POŽEGA – Volontiranje nad vodom i pod njom: razgovor o entuzijazmu, ljubavi prema vodi i nesebičnom radu požeških ronilaca koji već 18 godina volonterski uskaču u pomoć tamo gdje je najpotrebnije – u poplavama, ekoakcijama i rehabilitaciji.

Ronilački klub Požega aktivna je sportska udruga i klub ljubitelja ronjenja sa sjedištem u Požegi. Klub okuplja zaljubljenike u podmorje, organizira edukacije za nove ronioce te redovito sudjeluje u ekološkim akcijama čišćenja voda diljem Hrvatske, posebice lokalnih jezera i rijeka (primjerice na jezeru Borovik ili u Osijeku). Klub također organizira stručna putovanja i zarone u atraktivnim srodnim kompleksima u inozemstvu, poput najdubljeg bazena s termalnom vodom Y-40 Deep Joy u Italiji. U suradnji s HGSS-om i lokalnim udrugama, klub provodi hvalevrijedne aktivnosti i demonstracije ronjenja na bazenima prilagođene osobama s invaliditetom, pomažući im da osjete čari i terapijske prednosti ronjenja.

O svemu tome, kao i o volontiranju nad vodom i pod njom, razgovarali smo s predsjednikom i glavnim instruktorom u klubu, Zdenkom Orozom.

Krenimo s pričom od početka. Što je tebe navelo da se uključiš u Ronilački klub Požega i da već toliko godina aktivno radiš?
Ovako, od 1995. do 2006. godine, dok sam radio u civilnoj zaštiti, odnosno kasnije u Mungosima – a to je tvrtka za razminiranje – postojala je potreba za podvodnim razminiranjem. Tada je vodstvo Civilne zaštite željelo formirati ekipu od 11 do 12 ronilaca koja bi radila na podvodnom razminiranju, odnosno na podvodnim intervencijama. I tako je krenulo formiranje te ronilačke ekipe. Od nas 350 primljeno je nas 12 i imali smo specifičnu obuku na Lošinju. Tamo smo proveli dva mjeseca na obuci, a nakon toga smo išli na dodatno usavršavanje. Kada je došlo vrijeme za moju mirovinu, kroz razgovor sa suprugom rekao sam kako bi bilo lijepo da, kad odem u mirovinu, osnujemo ronilački klub u Požegi. Svi dečki koji su bili sa mnom u Civilnoj zaštiti i Mungosima prihvatili su tu ideju. Naime, kada se osniva ronilački klub, potrebno je imati najmanje 10 ronilaca kako bi se klub mogao prijaviti u Hrvatski ronilački savez. U međuvremenu mi supruga javlja da je Civilna zaštita pokrenula osnivanje ronilačkog kluba, a to je bilo 2008. godine. Još sam bio na terenu u Zadru kada me supruga prijavila kao ronioca koji već ima određene kategorije. Osnivač Ronilačkog kluba Požega bio je tadašnji Centar 112, koji je također spadao pod Civilnu zaštitu, tako da smo na početku svi mi bili u tim nekim postrojbama civilne zaštite. Isto tako, postojala je potreba za ekipom ronilaca koja bi išla na intervencije, bilo da je riječ o utapanjima, poplavama ili o pregledu bunara. Ljudi su se tada vraćali u svoja sela, na svoja imanja, i trebalo je pregledati bunare kako u njima ne bi bilo opasnog otpada. Međutim, sve je to ipak bila jedna lijepa priča – bilo je tu školovanja, novih spoznaja i izazova. Sada smo također u kategoriji žurnih službi i članovi smo tih postrojbi. I dalje se školujemo, educiramo i radimo, ali ona prva zamisao danas se proširila. Danas imamo različite aktivnosti – od ekoakcija do rada s različitim skupinama građana.

Reci nam nešto o ekoakcijama, danas je to vrlo aktualna priča?
Ronilački klub Požega organizirao je više ekoakcija, ali odlazili smo i na ekoakcije u organizaciji drugih klubova, odnosno u druga mjesta po cijeloj Hrvatskoj – u Slavonski Brod, Vukovar, Osijek, Obrovac te duž cijele obale od Umaga do Dubrovnika. Išli smo i u Bosnu i Hercegovinu, tako da smo i taj dio vezan uz ekologiju spojili s onim što inače radimo kada smo, recimo to tako, na nekoj intervenciji. Prikupljanje tog otpada i smeća koje su ljudi bacali godinama ne koristimo samo kao ekološku varijantu, već i kao vježbu traženja, što je korisno za bilo koju akciju u kojoj je predviđeno da bi Ronilački klub mogao sudjelovati.

U zadnje vrijeme prepoznatljivi ste i po radu s osobama s invaliditetom?
Da, kako smo se godinama razvijali postupno smo rasli, širili se i došli do faze u kojoj možemo pomoći drugim udrugama. Tako smo krenuli s udrugom Boćarski klub Nada. Oni su imali zainteresirane članove koji su htjeli proći jedan dio, recimo to tako, medicinske rehabilitacije. Ni danas nema struke ni zanimanja koje bi se tek tako htjelo uhvatiti u koštac s tim izazovima – svaka osoba ima svoje specifičnosti i nema univerzalnih pravila. Bazirali smo se na osobe s invaliditetom  i radili smo puno, dvije odnosno tri godine. Imali smo i jedan projekt kroz koji smo probali približiti i drugim osobama s invaliditetom da je moguće roniti, odnosno baviti se ronjenjem, i vidjeli smo da to izvrsno funkcionira.

Kakav je osjećaj raditi s tim ljudima i pomagati im na takav način? Vi to sve radite volonterski, nemate nikakve financijske koristi ni dobitka. Pretpostavljam da je zadovoljstvo upravo u tom osjećaju davanja?
Kad dođete na bazen i vidite te osobe, kad vidite na primjer čovjeka koji je nastradao u prometnoj nesreći i ima zdravstvenih problema, pa otkrije vodu i užitak koji mu ona može pružiti – to je neopisivo. Kad obučemo opremu i zaronimo, mi ne izlazimo na površinu po 20 minuta. On se osjeća slobodno kad zaronimo. Pa kad vidite taj osmijeh, to olakšanje što mu u vodi nestaju prepreke koje mu tijelo nameće na površini – to je vrijedno svakog truda. Tako da im kroz tu svojevrsnu terapiju pružamo priliku da osjete jedan drugi svijet koji je slobodniji za njih i za njihove pokrete. Nisu to savršeni pokreti, ali kad postignemo balans i kad se nađe u neutralnom položaju, on miče rukama i nogama, kreće se i uživa u tom podvodnom svijetu. To je neopisivo i to nam je najveće zadovoljstvo. Znači, materijalno nemamo ništa, to je čisto volontiranje koje smo provodili dvaput tjedno. Nadam se da ćemo nastaviti tu suradnju. Ovo je bio primjer za cijelu Hrvatsku, a imali smo čak i neke seminare za instruktore i liječnike u Hrvatskom ronilačkom savezu. Tako je ovo postao jedan od primjera kako se ronjenje može prilagoditi osobama s invaliditetom te kako se osobe s invaliditetom mogu uključiti u zajednicu na jedan poseban način. Oni kroz to vide koliko nam je zapravo stalo do njih.

Moramo ipak naglasiti da je ronjenje, bez obzira na to što ste vi svi u Ronilačkom klubu volonteri, skup sport. Kako se snalazite s opremom?
Naša članarina nije takva da bismo od nje mogli živjeti ili ozbiljnije financirati klub. Ima nas oko 40 članova, no sav novac od članarina koristimo isključivo za servisiranje i održavanje naše opreme. Većim se dijelom financiramo preko Sportske zajednice, odnosno Grada Požege i Županije. Ovih su dana aktualni i brojni natječaji pa ćemo se pokušati javiti na nekoliko njih kod Grada Pleternice, Grada Kutjeva te općina Velika, Kaptol i Brestovac. Možda netko i donira dio sredstava s obzirom na to da smo imali nekoliko intervencija. Primjerice, u Kaptolu i Brestovcu išli smo sanirati otpad koji odlazi u rijeku Orljavu, a u Kutjevu i Pleternici bili smo aktivni za vrijeme poplava. Naravno da sve to košta – i održavanje i nabava nove opreme. Sada smo u suradnji s Gradom Požegom nabavili i suha odijela kako bismo u ovo hladnije vrijeme, kada je vanjska temperatura niska, ipak mogli izaći na intervenciju po potrebi, bilo da je riječ o poplavi ili o bilo čemu drugome. Tako da, nakon 18 godina, napokon imamo i suha odijela.

Ima li klub u planu neke nove sadržaje i aktivnosti?
Naravno. Završio sam trenersku izobrazbu pri Hrvatskoj olimpijskoj akademiji za trenera plivanja s perajama i u ožujku ove godine, zajedno s još 27 trenera i trenerica iz cijele Hrvatske primio sam i uvjerenje po završetku Programa obrazovanja za stjecanje mikrokvalifikacije trener plivanja perajama 1. razine. To nam otvara mogućnost za novu volontersku akciju s mladima i već iduće godine planiramo organizirati Školu plivanja s perajima koju bi pohađali mladi plivači nakon završene standardne Škole plivanja.

Što bi poručio onima koji se možda žele uključiti u vaš rad, doći kod vas i postati vaši članovi? Što ih očekuje u fizičkom, ali i u emocionalnom smislu?
Nekoga voda privlači iz raznih razloga. Kad sam bio dijete, plivali smo u Orljavi, pa smo s Orljave prešli na bazen, pa smo išli na more i to je bio neki moj proces. Ali sve je to tada bilo kroz druženje i nije bilo organizirano kao škola plivanja. Sada je to već na višoj razini pa djeca mogu doći u Školu plivanja i stvarno naučiti plivati. No, ja sam oduvijek volio vodu. Primjerice, od 300 i nešto kandidata na tečaju ronjenja ja sam završio kao drugi, i to je ta volja i želja za vodom koja je ostala još od mladosti. Onome tko se osjeća ugodno u bazenu i u vodi, rad u našem klubu samo je stepenica više. Tko se osjeća ugodno u vodi, logičan je slijed da pokuša i zaroniti. Ali u ronilačkom klubu ne može se roniti bez kategorije, odnosno bez završenog tečaja. Mi organiziramo tečajeve, ljudi dolaze iz različitih razloga, ali sama ta priprema i tečaj prva su stepenica. Znači, kada dođete na bazen u naš ronilački klub i kada pričamo o svemu tome, nema puno razloga zašto ne roniti – ima samo puno razloga zašto roniti! Taj je podvodni svijet sasvim je drugačija priča od onoga na površini. Tko god to vidi i osjeti, potvrdi moje riječi i ostaje s nama.

Članak  je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

TEKST: Dorian Pok                FOTO: S. Pok/RK Požega