ANA TURKALJ, RAVNATELJICA GLAZBENE ŠKOLE NOVA GRADIŠKA : Pola stoljeća glazbe – najbolja osobna iskaznica

Datum objave: 16. 5. 2015. | Kategorija: Razgovori

at foto

NOVA GRADIŠKA – Glazbena škola Nova Gradiška, jedina gradska obrazovna ustanova takve vrste, ovih dana proslavlja prvih pola stoljeća rada i djelovanja, ponosna na 44 generacije i više od 10 tisuća glazbeno opismenjenih učenika. Iako im novi Zakon koji nalaže osamostaljivanje glazbenih škola i izlazak iz okrilja pučkih učilišta, baš i ne ide, na ruku, sigurni su kako će tradicija i kvaliteta, ali i dah urbanosti koji donose gradu, osigurati opstanak .50 godina rada i djelovanja prava je prilika i za razgovor s ravnateljicom škole, profesoricom Anom Turkalj.

Za sredinu kakva je novogradiška 50.godina rada i djelovanja Glazbene škole, iznimno je puno.Tradicija je to koje se ne bi postidjele ni puno veće sredine. Što se sve događalo u tih pola stoljeća i kako je počela glazbena priča?
Iako je 50 godina službena brojka,nastojanja za glazbenim obrazovanjem u Novoj Gradiški traju i puno duže.Sve je počelo još davne 1951.godine osnivanjem glazbenog tečaja koji je učenike učio teoriji glazbe, solffegiu i sviranju nekoliko instrumenata. Utemeljitelji tog prvog takvog tečaja su bili članovi tadašnjeg Kulturno porosvjetnog odbora-Franjo Kovačić,Mira Ćaćan, Nikola Nardeli, Antun Šimić i Kruno Slivarić. Zbog iznimnog intresa, ali i brojnih talenata, godine 1964.pri tadašnjem Narodnom sveučilištu osnovana je Opća muzička škola s voditeljem, danas čuvenim novogradiškim glazbenim pedagogom, Vinkom Sokićem. Od tada, pa sve do danas, Glazbena škola djeluje u prostoru Učilišta Relković i mlade talente uči prvim glazbenim spoznajama, uvodeći ih u tajne klavira, harmonike, gitare, tada violine i klarineta, danas još i trube i flaute.

U 50.godina rada i postojanja puno se toga promijenilo, ali inzistiranje na kvaliteti i profesionalnosti je, čini mi se konstanta. Koliko je učenika u pola stoljeća djelovanja škole glazbeno opismeno, koliko je nastavnika kroz školu prošlo i koliko ste trenutno „jaki„ kao kolektiv?
Upravo je to ono što nas kao školu čini posebno prepoznatljivom.Iznimna ljubav nas nastavnika prema poslu, klincima, glazbi, ali i gradu kojemu, na neki način, svojim djelovanjem, udahnujujemo dušu i oplemenjujemo ga. Veliki je broj nastavnika činio i čini ovu školu posebenom posljednjih 50 godina. Mnogi od njih su se i u drugim sredinama dokazali kao kvalitetni pedagoški radnici i entuzijasti,mnogi od njih i danas na svim krajevima svijeta i Hrvatske, na ovaj ili onaj način, žive s glazbom.Kada je riječ o učenicima iza nas su čak 44 uspješno odškolovane generacije, što je brojka od preko 10 tisuća učenika.Svih ovih pola stoljeća svake smo školske godine upisivali oko 200-njak učenika, pa me neizmjerno žalosti što ćemo u školskoj godini 2015/2016 imati samo 98 učenika. Na žalost, razlog tome je generalno loša gospodarska situacija u kojoj je 120 kuna mjesečno koliko naši polaznici plaćaju glazbenu školu, mnogim roditeljima veliki iznos.Ipak, i s ovih novih 100-njak učenika i naših standardnih 5 odjela ( klavir, harmonika, gitara, truba i flauta), radit ćemo na isti način, predano i kvalitetno, nadajući se  vremenima u kojima kultura i glazbeno obrazovanje neće biti luksuz koji si mogu priuštiti samo odabrani.

Slično kao i kod sporta, postoje godine u kojima su, iz različitih razloga, određeni instrumenti, čini mi se, više ili manje in. Isto tako, iako se može činiti pomalo stereotipno, činjenica je kako se za klavir uglavnom odlučuju djevojčice, dok dječaci radije biraju neke druge instrumente.
Da, tu ste u pravu.Glazbeno talentirane djevojčice uglavnom se odlučuju za klavir,ili, posljednjih godina za flautu, odjel na kojemu nemamo niti jednog dječaka.  Isto tako, kada je riječ o takozvanim „nestabilnijim“ instrumentima, onima puhaćim, trubu, ili u nekeim dsavnim godinama, klarinet, uglavnom sviraju dječaci.Harmonika i gitara, s druge su strane, instrumenti koje podjednako rado sviraju i dječaci i djevojčice.

Glazbeno obrazovanje iznimno je zahtjevno, prepuno odricanja, ali i strogog dnevnog rasporeda u kojemu se svakodnevno, višesatno vježbanje nikako ne smije preskakati.Da li je to razlog deficitarnosti kadra i koliko i da li uopće, kao što je situacija sa sportom, država i resorno ministarstvo potiču i motiviraju mlade ljude na glazbeno obrazovanje?
Riječ je o iznimno deficitarnom kadru, posebno u manjim, ruralnim sredinama. Kako ste i sami rekli, glazbeno obrazovanje, ali i odluka da sa glazbom živite profesionalno čitavog života, zahtijeva puno truda i discipline, ali pruža i kiznimno puno radosti. Brojne manje sredine imaju priličnih problema pri pronalasku kvalitetnih nastavnika glazbe i dok ih u velikim, urbanim sredinama, ima na pretek, malo se njih odluči doći raditi u sredine poput Nove Gradiške. Potvrđuje se to iz godine u godinu, iz natječaja u natječaj.Na sreću, za sada smo kadrovski ekipirani, a raduje nas i činjenica kako veliki broj naših učenika, nakon završene osnovne glazbene škole, nastavljaju školovanje u većim gradovima. Također, trenutno je nekolicina njih i na glazbenim akademijama gdje studiraju ili određeni instrument ili teoriju glazbe i sanjaju o povratku u rodni grad i zaposlenju u školi u kojoj su stekli prve glazbene spoznaje.Na žalost, oni koji bi o učenicima trebali brinuti , motivirati ih na pravi način, ali i afirmirati glazbeno obrazovanje, uglavnom to ne čine. Tako je, recimo Ministarstvo prije nekoliko godina ukinulo dodatnih par bodova koliko su polaznici glazbene škole imali pri upisu u srednju školu, ne razmišljajući koliko je to, ustvari, demotivirajuće.Istovremeno, postignuti sportski rezultati, itekako, se boduju. Iako ni malo ne podcjenjujem sport, jer riječ je također o iznimnom trudu, talentu, ali i odvojenom slobodnom vremenu, trebamo biti svjesni kako su polaznici Glazbene škole istovremeno učenici dvije škole. Ovdje nije riječ o slobodnoj aktivnosti na koju odlazite dva puta tjedno po sat, dva.Ovo je prava škola, sa značajnim brojem predmeta koju mali glazbenici pohađaju paralelno s osnovnom školom. Na žalost, svi naši napori, dopisi Ministarstvu, čak i pokušaj pisanja peticije, nisu urodili plodom.Čini se kako živimo u vremenu i prostoru u kojemu je kultura potpuno na začelju.

Vjerujem kako je u 50 godina rada skupljeno i podosta nagrada s kojima se kao škola ponosite. Koji su vam uspjesi najdraži i s kojima se volite posebno pohvaliti?
Na prvom mjestu, tu je svakako uspjeh Marka Gašparovia, našeg učenika klavira, danas studenta kompozicije i glazbenog menadžmenta na pariškoj Sorboni. Marko je sa svojim uspjesima i talentom prošloga ljeta upoznao i publiku u nekoliko hrvatskih gradova na velikom koncertu Zbora sveučilišta Sorbona, a njegovu smo kompziciju izveli i na našem slavljeničkom koncertu.Uz Markove uspjehe, svakako valja istaknuti brojne uspjehe našeg pjevačkog zbora pod ravnanjem profesorice Helene Heler. Zbor ima 65 učenika i gdje god se pojavi, iznimno je zapažen.Tako s Državnog natjecanja studenata glazbe i plesa imamo tri druge i dvije treće nagrade, s čuvenih natjecanja u Varaždinu, gradu glazbe i baroka, kao uspomenu nosimo tri srebra i tri bronce, a iz susjedne Požege, na nedavno održanom natjecannu pjevačkih zborova „Valis Aurea  cantat“ nedavno smo se vratili s osvojenim zlatom u kategoriji popularne glazbe.Važno je, pri tome, istaknuti kako tek na natjecanjima, postanemo svjesni koliko smo jaki i kvalitetni, a naši učenici talentirani, jer vrlo se često na pobjedničkom postolju nađemo rame uz rame sa školama koje imaju i više od tisuću učenika, naspram naših skormnih 100. Upravo je to, čini mi se, dokaz kako se u novogradiškoj Glazbenoj školi radi prema najvišim pedagoškim standardima, s ljubavlju i predanošću, što je, u konačnici, i naša osobna iskaznica.

Ono što je manje lijepo, a što svakako treba spomenuti u ovom ragovoru je i novi Zakon koji nalaže da sve glazbene škole moraju biti samostalne i izdvojiti se iz pučkih učilišta.I dok su neke tu prepreku riješile bez većih problema, kod vas je to, išlo malo teže?Gdje smo sada i kakva je, u zakonskom smislu, budućnost Glazbene škole?
Zakon je to donešen prije nešto malo više od tri godine i zatekao nas je potpuno nespremne. Sada više nemamo kamo, jer, 30.kolovoza je krajnji rok za odvajanje ili osamostaljenje. Kod nas je problem nastao, najprije, zbog prostora, jer svi smo, nekako bili sentimentalno vezani za zgradu Učilišta u kojoj djelujemo 50 godina. Istovremeno, Osnovna škola“Mato Lovrak“ kojoj smo se pripojili, u tom trenutku, za tako što baš i nije bila spremna. U  svakom slučaju, trenutno funkcioniramo na dvije lokacije-pri gradskoj osnovnoj školi ( jer nemamo uvjete za ostamostaljenje-broj učenika, financijsko stanje i slično), ali i u svom starom prostoru, gdje su učionice, insrumenti, dvorana…S pripajanjem školi, naš je osnivač postala županija koja sada gradu mora plaćati  mjesečni najam za prostor u Učilištu. Županija, na nesreću, tog novca nema, pa koristi strogo namjenska sredstva predviđena za obogaćivanje naše nototeke, održavanje instrumenata, odlazak na natjecanja i stručne seminare.Ipak, mi se ne damo i sigurni smo, kako ćemo uskoro, čim se globalna situacija popravi i mi upišemo veći broj učenika, biti spremni i psoosbni funkcionirati samostalno. Na tom su tragu i naši brojni planovi za budućnost, najprije proširenje i osnivanje novog odjela tambure za koji ima iznimno puno interesa, a onda, tko zna, novih 50 godina.

I na kraju, uz čestitke za 50.rođendan i zahvalu za sve ono lijepo i plemenito što ste glazbom donijeli u naš grad , jedno sasvim osobno pitanje.Kakav je osjećaj čitav život raditi i disati s glazbom i što glazba znači za onog tko  joj pristupa na profesionalan način , sasvim drugačije od nas ostalih, amaterskih poznavatelja i zaljubljenika u note?
Glazba je, voljeli je mi ili ne, bili „u njoj“ amaterski ili profesionalno, sastavni dio naših života. Uz glazbu se rađamo, obilježavamo sve najznačajnije životne trenutke, uz glazbu i odlazimo s ovog svijeta. Glazba je moj motor, pokretač i iznimno snažna energija.Možda upravo zbog toga svoj posao, radim s istim užitkom i entuzijazmom kao i prvoga dana. Osim toga, imam ogromnu sreću da sam čitav svoj radni vijek, od trenutka kada sam diplomirala do danas, provela u ovoj ustanovi. Najprije kao nastavnica klavira, a potom i kao ravnateljica. Zbog svega toga, i danas me s jednakom snagom, oduševljava moć glazbe. Jer, čini mi se kako vas ni jedna druga vrsta umjetnosti ne može toliko duboko, toliko suptilno i intimno dotaknuti kao glazba.

TEKST: Simonida Tarbuk    FOTO: novagradiska.com

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn