjeno?
Reći ću još jednom-Miro je, na prvom mjestu, iznimno ljudsko biće, toplo, pravi prijatelj, a to  je ono što prepoznaje svatko. Ipak, sjajno je pripadati gradu koji cijeni i na pravi način vrednuje sve ono što si učinio, iako moram reći da je Miro, noseći Novu Gradišku u srcu, kroz čitav svoj život, ali i umjetnički opus, to, itekako, zaslužio.Ako, ničim drugim, a onda poklonjenim nam djelima koje, svakodnevno treba „konzumirati“ poput terapije. Uostalom jedino je takva literatura, dakle ona kojom se liječi njene autor, ali i njen čitatelj, vrijedna pažnje.

Dr.sc,Galina Georgijevna Tiapko, znanstvenica iz Moskve

Vi ste, zasigurno, sudionica skupa koja je, radi Mire Gavrana, potegnula najdalje. Kako ste uopće, otkrili Miru Gavrana i koliko njega i njegovo djelo poznaje ruska publika?
Miro je bio gost sveučilišta u Moskvi i nekako smo, odmah kliknuli.Osim toga, zahvaljujući sudjelovanju na nekolicini književnih sajmova, njegovo je djelo stiglo i do ruskih čitatelja i vrlo brzo postalo iznimno i rado čitano.Osim toga, u 10-ak godina Mirine suradnje s Rusijom dogodilo se osam kazališnih premijera, roman „Judita“ objavljen je na ruskom, tri žive predstave po tekstu Mire Gavrana igraju u nekoliko kazališta u najvećim ruskim gradovima.

Što mislite, zašto je Miro i njegovo djelo prepoznato i omiljeno i u dalekoj Rusiji?
Jedino zbog emocija.One su ono što sve nas pokreće, ali i ono što svi razumijemo-univerzalan jezik.Osim toga, Miro na specifičan način piše o životnim situacijama i međuljudskim odnosima koji su na svim dijelovima svijeta isti. Zbog toga njega i njegov kazališni ali i prozni opus, proučavaju i na nekoliko svjetskih sveučilišta.

Posebna čast za pisca je postati član nacionalnih akademija znanosti. Kada to uspijete u Rusiji, kolijevci svjetske, klasične književnosti, uspjeh je time veći. Od kada i kako je Miro ušao u Rusku akademiju književnosti?
Miri je, da se razumijemo, tamo mjesto, što je i potvrđeno na sjednici Akademije 22.travnja 2014. godine. Uostalom, zaslužio je to svojim dugogodišnjim prisustvom u ruskom kulturnom prostoru, činjenicom da mu je ondje izvedeno čak osam kazališnih premijera, od kojih 3 u Moskvi, a znamenita izdavačka kuća „Azbuka“ iz Petrograda objavila je na ruskom i nekoliko  njegovih romana. Svoje osobno i profesionalno poštovanje prema Miri Gavranu željela sam pokazati i ja, stoga mi nije bilo teško doći iz Moskve u Novu Gradišku.

Ana Lederer, intendanica HNK-a, Zagreb,, predstavnica stručnog organizacijskog odbora

Kao jedna od glavnih članica stručnog organizacijskog odbora skupa, vi ste najpozvaniji odgovoriti na pitanje tajne uspjeha Mire Gavrana, odnosno gdje je ta fina granica koju je Miro, očito, otkrio između jednostavnosti i banalnosti, pitkosti i plitkosti teksta?
Upravo to je veliko i ključno pitanje kojim se svi bave.Dakle-u čemu je fenomen Mire Gavrana, temeljem čega je uspio. Danas možemo reći kako taj fenomen ima i međunarodni karakter što potvrđuju nebrojeni Mirini uspjesi na svim kontinentima. Mislim da je odgovor u autentičnosti, zbog čega je Gavran, istinski posebna pojava na našem kulturnom, književnom i dramaturškom nebu. Miro se nikada nije trudio svidjeti, niti institucionalizirati ili politički aktivirati. On se samo bavio onim što je smatrao svojom vokacijom i životnim pozivom-pisanjem.Posebno je to bilo vidljivo prije 25 godina kada je odlučio postati slobodan umjetnik, što je u Hrvatskoj, tada, a i danas, obzirom na položaj koji ima kultura, bila posebno hrabra odluka.Danas znamo kako je ta odluka bila pun pogodak.Dokazuje to i ovaj skup kojim se Nova Gradiška poklonila svom sugrađaninu. Mislim kako je najbolji odgovor na to pitanje dala profesorica Julijana Matanović kada je rekla kako nema priče bez ljudske sudbine.a, upravo je to Mirin zadatak i poslanje-baviti se čovjekom.

TEKST: Simonida Tarbuk     FOTO: Dorian Pok