BARBARA ROCCO, GLUMICA : Svatko bi trebao sačuvati razigrano dijete u sebi!

Datum objave: 12. 2. 2017. | Kategorija: Razgovori

barbara 1

POŽEGA – Barbara Rocco počastila je požešku kazališnu scenu svojim glumačkim umijećem. Flora u “Floromaniji” ugrijala je ovih dana srca i dlanove kazališne publike, a Barbarina otvorenost i dječji sjaj u očima dok priča o kazalištu, o glumi, o ljudima s kojima i za koje glumi, pokazali su nam i gdje je izvor te beskrajne i dragocjene topline.

Za početak, pravo “teško” pitanje – kako ste se uz majku glumicu i oca glazbenika, uz tako umjetničku obitelj,odlučili za glumu?
Ha, da. Ma, ne znam, naišlo je samo. Dosta rano sam ja shvatila kako ću se baviti nečim što je umjetnost, što je blisko kazalištu. Meni su se i mama i tata bavili kazalištem i baka je bila glumica i vrlo rano su me “vukli” po probama, po kazalištima.Motala sam se rano po kazalištu, naravno, iz beba perspektive. Uvijek kažem, kazalište te ili privuče ili ne jer nije baš istina da su sva djeca glumaca glumci. Imam prijatelja koji je potpuno nešto drugo, a isto mu je mama glumica. To je jednostavno – ili te uzme ili ne. Mene je to rano počelo zanimati, a kako sam paralelno “ganjala” i glazbenu školu, imala sam tu neku fazu kada me i glazba zanimala, ali onda sam shvatila da zapravo, što god razmišljam u konačnici je kazalište cilj. Potom se desilo nešto što je bilo pravi poticaj, da sam kroz srednju školu počela jako puno raditi. Nikada nisam bila član neke dramske grupe, ali kako uvijek u nekim projektima trebaju dijete, logično je pitati ekipu ima li neko dijete koje znaju. Tako se desilo da sam prvi film snimala s osam godina, bila je to “Gospođica” po Andriću i ja sam bila Gospođica kao dijete, u svega tri male scene, no to je bio prvi doticaj s filmom. Onda se radio veliki mjuzikl “Jadnici” koji je u ono vrijeme Kazalište Komedija radilo kao koprodukciju s Dvoranom Lisinski i tamo u tim Jadnicima postoji mala Cosette koja ima jedna song. Moja majka Nada,kao član Komedije igrala je veliku Cosette i onda im se učinilo zgodno da ja igram malu jer uvijek se traži da dijete bude slično glumici koja igra odraslu ulogu. Danas mi je smiješno kada se sjetim sebe s deset godina na toj ogromnoj sceni, kako su me uopće vidjeli! Tako je išlo sve pomalo, to su bile prve godine rada kada nisam razmišljala, bila je to igra, no onda je Božidar Violić radio “Opasne veze” u ITD-u i tamo postoji uloga koja je vrlo mlada. Kako je tada na akademiji bilo pravilo da studenti s prve dvije godine ne smiju raditi, on je imao problem da su mu studenti s treće i četvrte godine bili prestari za ulogu i tražio je dijete srednjoškolskog uzrasta. Došla sam na taj sastanak iz kojeg se pretvorila neka vrsta probnog roka , uz fantastičnog učitelja. To smatram mojim prvim ozbiljnim radom, fazom u kojoj s 15-16 godina više nisi dijete već možeš razmišljati ozbiljnije i to me lansiralo na prijemni i akademiju.

Kao glumica u punom naponu umjetničke snage, s vremenske distance i nakon brojnih uloga, jeste li ikada požalili zbog te svoje odluke?
Moja mama nije bila oduševljena mojim izborom i puno smo o tome pričale, no s druge strane nije željela nametati svoje mišljenje. Više me je upozoravala koje su mane, koje prednosti, što se može pokazati kao problem. I u trenutku kada sam odlučila ona se povukla – rekla je to je tvoja odluka. Sada znam reći kada negdje zapnem – nemam pravo glasa, mama mi je sve lijepo rekla, bila sam tvrdoglava i sam moram dalje! Ma, šalim se, svaki posao ima svoju i ovu i onu stranu sigurno, ali lijepo je kada se čovjek bavi onim što voli. To je velika privilegija, a ja kazalište zaista volim.

Čini se kako osoba koja se odluči za takav poziv mora biti posebna, gajiti upravo takvu i toliku ljubav?
Da, mislim da je taj posao nemoguće raditi ako ga ne voliš. Kao prvo užasno je težak dnevni raspored, privatni život se ne može poslagati u neki red jer nama su rasporedi potpuno suludi, puno je putovanja, različitih satnica, prostora i ljudi. Kada si mlad, to je vrlo zabavno, no kada uđeš u neke godine, pogotovo kada dobiješ djecu, to jednostavno zna biti katastrofa. I zato mislim kako jedino ljubav prema tom poslu može držati, pogotovo kada dođu djecu i kada je puno elegantnije imati fiksno radno vrijeme, jer ovo te stalno drži u napetosti, u dodatnom stresu, u akciji. Ali, kažem, ako je tu ljubav, onda je sve lakše prebroditi.

Članica ste HNK Varaždin, poznat vam je dakle veliki sustav, a s druge strane rado sudjelujete i u malim projektima poput ovog u Požegi. Kakve su razlike, gdje je dobrobit jednog, a gdje drugog?
Sve ima svoje. Meni je najdraže kada se, bez obzira gdje i kako dogodi ekipa koja stvarno “grize” i želi. To je idealno, ali naravno da se to idealno ne dogodi uvijek. Velike institucije imaju svoje prednosti da o nekim stvarima ne moraš misliti jer je puno ljudi zaposleno na puno različitih segmenata i možeš se malo razbaškariti i baviti samo svojim segmentom. To je naravno, ugodno i komotno, ali s druge strane to nosi i svoje probleme zato što ansambl nastaje kroz veliki dugi period godina i tko zna u kom periodu netko nekako doluta tamo, znači ansambl nisu nužno ljudi koji se razumiju i mislim da je to najveći problem ansambla. Jako je teško raditi predstavu s ljudima koji imaju potpuno različitu ideju i estetiku teatra i to nije jednostavno uskladiti. Zato su meni male grupe vrlo drage, jer male grupe se biraju po sličnom afinitetu, sličnom viđenju tog što se radi i tada je sve puno ugodnije raditi. Tu nema nikada nekog tko samo odrađuje, to je rad u zajedništvu i s dušom i to je meni osobno uvijek najdraže.

Radite na filmu, televizijskim serijama, kazalištu -ima li tu doista velike razlike kako se to i nama laicima čini?
Da, to je strašno različito, već u samom procesu rada u pripremi, u načinu kako ti svoj dio posla radiš, a da ne govorim o općem rasporedu. Moram priznati da mi je kazalište znatno draže i puno se bolje osjećam nego na bilo kojoj varijanti snimanja. Ništa me ne veseli kao kazalište.

DSC00083

Dotakli smo se serija, filmova, kazališta pa evo – u ovoj općoj devalvaciji vrijednosti, kakva je po vama situacija u hrvatskom glumištu danas. Jesu li potrebni kompromisi, jer svjedoci smo mnogih stvari koje prije 30-tak godina jednostavno ne bi bile moguće, ne bi izašle u javnost, a sada postaju trendovi?
Nije to stvar glumišta, cijeli svijet je ušao u jednu furku koja je potpuno sumanuta, ne znam samo dali je to faza koja će jednom stati ili sve to vodi u još veće ludilo. To je teško gledati na našem mikromomentu jer eto cijeli svijet je poludio.

Dobro poznajete materiju – može li mladi čovjek ostvariti danas glumačku karijeru bez previše kompromisa?
Jako teško! Kao prvo, taj moment da se u Hrvatskoj pojavilo pet akademija, to je već nešto čudno. Mi smo stvarno mala zemljica i to je jedna prava hiperprodukcija glumaca. Nama na godišnjoj bazi izađe 50-60 mladih glumaca, to je strašno! Naravno da za njih baš nema posla i neki znaju reći kako je to “super, konkurencija je jaka profilirat će se najbolji”. Ne, ja to ne vidim tako, zato što svi znamo kako neke stvari idu. Mladima je vrlo teško, oni zapravo moraju birati hoće li se u jednom trenutku odlučiti ipak živjeti samo do svog posla, ili će se baviti nečim da mogu živjeti i čekati nešto što ih zanima zbog načina na koji bi radili ovaj posao, što je zapravo dosta ružna situacija. Stvarno im nije lako. Radila sam pet godina na osječkoj akademiji i upoznala generacije glumaca i naravno, kroz tih pet godina točno vidiš koji su genijalni i odlični, koji bi mogli, a onda vidiš da nakon akademije ne uspijevaju doći do posla, rade nešto sitno, malo i srce ti se slomi. Ne znam, što bih rekla zaista. Nije ni nama bilo lako, ali na neki potpuno drugi način. I nama se znalo dogoditi da od recimo, 12 ljudi na klasi koja završi glumu da ostane samo troje ili četvero u poslu, da odu u nešto drugo, a sada imam osjećaj da će se to događati još i više jer jednostavno nema posla za toliko ljudi.

Jesu li možda perspektiva mala, mobilna kazališta?
Da, pogotovo dok su ljudi mladi, dok su slobodni na određeni način. Kao prvo, ovaj posao je tako i nastao – ljudi su imali kola, putovali od trga do trga i izvodili predstavu. Ima nešto u tome vrlo interesantno i mislim da to nije besmisleno. Znam često reći mladima – nađi ekipu, međusobno se poznajete, napravite nešto i putujte okolo. Tim više što je u Hrvatskoj sve povučeno u Zagreb, a kada napraviš prvih sto kilometara, da ne kažem i dalje, ponuda kazališna daje prostora. Kao vrlo mlada putovala sam s Reljom Bašićem i “Teatrom u gostima”. Bilo mi je to vrlo zanimljivo, odlično iskustvo i imala sam priliku na tim malim scenama nastupati i razvijati se, a sjećam se i načina na koji je to bilo prihvaćeno i što je to značilo tim ljudima kojima je Teatar u gostima došao. Šteta je da to nitko u tom smislu ne nastavlja. Naravno, ima malih skupina koje izvrsno rade i pronose kvalitetu, ali danas je taj problem da je sada već sve vezano za financije i prisiljeni su na manje predstave s dva, tri lica.

S Teatra u gostima, odmah ću se nadovezati – tu ste nam u Požegi, u gostima u predstavi Floromanija. Na konferenciji za novinare, predstavljajući Floromaniju rekli ste kako ste imali potpunu slobodu rada. Koliko je bitna ta sloboda rada u stvaranju uloge?
Vrlo je bitna, no tu se poklopilo baš ono o čemu sam prije govorila da smo grupa ljudi koji se međusobno poznaje, na neki način sami smo se birali i već u bazi postoji veliko poštovanje i povjerenje što je uvijek dobar preduvjet za dobar posao. Drugo, meni je zanimljiv taj fenomen koji provlačimo od Florence Jenkins, najgore operne pjevačice svih vremena, i mislim da je gospodin Boris Senker sjajno napravio tekst koji ima tu situaciju, ali uspio ju je smjestiti u današnje vrijeme gdje ulaze sve tehničke novosti, jer tko zna što bi bilo s Florence da je u ono vrijeme bilo interneta i računala. Senker je napravio jednu vrlo ljudsku i toplu priču koja otvara puno pitanja i razmišljanja i meni je to bilo vrlo interesantno. Što se tiče same Flore koja je jedna obična žena, u godinama kada se više teško mogu ostvariti neki snovi i ideali i koja se pomirila s tim životom – mislim, nije to loš život ali je malo dosadan – bio je potreban jedan okidač da ju razveseli i da ona krene u nešto što nije vjerojatno ni pomišljala.

Što bi vi savjetovali mladima koji kreću trnovitim glumačkim putem?
Nema ni svaki mladi čovjek istu situaciju. Sve zavisi od kud dolaze, iz mjesta koje ima kazalište ili koje nema, to je već neki preduvjet. Ako se poslije s diplomom vratiš u grad koji ima kazalište druga ti je situacija nego da doma nema ništa pa imaš potrebu bauljati tamo gdje ima neko kazalište. Zato mi se strašno sviđa da je primjerice, Marijana Matoković došla kući, u Požegu koja ima kazališta i koja ima volju i želju, energiju i znanje da doprinese svom kazalištu u svom gradu sad kad je izučila zanat. To je prekrasno, mislim da je to prekrasan izbor jer to nije uvijek slučaj. Ima i onih koji se ne vraćaju kući unatoč kazalištu, već radije idu u Zagrebu trbuhom za kruhom. Mislim da bi bilo predivno da sva ta školovana djeca kod kuće pokrenu svoja kazališta, onda bi se i ta velika količina mladih glumaca pokrila i ne bi svi sjedili u žiži u centru pokraj dva prva kazališta i čekala na svoj red. Sjajno je to, to je potrebno i mali gradovi su time sretni, jer imamo svjež primjer što se dogodilo u Karlovcu gdje godinama nije bilo ansambla. Došla je jedna mlada ekipa, friško završene škole i napravila bum – u samo dvije sezone su praktički probudili kazalište, imaju svoju produkciju i stvarno su pokrenuli stvar na pravi način. Genijalno, to je recept!

Promatram vas dok pričate i vidim dječji sjaj u vama, dozu razigranosti kakvu viđam samo kod glumaca. Kako čuvate taj sjaj?
Ja bih zapravo preporučila svim ljudima da sačuvaju dijete u sebi. Ne samo glumcima. To nije lako, ali je jako važno, a mi imamo tu sreću da nas posao povremeno natjera da se zaigramo u neke stvari, koje više možda nisu primjerene našim godinama, ali nas to drži. Uostalom, dođite u kazalište pa će i vas taknuti dašak te naše dječje razigranosti!

TEKST: Sanja Pok      FOTO: Sanja Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn