ANABELA SULIĆ, GLUMICA: Najvažnije je imati kontinuitet rada i prostor za kreativno izražavanje

Datum objave: 30. 6. 2024. | Kategorija: Razgovori

POŽEGA – “Sretna sam što imam Glinjol teatar, to je prostor u kojem mogu ostvariti sve svoje ideje. A trudim se u svakom projektu pronaći motiv, zašto radim, zašto uživam u njemu, jer dok uživam onda ću i raditi. Onda će i moja publika uživati”

Akademska glumica, Anabela Sulić dobro je poznata požeškoj i široj kazališnoj publici po brojnim ulogama u predstavama nastalim pod okriljem Akademije i Gradskoga kazališta Požega, ali odnedavno i po izvrsnom pedagoškom radu s djecom i mladima. Od novijih uspjeha spomenimo da je na sceni požeškog kazališta odradila zapaženu diplomsku predstavu “Mačka u čizmama”.

Zajedno s uigranom ekipom žari i pali u kultnoj “Gostioničarki”. S kolegom Dominik Karaulom pokretačica je Glinjol teatra sa sjedištem u Glini, a što ta nova akvizicija namjerava na hrvatskoj kazališnoj sceni dijelom će nam prikazati predstavom “Tri radnika i miješalica” s kojom 3. srpnja daju doprinos Kazališnim ljetnim večerima u Požegi. Povoda za razgovor s Anabelom, više nego dovoljno, pa krenimo redom.

Upoznaj nas s Glinjol teatrom koji nam se u Požegi prvi put predstavlja 3. srpnja?
Tri radnika i miješalica predstava je na koju sam jako ponosna jer je u potpunosti naša, odnosno Dominik Karaula koji je sa mnom osnivač Glinjol teatra autor je teksta. On je iz Gline gdje je bio nesretni, grozni potres i on je to proživljavao sa svojim sugrađanima, osobno je imao materijalnu štetu, a poznavao je i ljude koji su izgubili živote. Bio je u bliskom susretu s tim, pomagao je , volontirao je u Crvenom križu i nakon što je sve to sanirano, život krenuo dalje, bio je i dalje prisutan, prateći situaciju s “obnovom” koja je išla i još uvijek ide presporo. Nadahnut takvom situacijom odučio je napisati tekst koji se tematski bavi obnovom kuća ne konkretno potresa, već nakon bilo koje katastrofe. Naši ljudi ovdje u Požegi vjerojatno će se, kada budu gledali, prisjetiti doba nakon rata i obnove nakon Domovinskog rata, tko je sve sudjelovao tko je sve dobio novce za obnovu… Malo smo se kritički osvrnuli na to, ali kroz jedan vrlo komičan način. Pokušali smo se nasmijati u cijeloj situaciji, izvući van potrebu da se ne izgubi nada, ali da se osvijesti ponovo o kakvom se apsurdu radi. Uz Dominika i mene, u predstavi glumi i Toni Leaković. Predstava ne traje dugo, žao mi je što je nismo puno igrali, prošle godine imali smo premijeru u Glini. Ima jako puno umjetničkih organizacija koje pokušavaju svoje predstave izbaciti na tržište, a mi svi troje glumaca bili smo nakon premijere dosta angažirani i na drugim projektima. Nadam se kako će se nakon požeške izvedbe cijela priča snažnije zavrtjeti. Moramo se zahvaliti Gradskom kazalištu Požega što je prihvatilo našu predstavu, što nam je otvorilo vrata da se pokažemo publici u Požegi. To nam doista puno znači.

Kakva je programska koncepcija Glinjol teatra, planovi?
Naš glavni cilj, zašto smo to odučili osnovati ustvari je bio da neke ispite koje smo radili na akademiji, a za koje smo smatrali da su jako dobri te za koje su i drugi profesori koji nisu bili u radu na ispitu rekli da su dobri. Bilo nam je žao da to ostane samo na akademiji u formi ispita, htjeli smo otvoriti prostor da to nastavimo dalje igrati, pokazati široj publici i u konačnici, da se mi, kao kolege s akademije, nastavimo dalje družiti i kreativno surađivati. Svoj cilj za sada smo uspjeli i ostvariti. Potpisali smo ugovor s Akademijom u Osijeku i preuzeli pod produkciju Glinjol teatra jednu jako dobru predstavu koju smo radili na četvrtoj godini s profesoricom Anicom Tomić. To je kvalitetna predstava, ne stoga što je to radila moja klasa, već stoga što je kod publike jako dobro prihvaćena, gdje god smo igrali. Riječ je o predstavi “Poučni komadi” koju smo radili nadahnuti poučnim komadima Bertolta Brechta jer smo se bavili nekim njegovim kazališnim principima, istraživali smo njegov rad, a sve je nastalo u trenutku početka ovog nesretnog rata u Ukrajini tako je da to sve bilo u tom tonu društvenog trenutka.Van su izašle neke priče, nije važno jesu li istinite ili ne, ali sve su vrlo potresne i poučne i mi njih pričamo u svoje ime, svatko od nas priča priču…Napravili smo tu predstavu u produkciji Glinjol teatra tako da je to jedan ispit koji je kasnije postao predstava. Isto se dogodilo s mojim diplomskim radom iz neverbalnog kazališta. Predstava se zove “Kraj jedne idile” i to se pokazalo kao dobro pa je i to sada u našoj produkciji. Uz to, napravili smo i ovu predstavu “Tri radnika i miješalica” koju će publika u Požegi vidjeti 3. srpnja, a imamo i predstavu za djecu “Šarenolisna šuma”, lutkarska predstava, paravanska predstava, ginjoli. To je ono što sada imamo ponuditi publici. Ne mogu reći da smo se odredili žanrovski, ni slučajno. Vrlo su različite sve četiri predstave, razne tematike, žanrovski, tako da nismo odlučili pratit samo jedan smjer, već radimo tako – gdje se netko osjeti nadahnutim Glinjol teatar mu je područje da može djelovati, napisati tekst, ponuditi, pozvati prijatelje da rade. Vezano uz produkciju, snalazimo se, mladi smo kreativni i izdržljivi, a kad nešto radiš s ljubavlju, ništa nije problem.

Vrlo si aktivna i u Gradskom kazalištu Požega iz kojeg je i krenula tvoja umjetnička priča, posebice u radu s mladima?
Da, imala sam priliku ove sezone uskočiti raditi s djecom u Maloj školi. Pokazalo mi se to kao vrlo dobro, uživala sam s njima. Puno ih je velike su grupe, ali meni je to bilo izazovno. Dobro mi je došlo da se prisjetim nekih stvari, ali i da samoj sebi potvrdim na kojoj sam razini s baratanjem s nekim vještinama i znanjem. Malo sam i samu sebe ohrabrila kada je prošla predstava “Draga, buduća ja”, vidjela sam, OK – može se. Jer, imala sam određenih strahova raditi “s druge strane” režirati, a da netko drugi igra. Bila mi je to potvrda da mogu i taj dio odraditi i lako ću prihvatiti i to u budućnosti. Vidim potencijal kod lijepog broja djece, ima ih koji su talentirani i koji žele raditi pa mi to ulijeva nadu kako će Dramski studio, posebice Srednjoškolska kazališna družina opstati, da ostaje na dobrim temeljima. Nadam se da će biti mladih ljudi, koji će onda jednom u budućnosti biti, ako ništa drugo, onda kvalitetna kazališna publika s izgrađenim kritičkim mišljenjem.

S kolegom Andrijom Krištofom sudjeluješ u predstavi za najmlađe “Kako kaže…” Pa, kako kaže?
E, da. Igrat ćemo to 4. srpnja na vanjskoj pozornici za najmlađe, ali mogu doći i oni stariji i roditelji. Predstava je interaktivna, djeca kao publika sudjeluju i s nama glumcima razvijaju priču. Mi krenemo s pričom, uvedemo ih u igru koju smo smislili. Primjerice – kako kaže mačka? Mi idemo na putovanje, a djecu pozivamo da oponašaju glasanje životinja, zvuk vjetra, rijeke i slično. Djeca s nama pričaju priču i automatski probijamo taj “četvrti zid” između njih i nas, jer postoji puno djece koja imaju i određeni strah od izvođača na sceni, mi smo pred njima kao slika autoriteta koju imaju iz vrtića, od teta, iz škole od učiteljice, a bio nam je cilj da taj strah razbijemo, maknemo, da osjete kako zajedno možemo stvarati priču, da se osjete slobodnima i ući na scenu. Bili smo nedavno u Kutjevu i doista je bilo lijepo i uspješno.

Komedija ili drama?
Jako volim nasmijati publiku, kada čujem smijeh to mi je doista milina. S druge strane, volim kada uspijemo sa scene poslati neku snažnu poruku, da se kod publike otvori neki emotivni aparat. To primjerice ostvarujemo u predstavi “Kraj jedne idile”. Na početku krene sa smijehom, budemo simpatični a onda pri kraju “grune” promjena koja bude vrlo potresna, potreban i dramatična. Tako da, volim i jedno i drugo.

Umjetnica si, izgrađena glumica. Kakvi su ti planovi, imaš čvrstu suradnju s gradskom kazalište Požega, radiš u Glinjol teatru. Gdje bi željela graditi budućnost, kada bi se tebe pitalo i kada bi tvoje želje bile prioritetne i ključne?
To je vrlo nezgodno. Kada me netko to pita, vrlo dobro promislim što reći. Trenutno nemam prevelikih snova, da bih željela ići u neko veliko kazalište, na neki set, raditi neku veliku ulogu. Meni je najvažnije da imam kontinuitet rada, da mi se ne dogodi neka velika pauza u kojoj ne radim ni predstavu, ne snimam, nemam probe, nemam izvedbe… Mislim kako je to najgore za umjetnika, da mu se dogodi “rupa”, da opada izvođača kondicija. Trenutno nisam previše izbirljiva, važno je da radim. A vezano uz budućnost, bitno mi je da uvijek imam prostor izreći svoje mišljenje, baš ono što smo razgovarali o Glinjolu. Jako sam sretna što imam Glinjol teatar jer znam da će to uvijek biti prostor u kojem mogu ostvariti svoje ideje, od početka od kraja. Znam da imam prostora i mislim da je to umjetnicima najveći poticaj, bitno je to imati jer ako tog nema umjetnik postane obični izvršitelj nečije tuđe ideje, a to je – prazno. Ne podcjenjujem niti jedan projekt i važno mi je u svakom pronaći razlog zašto ga radim, zašto uživam u njemu. Jer, dok uživam onda ću i raditi. Naravno, uvijek ima snova, ali neka  za sad ostanu u meni. Kada se ostvare, rado ću ih podijeliti…

TEKST: Sanja Pok                  FOTO: Sanja Pok

Slavonski ©   2013 - 2024 sva prava pridržana
hosting: Plus hosting web: exdizajn