NOVA GRADIŠKA – U okviru Mjeseca hrvatske knjige, u susret Danu Grada, 8. prosinca, Nova Gradiška već čitavo desetljeće, organizira jedinstveni književno-kazališni festival posvećen svom najpoznatijem sugrađaninu. Uoči ovogodišnjeg, 11. Leta s Gavranom, 25. studenoga, o knjigama i pisanju, dramama, filmovima i operama, ali i vremenu provedenom na čelnoj poziciji Matice hrvatske, razgovaramo s dramatičarem, romanopiscem, pripovjedačem i redovitim članom HAZU, Mirom Gavranom

Ovogodišnji novogradiški “Let s Gavranom”, ali i onaj, tradicionalni, netom završen, češki, praizvedba glazbeno-scenske legende Krunidba kralja Tomislava, priprema filmskog povijesnog spektakla o pogibiji hrvatskih plemića Zrinski i Frankopan, pa i četverogodišnji mandat na čelu Matice hrvatske, povod su razgovoru s jednim od naših ,u svijetu, najprevođenijih dramatičara, romanopiscem, pripovjedačem, umjetničkim direktorom Teatra Gavran

Nakon iznimno aktivnog mandata na poziciji čelnog čovjeka Matice hrvatske, Miro Gavran se, s novom energijom, vratio stvaranju. Prije nego li se dotaknemo niza aktualnih i realiziranih projekata, osvrnimo se na vrijeme provedeno u Matici. Po čemu ćete ga najviše pamtiti i koliko se i u kom smislu, “katedrala nacionalnog i kulturnog identiteta” promijenila u prethodne četiri godine?
Drago mi je da smo u mome mandatu uspjeli revitalizirati Maticu hrvatsku, osnovali smo ili obnovili petnaest ogranaka, pokrenuli Festival knjige u Matici hrvatskoj, inicirali donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, primili u svoje redove čak dvije tisuće i šesto novih članova, pokrenuli Matičin podcast, za četiri stotine postotaka uvećali broj događanja u Središnjici, organizirali na desetke simpozija i što je najvažnije ostvarili istinsko zajedništvo.

Osim profesionalnog izazova, što je, vjerujem, vodstvo Matice hrvatske, itekako bilo, posljednje su vrijeme obilježili još neki izazovi, poput praizvedbe glazbeno-scenske legende Krunidba kralja Tomislava, za koju ste napisali libreto. Iako nije riječ o vašem prvom mjuziklu, čini mi se kako je ovaj prvi pisan namjenski, prigodno, uz 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva. Kako je izgledala priča o nastanku djela, koliko ste zadovoljni “završnim proizvodom” i kakve su reakcije publike.
Glazbeno scenska legenda „Krunidba kralja Tomislava“ za koju sam pisao libreto, a Darko Domitrović glazbu, žanrovski bi se mogla najbolje odrediti kao spoj oratorija i mini-opere. Ideja za to je došla prije pet godina od ljudi iz Tomislavgrada. Predložili su mi da se toga uhvatim, a ja sam za kompozitora predložio Darka s kojim sam sjajno surađivao na mjuziklu „Byron“ u kazalištu Komedija. Potom je Darko predložio Igora Tatarevića za dirigenta i aranžera a ja Roberta Raponju za redatelja i polako smo uz pomoć HNK-a Zagreb, HNK-a Mostar i Vijeća ogranaka MH u BiH i grada Tomislavgrada uspjeli doći do cilja. Izvedbe u Tomislavgradu, Mostaru i Splitu publika je prihvatila s oduševljenjem pa smo i svi mi iz autorskog i producentskog tima osjetili istinsku radost zbog toga, znajući da smo sudjelovali u nečem doista posebnom…Aplauz na kraju izvedbe u Splitu je trajao čak osam minuta. Treba imati na umu da je na sceni i oko scene bilo stotinjak ljudi, što je doista bio iznimno zahtjevan i složen posao.

Ove je godine svjetla pozornice ugledala i opera Povratak razmetnoga sina, praizvedena u HNK Varaždin, prema vašem libretu, što, također predstavlja odmak od klasičnog dramskog teksta. U čemu je osnovna razlika i je li to novi smjer u vašem stvaralaštvu?
Eh, taj posao sam kao libretist odradio još prije osam godina na poticaj kompozitora Anđelka Igreca i pokojnog biskupa Pozaića, ali je Anđelku trebalo puno vremena za komponiranje i aranžiranje opere, nakon čega je trebalo još pridobiti HNK Varaždin za realizaciju. Redatelj Japanac s bečkom adresom Taro Morikawa je također odlično odradio svoj posao uz sjajne soliste, zbor i orkestar. Eto: nekako se poklopilo da su oba ova glazbeno-scenska djela sada izišla pred publiku…a kad se uzme spomenuti mjuzikl „Byron“ te mjuzikl „Pacijenti“ za koji je Tonči Huljić pisao glazbu i još opera „Kraljevi i konjušari“ za koji sam ja radio libreto a Sanja Drakulić skladala glazbu, ispada da sam u proteklih četrnaest godina bio najplodniji hrvatski autor kada su libreti u pitanju…To me je na neki način osvježilo kao autora…ali svaki od tih poslova sam radio na poticaj nekoga od kompozitora koji je žarko želio napisati glazbu na zanimljivu priču, zbog čega priču ne bih nazvao svojom svjesnom odluku o odlasku u nove autorske kušnje, jer kompozitori su zaslužniji od mene za taj angažman.

Kad smo kod profesionalnih iskoraka, svakako trebamo spomenuti i filmove Urotnici i Samoća, prema vašem scenariju i priči. Povijesni spektakl o pogibiji hrvatskih plemića Zrinski i Frankopan, budući dugometražni igrani film, već sada nazivaju “domaćom verzijom Hrabrog srca „. U kojoj je fazi ta priča i kakvi su dugoročni planovi pred filmom koji bi mogao biti i naš snažan izvozni proizvod?
Sa Bobbyjem Grubićem sam sjajno surađivao na kratkom filmu „Samoća“ koji je proteklih mjeseci „prošetao“ po festivalima diljem svijeta po Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Uspješna suradnja nas je potaknula da se prihvatimo ambicioznog posla rada na dugometražnom dvosatnom povijesnom filmu o Zrinskom i Frankopanu. U pitanju je predivna univerzalna priča o borbi za slobodu s izobiljem emotivnih priča, političkih spletki i velikih bitaka, što sve zajedno jamči zanimljiv film. Nadam se da će se do proljeća zatvoriti financijska konstrukcija i da ćemo na jesen ići u snimanje.

U očekivanju novogradiškog 11. Leta s Gavranom , iza nas je 16.GavranFest u Pragu. Kako je sve prošlo i tko se sve predstavio češkoj publici?
Ovogodišnji GavranFest je bio doista odlično organiziran i zahtjevan, nastupilo je pet kazališta iz pet zemalja: Češke, Ukrajine, Slovenije, Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Selektor i producent František Karoch je odlično odradio svoj posao, publika je toplo primila viđene predstave i sve je to proteklo u ugodnom prijateljskom ozračju. Što se tiče 11.LETA S GAVRANOM je skromnije osmišljen, te će se odviti u samo jednome danu sa samo dva događaja: mojim književnim susretom s učenicima i izvedbom komedije „Zabranjeno smijanje“ za građanstvo, a sve to će se dogoditi 25. studenoga.

Uz kontinuirana nova izdanja “starih” tekstova na brojnim svjetskim jezicima i čak deset premijera diljem svijeta od početka godine , kuha li se kakav novi roman, nakon posljednjeg Portreta duše, jer, ideja i kreativnosti, čini se, ne nedostaje.
Iskreno: u ovome trenutku ne pišem novi roman nego radim na doradi scenarija za film „Urotnici“…Scenarij je načelno dovršen, nastalo je dvanaest verzija tog teksta , ali stalno imam dojam da ga mogu još malo popraviti….tako će vjerojatno biti sve dok ne počne snimanje.

Iako sumnjam, moram pitati – jeste li se ikada susreli sa spisateljskom blokadom ili je najbolji lijek za tu boljku svakodnevno disciplinirano pisanje.
Ja kada imam ideju, sjedam i pišem novi tekst. Kada nemam ideju to ne nazivam blokadom nego vrijeme koristim za čitanje, rad na novim predstavama, književne nastupe…svojedobno sam vodio i škole pisanja, škole kazališta, uređivao časopise i knjige, organizirao simpozije. Nikada nisam besposlen.

Uz značajan broj malih i malo većih nezavisnih, privatnih kazališta, poput Teatra Gavran, koji su pokretači inovacija i raznolikosti, nedavno je otvorena i scena 2 HNK u Zagrebu. Što to, po vašem mišljenju, znači za nacionalnu kulturu i gdje je, ona uopće, u odnosu na ostatak Europe?
To je veliki dobitak i za zagrebačko i za sveukupno hrvatsko kazalište. Hrvatsko kazalište ima više sličnosti s većinom europskih teatarskih sredina nego posebnosti. Stotine cvjetova cvjeta kod nas i svatko može pronaći nešto zanimljivo za sebe ako se potrudi.

TEKST: Simonida Tarbuk              FOTO: mirogavran.com