DARKO PULJAŠIĆ, OSMI NA OSMOJ LISTI: Naši seniori zaslužuju našu pažnju i brigu baš kako su ih oni nama pružali

Datum objave: 09. 9. 2016. | Kategorija: Razgovori

starci

POŽEGA – “Ako sretneš moju baku negdje samu na sokaku ti joj priđi srca laka kao da je tvoja baka”, stihovi su Ratka Zvrke s kojima su mnogi odrastali. Bake i djedovi koji su mnoge od nas naučili prvim životnim istinama i vrijednostima, umirovljenice i umirovljenici, zlatne generacije koje su svojim marljivim radom priskrbile mnoge dobrobiti za one koji dolaze iza njih, danas trebaju pomoć i pažnju cijele zajednice. U predizbornim pričama mnogi će im ponuditi mnogo – rijetki vjerodostojno, kaže Darko Puljašić,osmi na osmoj listi u petoj izbornoj jedinici kojeg su, gle čuda, odgojili djed i baka!

Nekako su po strani u ovoj kampanji ostali naši seniori, i Vi ste se ovih dana susretali i s mladima, i s poduzetnicima i mljekarima, ali najmanje s njima. Što je ustvari “Vjerodostojno” pripremilo za tu populaciju? Vi ste i privatno emocionalno vezani baš za starije, zar ne?
Da, u pravu ste. To je dio mog života, moje mladosti. Kako su moji roditelji većinu svog radnog vijeka proveli u Njemačkoj, mene su kao malo dijete odgojili baka i djed. Iskreno sam bio vezan uz njih, oni su danas nažalost pokojni, ali osjetio sam kolika je važnost djedova i baka, naših umirovljenika za cijelu zajednicu. Ostavili su nam u naslijeđe ovu prekrasnu zemlju, a danas im nažalost nije lako, sva desetljeća koja su stvarali, danas u tim rezultatima rada ne mogu spokojno uživati. Upravo je stoga moja dužnost, kao jednog od kandidata na listi broj 8 Hrvatske demokratske zajednice brinuti vjerodostojno za solidarnost, za partnerstvo za one najugroženije. U našem programu istaknuto je da ćemo trajno usklađivati visinu mirovina, da u odnosu na BPD, proračunski deficit i troškove života u iduće četiri godine mandata povećamo tu mirovinu minimalno pet posto. “Vjerodostojno” se zalaže i za uvođenje nacionalne mirovine koja bi bila u visini 40 posto minimalne plaće za one koje osobe nisu bile u mogućnosti smaostalno privređivati i raditi. Mi znamo kako imamo puno baka, supruga koje su bile kućanice, evo moja baka bila je kućanica, nije imala dana radnog staža a odgojila je i mene i moju sestru i nakon smrti djeda, da nije dobila njegovu mirovinu, bilo bi doista teško, a takvih slučajeva ima puno. Mi smo ruralni kraj i mnoge supruge nisu ostvarile radni staž, a kroz program “Vjerodostojno” želimo pomoći i njima. Isto tako, zalažemo se za osiguravanje minimalnih zdravstvenih potreba koje su nužne trećoj dobi. Mogu se uistinu pohvaliti da je  Dom zdravlja Požeško-slavonske županije jedan od rijetkih u Republici Hrvatskoj koji ima osiguranu palijativnu skrb. To je upravo skrb za one koji su ostali sami, čija djeca i unuci nisu pored njih jer upravo je ovo loše stanje depopulacije dovelo do njihovog odlaska, a o starcima se nema tko brinuti. Znam što mogu napraviti, a naš program “Vjerodostojno” temelji se na namjeri da poboljša tim ljudima život, da im se osigura adekvatna skrb. Samo povećanje naknade za udomitelje od 30 posto izuzetno je važno. Stariji ljudi vole biti u svom domu i ako ga već moraju napustiti, važno je da dođu u okolinu gdje se mogu osjećati udobno kao u svom domu, da nisu samo broj smješten po sistemu “pređi brigo na drugoga”. To se ne smije dozvoliti i mi usrdno radimo na tome pa mogu najaviti i pokretanje još jednog palijativnog tima u Pakracu, cijelu našu županiju pokrivamo i važno nam je da skrb bude ravnomjerno raspoređena. Imamo Pakrac, Lipik, naš Čaglin koji zahtjeva još brojna rješenja, tu smo da odradimo i rješimo probleme.

1

Kakvo je Vaše mišljenje o sustavu”Pomoć u kući”?
To je projekt o kojem smo nedavno govorili i u prigodi Dana općine Velika jer kolega Vlado Boban prvi je s tim krenuo i dobro je to funkcioniralo u njegovom kraju, ali i durgdje. To se mora revitalizirati, otvoreno je i idemo od početka jer ono što se događalo samo pokazuje nerazumijevanje one druge strane koja ne razumije ovo društvo, koja  ne razumije ovdašnje prilike. Nije Hrvatska samo  Zagreb i Rijeka, nisu Hrvatska veliki centri, Hrvatska je i Slavonija, Čaglin, Ljeskovica, svi oni mali gradovi i sela gdje su naši ljudi  zaslužili kvalitetan život. To je projekt koji je izvrstan, s njim smo puno pomogli  našim ljudima na način da ih netko obilazi, donosi im lijekove, brine o hrani i higijeni, da im je netko iscjepao drva. Ovdje u Požegi imali smo 150 korisnika koji su i danas zainteresirani i nadamo se da ćemo upravo kroz naš EU ured  opet ishoditi suglasnost i dobiti sufinanciranje. Idemo to revitalizirati, to je ono što HDZ nudi više od one druge strane jer razumije svoj nard, jer živi sa svojim narodom. To je ono što ja hoću, mogu, što želim raditi i mislim da sam kroz ove godine na čelu Doma zdravlja puno napravio na tom planu te imam temelja za ono što govorim. Smatram da kao saborski zastupnik imam i priliku i obvezu izboriti se za ovaj kraj i u tom segmentu.

Koliko Vas iskreno boli ona slika Hrvatske od koje ne možemo pobjeći – kopanje po kontejnerima za bocama, za komadićem izgubljene egzistencije?
Da, boli, ali ja bih to rekao na jedan drugi način. Naravno da je strašno i strašno mi je neugodno kad to vidim. Sramim se kad vidim da moji Hrvati kopaju po kontejnerima, tako ponosan i hrabar, sposoban narod. Mi političari moramo to rješiti, snosimo dio krivice, ali ja u tom vidim i nadu – znači ti naši seniori se ne predaju! Oni se bore za sebe, za život, nije legao pod most kako to čine u Europi, bori se za sebe i to je ta prilika gdje možemo vidjeti da su i naši seniori spremni još dodatno raditi i mi im moramo pomoći- zašto ne bi, ako oni to žele dva, tri ili četiri sata odradili i bili plaćeni. Ali to tek nakon one priče o onom minimalnom što im moramo osigurati kako do takvih scena ne bi dolazilo.

Ima li naše društvo u cjelini dovoljno empatije za tu populaciju?
Da, to je ono čime smo se dugo hvalili i doista imamo ovdje  više empatije nego u urbaniziranim velikim sredinama jer ovdje svatko zna svog susjeda, sve bake i djedove i nikada se neće desiti da im se ne pruži ruka pomoći. Ali, jesmo, postali smo društvo koje više nije empatično, od lovljenja novaca, profita, postali smo bešćutni. Žao mi je to i posebno sam emotivno vezan uz tu populaciju jer odrastao sam uz njih, u mladim godinama kada se čovjek formira i uistinu gledam sve mogućnosti za pomoć. Uostalom i ja ću biti senior, i o meni će se netko morati brinuti i sve se nadam da će “netko gore” vidjeti ta moja pregnuća  i napisati koji plus više.

Znači bake i djedovi, umirovljenici mogu računati na “malog iz Dervišage”?
Apsolutno.  Tu sam za njih. Vjerodostojno.

TEKST: S. Pok       FOTO: S. Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn