ANDREA DIVIĆ, KNJIŽEVNA KRITIČARKA I UREDNICA: Svaka bi godina trebala biti čitalačka

Datum objave: 17. 1. 2021. | Kategorija: Razgovori

U vrijeme kada se kultura više no ikada ranije nalazi pred brojnim izazovima, na početku godine koja je, na prijedlog resornog ministarstva, proglašena Godinom čitanja, o knjizi i pisanju kao procesu i stilu života, kulturnim potrebama, navikama i još koječemu – razgovaramo s Andreom Divić, novinarkom portala CROkultura, sve zaposlenijom recenzenticom koja surađuje s vrsnim književnicima poput Mire Gavrana i Julijane Matanović  i – ne manje važno – Novogradiščankom strasno zaljubljenom u „umjetnost riječi“.

Tko je Andrea Divić?
Uz ime mi sve češće stoji književna kritičarka, odnedavno urednica, iako bi se, ako me se već pita, najradije predstavila kao zaljubljenica u pisanu riječ, glazbu, maminu kuhinju i putovanja koja je, uz književnost, na fakultetu otkrila i zanimanje za neuro i psiholingvistiku i razvoj govora.

Otkud i otkad ljubav prema knjizi i čitanju?
Potječem iz obitelji u kojoj se jako puno razgovaralo i prepričavalo dogodovštine. Osim toga, mama mi je, čini mi se, oduvijek, čitala slikovnice, djed pričao anegdote, brojalice i seoske dogodovštine, a baka mješavine bajki kojih bi se i braća Grimm posramila. Uz novine koje su redovno bile na stolu, sve je došlo nekako prirodno i spontano.

Sjećaš li se svoje prve pročitane knjige?
Čitati sam počela dosta rano, s 4 i pol godine, bez da me je itko učio, sjećam se da smo se mama i ja vozile iz Nove Gradiške prema djedu i baki u Šumetlici, s “Večernjakom” za djeda koji je bio i moje štivo, na što je mama zaključila da jako lijepo izmišljam, a djed mi obećao dati “medu” ako mu nešto pročitam. I ja pročitala i od čitanja zaradila prvih pet kuna. Prvo štivo mi je, dakle bio Večernjak, a prva ozbiljnija knjiga – Miro Gavran: Zaljubljen do ušiju i Kako je tata osvojio mamu. Zanimljiv je taj krug života.

Osim što je evidentno i posao i životni poziv, što je za tebe čitanje?
Čak mi je teško reći i da je posao jer uživam u tome što radim, ali, posao mi svakako omogućuje da vidim knjigu iz jednog novog kuta: kad ju moraš posložiti (po osjećaju, znanju, u dogovoru s autorom), osmisliti tzv. opremu, uklopiti naslovnicu, proniknuti što je namjera i svrha knjige (to je iz ove uredničko-kritičarske pozicije). Kao čitateljici, čitanje mi je prozor u svijet, iako to zvuči kao kliše. Volim čitati romane u kojima ću upoznavati gradove, živjeti s likovima, nešto i naučiti. Čitam zapravo sve što mi dođe pod ruku jer smatram da svaka knjiga ima nešto što iz nje možeš naučiti. Čak i one koje mi se ne svide, pokažu mi što me to kao čitatelja smeta, a onda je na meni da odgonetam zašto i bolje upoznam i sebe i svoj ukus. Ali, i sebe kao čovjeka. Točno si vidim raspoloženje ovisno o tome što mi je u rukama. A što mi prevladava na policama… valjalo bi prebrojiti.
U godini u kojoj smo, preko noći ostali zakinuti za mogućnost konzumiranja bilo kakvog kulturnog sadržaja, mnogi su se, čini mi se, vratili knjizi.

Primjećuješ li i ti to i znaš li kako su zapravo, kroz korona krizu, prošli književnost, nakladništvo – a onda i kultura općenito?
Vratili su se knjizi, da. Svi smo bili jako puno pred ekranima, pa je knjiga nekako došla kao logičan odmor. Plus, daje slobodu zamišljanja i toga da odlutamo, a toga je falilo. Bilježio se, koliko znam, i porast potražnje za dječjom književnošću. Njegovati kulturu čitanja kod djece jako je važno, da ne ulazim sad tu u sve stručne aspekte toga, pa me taj dio jako razveselio. Prodaja knjiga u knjižarama jest pala, nedostaje i Interliber, ali su zaživjeli webshopovi. Meni prvoj je gušt knjigu dočekati kod kuće u pidžami, iako jedva čekam ono pravo slobodno šetuckanje po knjižarama. Nakladnici su se jako dobro snašli u ovim neobičnim okolnostima pa čitatelji nisu ostali zakinuti za željene naslove. Ovo nas je vrijeme sve ponukalo da budemo otvoreniji za nove tehnologije i što kreativniji u međusobnoj komunikaciji. Društvene mreže i internet u ovoj situaciji igraju jednu od ključnih uloga za kulturu. Iako udobnost vlastitog doma ima svojih prednosti, ništa ne može zamijeniti živu riječ, susrete i šušur i mislim da svi jedva čekamo da se tome vratimo.

Kao novinarka portala koji, kako sam kaže, upoznaje javnost s ponajboljim dosezima u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, najbolje si upoznata sa stanjem na terenu. Što se u zadnje vrijeme čita i piše, kakve je kvalitete i što bi ti osobno preporučila?
Moram priznati da sam bila malo u strahu, jer čak i na faksu, više smo okrenuti kanonu i svjetskoj književnosti, i češće se na kolegijima (uz časne izuzetke) prati strana suvremenost, tako da me ovaj posao obogatio i kao čitateljicu i kao mladu kroatisticu jer sam vidjela koliko je domaća književnost zapravo živa, koliko se stvara i koliko je raznovrsna. O ukusima se ne raspravlja, ali mislim da svatko u našoj književnosti može pronaći nešto za sebe. Naši se autori i autorice doista dotiču raznih tema, stvaraju u svim književnim rodovima, a u zadnje je vrijeme nešto naglašenija književnost koja opisuje i opjevava emociju i unutrašnja stanja, likovi su oni u kojima se svi mi možemo pronaći, a čini mi se da je i povijest, kao i svakodnevica, poprilično nadahnuće. Zanimljivo je promatrati i kako autori balansiraju između uobičajenih korica i društvenih mreža. Što se preporuka tiče, dovoljno je samo zaviriti u odjeljak „domaća književnost“ u (online) knjižarama. Izbora doista ne manjka.

Ne mogu zaobići činjenicu da si, najprije kao mlada stručnjakinja, a onda i kao Novogradiščanka, posljednjih godina angažirana i na manifestaciji „Let s Gavranom“, kojom Mirini sugrađani afirmiraju i slave autorov opus. Kakav je osjećaj raditi s piscem kojeg si čitala kao djevojčica?
Kako ovo uopće staviti u riječi? Ponekad mi se čini da ću se svaki čas probuditi, a onda kad mi zazvoni mobitel s novostima ili novom idejom, shvatim da je stvarno i da mogu pitati pisca što je htio reći. To što ga čitam od malih nogu je olakotna okolnost jer u svakom trenutku se mogu sjetiti naslova ili citata, snalazim se u opusu i s te stručne strane predivno je upoznavati tekst i na taj način. Djevojčica u meni koja je čitala kraj šporeta u djedovom i bakinom štaglju, još se uvijek ponekad mora uštipnuti da ne sanja. I ne moram čekati promociju da postavim pitanje, što je i blagoslov, i privilegija, i jedna vrsta predivne odgovornosti. Moderirati međunarodne znanstvenike i učiti od njih, velika je stvar. Da ne govorim koliko mi znači to povjerenje i savjeti. Nadam se da ćemo „letjeti“ još godinama.

Sličan, poseban odnos imaš i s Julijanom Matanović čiju si najnoviju zbirku priča i uredila?
I ovo je teško opisati. Julijana je prvo bila profesorica, a onda je sve to preraslo fakultetske hodnike i sad mi je premalo nazvati ju samo profesoricom. Isto situacija gdje se uvjeriš da se snovi ostvaruju, jer se sjećam da sam ju čitala u kutku 5+ čitanke iz hrvatskog, a sad ju uređujem i na gore spomenutom šporetu mama i Julijana peku ajvar. Imati njene tekstove prva u rukama mi se još čini nestvarno. Još nestvarnije je kad se brine jesam li, primjerice, doručkovala. „Djeca na daljinu“ ostat će zbirka koja je moj urednički kamen temeljac i knjiga na kojoj sam toliko toga naučila. Povjerenje je opet ključno, jer uz takva mentorstva koja često izlaze i iz okvira struke, rastem i kao mlada stručnjakinja i kao osoba. Predivno je učiti od nje i Pavla,( op.a. Pavao Pavličić), takav majstor krimića ima rješenje za svaku zavrzlamu, a Magdica, Julijanina kći, je najdraže društvo za čaj i rasprave o važnosti jezika.

Za nas laike, kako izgleda „proces“ recenzije i koliko je za kvalitetno predstavljanje određenog teksta važno da prilikom čitanja i osobno u njemu uživaš?
Mogu reći kako izgleda u mom slučaju. Prvo čitam, onako, kao da ne moram s tom knjigom ništa, da steknem dojam i uđem u priču. Markeri i papiri su spremni za bilješke, a onda čitam i bilježim o tekstu, o likovima. Ako uređujem, obraćam pažnju na zatipke, razmišljam o slovima, o razmacima… Vadim si citate koji mi se čine ključnima i onda opet čitam. Nekad čitam toliko brzo jer me knjiga povuče da se moram malo „skulirati“ i onda pomno čitati opet. Uglavnom taj proces uključuje puno bojica, puno papira i čitanje i po nekoliko puta, ako treba. Ali, ja ga najčešće ni ne osjetim. Vidim ga samo po količini papira i položaju kazaljki na satu. Ako se dogodi da u tekstu i ne uživam, pomislim da ako ne uživam ja, hoće netko drugi. Moje je da ga predstavim najbolje što znam i pustim ga pred čitateljske oči. Nekad je veći izazov osvrnuti se na tekst koji je posve izvan nekakve domene jer testira i znanje i ukus i vještinu. I onda se ispostavi da zapravo ne postoji tekst u kojem se ne uživa na ovaj ili onaj način.

Što, zapravo, znači dobro napisan roman ili zbirka priča? Koliko su za takvu ocjenu važne „tehničke karakteristike“, a koliko je sve stvar subjektivnog doživljaja?
Mislim da se ni najveći teoretičari do dana današnjeg nisu uspjeli dogovoriti što to čini dobar tekst. Zbroj je to puno faktora. Može tekst biti stilski savršeno napisan, ali ako ne dotakne bar jednu osobu… Šteta dobroga stila da ostane samo kao bogatstvo za police. A opet, ako se emocije samo „nabacaju“ na stranice, ostat će neprepoznate i pogubljene u šumi riječi. Ponekad lik preuzme priču, ponekad opisi zasjene likove. Važno je pronaći nekakvu ravnotežu, ali ono što se meni (u sabiranju svojih, ali i tuđih dojmova) pokazalo kao ključan faktor jest iskrenost – da se autor ne libi pisati, ali i da rečenice potiču moždane vijuge na rad – bilo to prepoznavanje, maštanje ili promišljanje. Ako se rečenice pamte, i tekst je ostavio dojam. Iako dojam, naravno, može biti jako subjektivna stvar.

Koji domaći autor ili autorica ti je u posljednje vrijeme otkriće, a tko su oni čijim se naslovima uvijek rado vraćaš?
Otkriće mi je Sanja Srdić Jungić jer je napisala ljubavni roman, a nakon toga ozbiljan roman s elementima ljubavnog, pokazujući da i ljubavni roman može biti inspirativan i ne mora biti kliše. Jelena Kastaneti uvijek me dodirne u dubinu čitateljske i ljudske duše. Tu je i Đurđica Gatjal, čija poezija u svojoj jednostavnosti pokazuje snagu pjesničkog jezika, Ingrid Divković čije misli su misli sanjara… Mogla bih zapravo složiti čitav popis. Uvijek se vraćam Julijani, jer njezini tekstovi idu od mlade zaljubljenice u književnost do zrele žene, Pavlu Pavličiću da se podsjetim kako se vješto kombinira struka i beletristika, Miri jer je prvi gavran kojeg mi je nacrtao u osnovnoj školi izrastao u gavrana na diplomskom radu, Branki Primorac, Sanji Pilić… I to bi mogao biti čitav popis.

Što trenutno čitaš?
Trenutno čitam roman Jelene Kastaneti naslovljen „Živjeti“ – bilježim za osvrt, uredničko oko mi je na Julijaninom „Tko se boji lika još“, a sebi za dušu čitam „Posljednji vlak za Istanbul“. Imam pik i na jedan krimić. U svakom slučaju, ruke su mi rijetko prazne. I zahvalna sam na divnim suradnicima koji brinu da mi knjiga ne manjka.

Kojih pet knjiga bi ponijela na pusti otok?
Da je pet kofera, možda bi bilo lakše. Ponijela bih Gavranovu „Juditu“, jer je to knjiga zbog koje sam upisala studij i s kojom sam ga i završila. Ponijela bih Julijanin roman za mlade „Rečeno-učinjeno“ jer će mi to uvijek ostati posebna promocija na kojoj su književnost i glazba bile jedno. Ponijela bih „Istanbul“ Orhana Pamuka da ga konačno u miru pročitam, ponijela bih „Heidi“ Johanne Spyri jer je djetinjstvo sa djedom najljepše što ga dijete može imati, a na petom mjestu bi se trenutno našla Julia Quinn da usporedim roman i seriju. Volim ekranizacije pa se onda zabavljam sličnostima i razlikama.

2021. godina je na prijedlog Ministarstva kulture proglašena „Godinom čitanja“. Zašto je to i koliko važno i afirmiraju li se knjige i čitanje, prema tvom mišljenju, dovoljno kroz naš obrazovni sustav?
Svaka godina bi trebala biti čitalačka. Ali, po meni ne bi trebalo nametati tempo čitanja. Često čujem kako se ljudi srame jer ne čitaju primjerice bar 3 knjige tjedno ili čitaju beletristiku, a ne znanstvenu/stručnu literaturu (ili pak obratno). Svatko treba čitati svojim tempom i užitkom, a ponekad je bolje i jedna dubinski pročitana knjiga koja ostavlja dojam, nego 10 ovlaš prolistanih i čitanih zbog brojki pa nemaš pojma što si čitao. Što se obrazovnog sustava tiče, već sam i na početku napomenula da je važno njegovati kulturu čitanja. Naravno da djeca i mladi trebaju biti upoznati s kanonskim djelima, ali mislim da im treba dati i slobode jer djeca često intuitivno prepoznaju dobar tekst. I kad im se da izbora, posegnu za naslovima kojih se često ni odrasli ne bi na prvu sjetili ili prepoznali u njima „ono nešto“. Važno je uskladiti sve faktore, ali čitanje kao takvo zasigurno igra jednu od ključnih uloga u obrazovanju – razvija maštu, rječnik, izražavanje i razumijevanje. Knjiga je često učinkovitiji udžbenik od udžbenika samog. Zato valja i osluškivati mlade čitatelje i pomno birati one knjige koje ulaze na lektirne popise, uzimajući sve faktore u obzir.

Što te, u profesionalnom smislu, čeka u ovoj godini i čemu se posebno veseliš?
Čeka me dovršavanje uređivanja, promocija uređene zbirke pjesama, Interliber za koji se nadamo da će se tijekom godine održati, Let s Gavranom, promocije, osvrti, moderature, čitanje… Nadam se konačno uživo, da se možemo podružiti, raspravljati i govoriti o knjigama oči u oči. Zapravo, čeka me sve ono čemu se silno veselim – to da svoje suradnike i autore i autorice mogu zagrliti nakon uspješno obavljenog posla. I da mama bude distancirana jer sjedi u prvom redu, a ja za moderatorskim stolom, a ne zbog epidemioloških mjera.

TEKST: Simonida Tarbuk        FOTO: Privatni album A. Divić

Slavonski ©   2013 - 2024 sva prava pridržana
hosting: Plus hosting web: exdizajn