Svi mi koji se bavimo kazalištem i glumom, to je određena vrsta igre, nekakav supstitut za djetinjstvo, za odrastanje. Oni koji su ostali u srcu i duši djeca, na kazališnim daskama su jako dobri. Ali kazalište ne bi trebalo ni biti tlaka i muka nego zapravo zabava, kaže Damir Mađarić redatelj i književnik koji u Požegi režira “Vjenčani list” novu predstavu Gradskog kazališta Požega.

Književnik i kazališni redatelj, kako spojiti te stvari?

Pa zapravo i nije teško. Počeo sam pisati knjige za djecu, dok sam još bio u ITD-u negdje pri kraju mandata. Počeo sam pisati knjigu “kako smo od bankrota spasili mamu i tatu” koja je nastajala oko dvije i pol godine. Bila mi je to određena “terapijska” vrsta rada koja me veselila i zabavljala. Htio sam napisati nešto veselo i zabavno što se lako čita. Na kraju je tako ispala ta knjiga “Katarina Zrinski” koja je tiskana i čita se još uvijek. Onda je nastao “Dječak koji govori o Bogu” i to u jedom dahu, jedna tema koja je mene uvijek interesirala – sudbina Židova, a prošle je godine u četvrtom mjesecu izašla knjiga “Nespretni Dado” isto za djecu. Veseli me pisanje za djecu jer omogućava određene stvari, puno mašte, šala, čudnih obrata koji mene zabavljaju dok pišem što je vrlo bitno. No, sada u AGM-u u Zagrebu čeka jedna knjiga za odrasle koja se zove “Vapaj” koja je mračna, tamna i govori o našoj situaciji u kojoj živimo. Znači, nešto sasvim drugo, ali vidjet ćemo kada će izaći.

Ustvari, na kazališnoj sceni radite s glumcima, a mnogi znaju reći kako su i oni velika djeca, puni mašte, kreativnosti, pa onda tu ipak ima određene poveznice?

Tako je. Svi mi koji se bavimo kazalištem i glumom, to je određena vrsta igre, nekakav supstitut za djetinjstvo, za odrastanje. Svi oni koji su ostali u srcu i duši djeca, na kazališnim daskama su jako dobri. Ali zapravo kazalište ne bi trebalo ni biti tlaka ni muka nego zapravo zabava. Tako da tu zabavu kroz rad i probe ,koje su zapravo najzanimljivije jer se stvara nešto novo, onda u tom premijernom izdanju prenesemo publici, tu našu energiju koja se stvori na probama.

Ipak, u ovom trenutku situacija u kulturi, kazališnoj sceni je takva da ostaje malo prostora za zabavu i čini mi se, prilično je maćehinski nastrojena prema umjetnicima?

Da,  prema kulturi se odnosi maćehinski to je definitivna istina i kad se bilo što kreše, reže, uzima, uzima se kulturi i to bez razmišljanja. Po onoj rečenici “Nama kulture ne treba, mi trebamo nogomet, vaterpolo” no nitko od tih političara ne razmišlja da je Hrvatsku zapravo sačuvao jezik i kultura. Dakle dvije stvari – jezik i hrvatska kultura! Nisu sačuvali ni nogomet, ni vaterpolo ni rukomet ni skijanje nego kultura. A to naši političari koji očigledno ne znaju o čemu se radi, zaboravljaju da bi zapravo trebalo ulagati u kulturu da bi Hrvatska kao takva i narod i jezik opstali na ovim prostorima jer malo nas je, ali po kulturi smo svakako prisutni. Ljudima treba pismenost, čitanje i kazalište, filmovi, koncerti, simfonije i to je ono što drži na životu. Tako je to u velikim nacijama, oni odgajaju svoj narod kroz kulturu a sport ide usput. Mi to zaboravljamo i naravno ono što cijelu državu po meni muči, to je nered i neorganizacija. Novaca možda ima ali se razbacuje i “rastepe” na tisuću stvari. Bio sam tri mjeseca u Berlinu i kad sam došao pitali su me – kakvi su oni? Rekao sam, kao glumci su slabiji od nas, imaš par zvijezda koje su fantastične ali naši su glumci bolji. I u čemu je razlika? U organizaciji, oni znaju organizirati sve do najsitnijih detalja i onda to funkcionira besprijekorno.

U Požegi niste prvi put, no sada radite Vjenčani list Ephraima  Khisona. Jeste li morali napraviti neke preinake kako bi tekst bio bliskiji publici, koju eto kako kažete, treba vratiti kazalištu i kulturi?

Ideja je bila, kada smo krenuli da to smjestimo u Požegu. Pogledao sam malo požeška imena koja se pojavljuju, Požega, Bektež, Kutjevo i jednostavno smo to probali ugraditi. Na kraju krajeva, Khison i jest srednjoeuropski pisac koji piše zapravo i o nama, on je odlično poznaje odnose muškarca i žene, obitelji, tako funkcionira i svatko se može prepoznati i vjerujem da hoće. To je opća situacija. Muž, žena, kćer, prosci, džumbus u kući to se svakom od nas može dogoditi.

Dosta ste radili s Robertom Ugrinom, s Tatjanom Bertok Zupković, tu su i mladi glumi, kakva je atmosfera?

Odlična! S Robertom sam radio “Umišljenog bolesnika” u Vinkovcima, on je tamo igrao glavnu ulogu, sad je ovo druga suradnja. S Tatjanom sam isto tako radio u dva navrata, s Mirnom radim prvi put ona je odlična mlada glumica, dečki iz Požege Ivan i Ivan, Grčić i Vukelić puni su energije i odlični, a tu je i Ankica Ivanković, amater je ali to se ne vidi i odlična je kao glumica na sceni jer zna raditi. Svi smo se prepoznali i uklopili i ono što je bitno za probe, nisu stresne, vesele su i pozitivne i možemo se oko mnogih stvari razigrati pa napraviti i dobru premijeru.

Da, doista se dobro zabavljate, što očekujete, hoće li se i publika toliko zabavljati i smijati?

Ne poznam požešku publiku toliko, ali ima niz situacija u toj komediji koje su smiješne, zabavne otkačene još ćemo i neke stvari pokušati nadograditi. Mislim da će to biti dobra zabava za opuštanje, kao kino – sjediš sat, sat i 20 minuta i dobro se zabavljaš. U svakom slučaju, dobra zabava za sve.

TEKST: Sanja Pok   FOTO: Sanja Pok