ANDREJ ĐERAJ PUBLICI PREDSTAVIO DRUGU ZBIRKU PJESAMA – “50 sati leta” mladog nagrađivanog novogradiškog pjesnika

Datum objave: 03. 5. 2021. | Kategorija: Razgovori

NOVA GRADIŠKA – Nekada požeški gimnazijalac, sada student socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Andrej Đeraj, višestruko nagrađivani mladi pjesnik, vrijeme korone iskoristio je na najbolji način-za susret sa samim sobom. Jer, poezija je upravo to-“ono što se sanja, ono što se želi, stvarnije i korisnije ime života”. Potvrdio je to i novom zbirkom pjesama “50 sati leta” predstavljenom nedavno Novogradiščanima, što je u Godini čitanja i povod razgovoru koji slijedi.

Kada smo te, sada već davne 2018., prvi put razgovarali, Andrej Đeraj je bio još srednjoškolac, ali i ponosni laureat Goranovog proljeća, dobitnik druge nagrade za mlade pjesnike. Što se u tvom životu, od tada do danas, promijenilo?
Od prvog razgovora prije tri godine se promijenilo dosta toga na „profesionalnom“ planu. Goranovo proljeće je bila prva veća nagrada u mojoj pjesničkoj karijeri, predstavljala je prvu pravu validaciju i kritiku na rad. U tom periodu sam nastavio pisati te se prijavljivati na razne natječaje što je rezultiralo i najvažnijom promjenom, ukoričenjem dviju zbirki pjesama. Prva zbirka „Reinkarnacija“ je objavljena 2020. godine, a do njezinog nastanka je došlo pobjedom na natječaju drenovačke knjižnice „Pjesnički susreti“ 2019. godine, jednom od najstarijih i svakako priznatih pjesničkih natječaja u RH. Ove godine sam objavio i drugu zbirku „50 sati leta“ u izdanju Matice Hrvatske, ogranka Nova Gradiška. Također, završio sam srednju školu te sam trenutno student socijalnog rada.

Hvale vrijednu nagradu pratilo je i izdavanje rukopisnog prvijenca, a onda, samo godinu dana kasnije i nova je zbirka pred publikom. Je li to potvrda kako je pjesništvo tvoj poziv i što razlikuje prvu zbirku od ,Novogradiščanima, predstavljene nove pod nazivom ” 50 sati leta”?
Pa svakako novo izdanje pruža podršku i potporu kako bih i dalje nastavio stvarati. Zbirke su povezane tematski, i dalje govorimo o modernom pjesništvu punom simbolika, hermetike, slobodnog stiha, a same pjesme se i dalje književnoteoretski mogu okarakterizirati kao misaone. Ono što odvaja zbirke je sam način na koji su nastale. Naime, prva zbirka je predstavljala, uvjetno rečeno, moj dotadašnji opus i posljedično tome možemo govoriti o „urednom kaosu“. Druga zbirka je ipak nastala kao cjelina za sebe i nisam nužno „ubacio“ tekstove u cjelinu, koliko sam imao ideju o tome što želim imati u zbirci, kako bih je sastavio te sam prema tome i pisao. Također, druga zbirka popraćena je i vizualnim identitetom u vidu ilustracija akademske kiparice Tatjane Kostanjević.

Kakve su kritike na novu zbirku i koliko su ti one, u profesionalnom smislu, važne?
Profesionalnih književnih kritika još nema. Zbog trenutne epidemiološke situacije nisam imao priliku predstaviti zbirku izvan grada ( a i to je održano nedavno tako da je još rano i za takve reakcije), kao niti mnogi drugi autori te zbirka nije još upoznala kritičare. No mogu reći kako sam zadovoljan reakcijama na promociju, na samu zbirku, te mi to svakako znači. Svojevrsna kritika je nagrada na natječaju „Stihovnica Sisak“ za najbolju neobjavljenu pjesmu mladih autora u RH. Naime, pjesma koju sam prijavio, u tom trenutku neobjavljena, je sada dio 50 sati leta. Ali pohvalio bih se da dobio i prvu pravu književnu kritiku od strane Davora Ivankovca za prvu zbirku, Reinkaraciju.

Postoji li osoba koja prva vidi tvoje stihove i tu nužno ne mislim na nekog s kim si emotivno ili romantično povezan, nego na nekog kome vjeruješ, čiji sud posebno cijeniš?
Zapravo nemam jednu osobu koja nužno prva vidi pjesme, ovisi zapravo je li pjesma napisana samo za mene ili je za nekakvu prigodu. Ukoliko pjesmu šaljem na natječaj, često će žiri biti taj koji prvi vidi pjesmu. Ukoliko je tekst za čitanje ili nekakvu večer poezije, moderator će biti prvi.

Svatko tko se, na ovaj ili onaj način, bavi pisanjem, pristupa tome drugačije. Kako stvara Andrej, postoje li u tom procesu određeni rituali i što je sve potrebno da se “pjesma rodi”?
Određene stroge rituale za stvaranje pjesme nemam, no svakako mi je bitno objektivno isčitavanje teksta nakon inicijalnog zapisa. Pjesme stvaram u trenutku inspiracije. Najčešće dobijem ideju za određen stih, misao ili rečenicu koju zapišem te oko nje gradim priču. Nekada je taj proces brz i odmah mogu složiti čitavu pjesmu, a nekada se ideja „kuha“ što u meni, što na papiru.

Iako je kao književni žanr prisutna i iznimno cijenjena još od vremena antike, poezija, na žalost nikada nije bila dio mainstreama. Što misliš, zašto je tome tako i gdje je, uopće, u vremenima nesklonima umjetnosti, pjesništvo danas?
Za početak bih rekao kako vjerujem da se pjesništvo popularizira u današnje vrijeme, sve je više autora i ima dosta novih izdanja, a razloge zašto nije popularna, nalazim u tome što poezija traži da bi uzvratila energiju. Umjetnost je općenito područje koji traži ulaganje energije za potpuno razumijevanje, a kod „visoke“ umjetnosti je to posebno izraženo. Poezija traži želju i motivaciju za konzumiranjem, a očito je takva intrizična motivacija za istu prisutna kod manjeg dijela populacije što je, zapravo i razumljivo. Poezija je svakako subjektivna i podložna vlastitim interpretacijama, unosi jednu nesigurnost, usudio bih se reći, te tako odvlači modernog čovjeka koji već živi u mnoštvu nesigurnosti.

Sjećaš li se svoje prve napisane pjesme, što ju je inspiriralo i gdje danas pronalaziš inspiraciju?
Prve prave napisane pjesme se nužno ne sjećam, zapravo ne znam što bih nazvao svojom prvom pjesmom, no svakako je mogu smjestiti u vremenski okvir, a to bi bili viši razredi osnovne škole.

Tko su pjesnički uzori Andreja Đeraja i čita li poeziju i za svoju dušu ili možda, radije bira prozu?
Iako sam modernistički nastrojen u svojem opisu, volim konzumirati kanone kako hrvatske, tako svjetske poezije. Kao osobne favorite bih izdvojio Jesenjina, A.B. Šimića i simboliste poput Baudelairea i Mallarmea. Naravno, čitam i dosta moderne književnosti u kojoj težim poeziji, no svakako sam i ljubitelj proze. Kvaliteta djela u svakom slučaju dolazi prije tipologije teksta.

Kako se pjesništvo slaže sa socijalnim radom, a kako s ljubavlju?
Rekao bih da su zapravo kompatibilni jer sva tri područja zahtijevaju određenu empatiju, predanost, razumijevanje, kompromise ili kako se može čuti „u narodu“, za sve od navedenog je potrebno imati dušu.

Što slijedi nakon “50 sati leta”, ostaješ li i dalje vjeran pjesništvu ili ćeš se okušati i u nekim drugim književnim žanrovima?
Pjesništvo je prva književna ljubav, no imam veliku želju okušati se i u prozi.

Postoji li nešto poput kanonskih djela u poeziji ili koji su to pjesnici, a onda i njihove pjesme, po tvom mišljenju ono što bi, svatko od nas, želi li uopće na pravi način shvatiti poeziju, trebao pročitati?
Ne postoji jedinstveni, univerzalni kanon, kojega bi svatko trebao pročitati i savladati kako bi razumio poeziju, ali ono što bih svakako preporučio su Šimićeva „Preobraženja“, meni osobno najdraža zbirka poezije. Rekao bih da je potrebno zapravo proučiti što više različitih autora, različitih stilova i načina pisanja kako bi pojedinac dobio čitavu sliku poezije kao književnog roda, uvidio je li to nešto za njega, te na kraju odabrao svojeg favorita. Uz to, svakako preporučam autore iz razdoblja realizma, meni najdražeg razdoblja prema književnoteoretskoj podjeli, Dostojevskog i Kovačićevu Registraturu kao kapitalno djelo. Najvažnije je zapravo čitati.

TEKST: Simonida Tarbuk    FOTO: Privatni album/designbmp

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn