BRANKO BANKOVIĆ, PLESNI UMJETNIK – Strast koju budi ples neizreciva je

Datum objave: 17. 11. 2014. | Kategorija: Razgovori

10

Branko Banković samostalni je umjetnik iz Zagreba. Dugogodišnji je profesionalni plesač Studija za suvremeni ples, a svoju  duboku ljubav prema plesu i pokretu dokazao je i kao vrsni pedagog i koreograf. Od 2013. predsjednik je Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske. “ Strast koju pokret, koju ples budi – neizreciva je. Ako je plesač dobar, on će tu strast prenijeti i publici,” kaže Branko koji je u Požegi, u organizaciji Plesne radionice Ilijane Lončar, održao edukativnu radionicu pod nazivom “Partnering”.

 

U Požegi ste vodili  trodnevnu plesnu radionicu otvorenu svim zainteresiranim plesačima. Koliko je ustvari složeno osmisliti plesnu radionicu s ljudima koji su plesno različito pripremljeni, različite dobi i iskustva?
Plesna radionica Ilijane Lončar organizirala je na način da plesnu radionicu radim s dva uzrasta plesača – uzrast starijih koji već duže vrijeme rade i spremniji su, te oni mlađi,  tako da je program bio prilagođen tim skupinama. Vrlo sam zadovoljan jer ta neka nova moja ideja ušla je u polaznike i otvorili smo prostore u tijelu koji su im omogućili da nauče nešto novo, drugačije.

Poznati ste kao vrhunski plesač ali i kao vrhunski plesni pedagog. Koliko radionice poput ove koju je organizirala naša Ilijana Lončar, dakle radionice u manjim gradovima, znače za odgoj ne samo plesača već i buduće plesne publike?
Moram reći da smo mi u Zagrebu izuzetno ponosni  što u Požegi imamo ovu Plesnu radionicu Ilijane Lončar  te osobu kao što je Ilijana koja će evo uskoro obilježiti 15 godina rada, a s istim se zadovoljstvom i velikom strašću se bavi pedagogijom, prezentacijom i popularizacijom  plesa kao umjetnosti. To je jedna velika vrijednost. Ono što je bitno napomenuti da iz Plesne radionice Ilijane Lončar izlaze plesači koji sada doista u Hrvatskoj i na hrvatskoj plesnoj sceni stvaraju vrlo značajna djela. Uz mladog kolegu Luku Švajdu tu je neizbježno spomenuti Natašu Mihoci koja je u Sudiju za suvremeni ples napravila  izuzetnu ulogu u predstavi Matije Ferlina “Nastup” , potom u “Moga tijela sjena” predstavi koju je radila Maja Drobac. To znači da ta decentralizacija stvara autore koji dolaze iz manjih sredina, evo iz Požege, to su sad dvoje vrlo snažnih mladih autora koji su, na neki način, oni koji će stvarati scenu koja dolazi. Recimo i to, ja prvi put ovdje radim radionicu, no bio sam pet puta s predstavama i plesao, ali  moje kolege redovno nekoliko puta godišnje dolaze ovdje, rade i  prenose svoje znanje drugima. Bitna je ta decentralizacija  plesne umjetnosti  kako bi se i na lokalnoj razini podigao nivo kvalitete u obrazovanju. Uz to, ono što  Ilijana radi a to je pozivanje predstava, dakle to je taj nekakav input koji se dešava godišnje da se vidi koja je produkcija i kamo suvremeni ples danas ide.

Kamo doista suvremeni ples danas ide, u Hrvatskoj, u postojećim okolnostima?
Predsjednik sam Udruge plesnih umjetnika Hrvatske   mogu reći s te strane da se beskrajno borimo da se sredstva koja se dodjeljuju za profesionalne produkcije i profesionalni rad unutar suvremenog plesa u Hrvatskoj poboljšaju. Nažalost, tu nekakvog snažnijeg  odjeka niti u gradu Zagrebu, niti u ministarstvu pa niti na lokalnim razinama nemamo. Jer, prvo što se u kriznim momentima smanjuje, smanjuje se obrazovanje i  kultura. Tako da, nažalost, idemo rapidno dolje – najave su već slijedeće godine  između  11 i 15 posto smanjenje budžeta, naravno da će to odmah osjetiti obrazovanje i ples. Samim time, logično je da i kvaliteta pada.

 Pitala sam Luku, kao mladog plesača u usponu,kako se bori s predrasudama, a sada evo pitam i Vas, plesača s  dugogodišnjim iskustvom –kako se borite s predrasudama, jer još uvijek je vrlo čvrsta podjela po spolu i mnogi su spremni na muške plesače gledati s podsmjehom?
To je u principu, vrijeme u kojem živimo, to je zemlja u kojoj živimo. Upravo nedavno sam bio na proslavi s prijateljima s kojima sam završio srednju školu (završio sam primjenjenu umjetnost i dizajn), i pitaju me – Čime se baviš? Pa, plešem. A oni  i nakon toga postave pitanje – Da… ali čime se baviš? Pa, bavim se plesom! Razumijete, to je ta  jedna predrasuda. Tu je i ona tvrdnja  kako je teško živjeti od plesa – jest, ali druga je stvar ono što ples meni osobno pruža. To je toliko veliko zadovoljstvo, toliko da sam ja žrtvovao apsolutno sve  da bih živio s time, da bih mogao živjeti ples.

stil

Kada ste  radili “Posvećenje proljeća” za obljetnicu Škole suvremenog plesa Ane Maletić, rekli ste u jednoj izjavi  “neka pokret opravda glazbu”. Kada ste sretniji – kada pokret opravdava glazbu ili kada glazba prati pokret?
Prvenstveno, i meni osobno unutar tog rada na predstavi “Posvećenje proljeća” bilo je bitno da plesači svojom snagom mogu ne nadjačati već bar parirati glazbi od Stravinskog. Posvećenje proljeća je izuzetno jaka kompozicija,  vrlo ritmički komplicirana i davali smo akcent  da grupne scene mogu svojom snagom izvedbe parirati glazbi da dobijemo jedan zajednički, zaokruženi  energetski nivo koji se prenosi na publiku.

Što bi poručili mladima koji možda razmišljaju krenuti vašim trnovitim, a opet lijepim putem?
Tu samo treba malo hrabrosti. Spomenuli ste kolegu Luku Švajdu s kojim sam  surađivao u Slavonskom Brodu na ovogodišnjem festivalu “Dani plesa”. Prvi dio predstave sam plesao jedan  solo ja kao plesni veteran, a drugi dio je plesao Luka. Nakon toga smo imali jedan interesantan razgovor čak i s publikom gdje su nas pitali nešto slično – mene dokle, a njega zašto. Onda smo zajedno on i ja došli do toga da evo, ta strast koju poket, koju kretanje, koju ta umjetnost  budi u nama je neizreciva. To je umjetnost o kojoj ne treba puno čitati, nju je dovoljno vidjeti.  Ako je dobar plesač koji pleše, on će vam to prenijeti, to je neverbalna umjetnost  koja govori sve jezike ovog svijeta – dakle, otvoreni smo apsolutno prema svima .

Koja bi bila poruka publici? Uvijek se borim, kako pratiti plesnu predstavu – raciom ili emocijom ?
Kroz svoje životno iskustvo predstavu uvijek doživljavam emocijom. Bez obzira da li je ona konceptualna ili je više plesno izvedbena. Uvijek doživljavam emocijom,  a onda, nakon toga,  ulazim u racio. Meni je  bitno što ta osoba, taj umjetnik  baš meni emotivno prenosi.

Kod suvremenog plesa zadivljuje potpuna ravnopravnost – djevojke, mladići, žene, muškarci ravnopravni su u toj umjetnosti.  U književnosti, u filmu, u slikarstvu gotovo je uvriježeno prepoznavati “žensko pismo”. U plesu tog nema…
Da, doista nema. Spolna podjela u našoj umjetnosti ne postoji. Do sad sam plesao 120 premijernih naslova i 95 posto je bilo ženskog rukopisa,  ali moram odmah reći da su mnoge žene snažnije od muškaraca , kao umjetnici, kao osobe koje prenose ideju i način na koji dolaze do nje. Primjerice, zadnja predstava koju smo radili “Pokretač”, radili smo s jednom divnom koreografkinjom Aleksandrom Janevom Infelt koja kroz jedan vrlo prijateljski, otvoren, demokratski način radi predstavu,( dakle ja kao plesač nisam samo izvođač unutar toga nego sam i vrlo snažan autorski sudionik) . I sve djeluje jako liberalno ali vam je ta žena vrlo snažna unutar toga da dođe do svoje ideje. To je ta neka tiha snaga koju žene imaju. Muškarci su  možda snažni u govoru, fizički, dok žene u toj energije da dođu do svoje ideje su,  po mom iskustvu , puno snažnije. To je interesantno.

Kao zaključak, možemo li reći kako bi svijet bio puno tamnije,  tužnije i manje slobodno mjesto bez  plesa?
Da. I znate što? Ples, kretanje pobuđuju sreću u svima nama. Prvo nekakvo čovjekovo pokazivanje emocija bilo je kroz ples, kroz gestu. Evo, mi se tim bavimo i nek plešemo i dalje!

TEKST: Sanja Pok    FOTO: S.Pok/ I.Lončar

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn