SLAVONSKI BROD – Iako ih se svijet, službeno, sjeti 15. listopada, kada obilježava Međunarodni dan seoske žene, bez njih, njihovog rada, predanosti i vezanosti za zemlju, nema ni opstanka ni obitelji, kao ni budućnosti ruralnog prostora. Dokazuje to vlastitim primjerom i Marija Krolo Tandarić, predstavnica Brodsko-posavske županije na nedavno održanom izboru za najuzorniju seosku ženu Hrvatske u Novoj Gradiški, koja će, kao kao jedna od pet kandidatkinja, sredinom ovog mjeseca, biti gošća Europskog parlamenta u Briselu.

Nakon što su se “utišale” emocije i uzbuđenje natjecanja, a osobne vrijednosti i predanost seoskom načinu života, bar jednom godišnje, uspješno predstavili svima, o Izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu održanom u Novoj Gradiški, uz Svjetski dan seoskih žena, razgovaramo s predstavnicom Brodsko-posavske županije, Marijom Krolo Tandarić koja je, u čitavu priču, ušla na inicijativu lokalne zajednice i Hrvatske poljoprivredne agencije, koji su je prijavili.

Iako je ono što su vidjeli posjetitelji na Izboru tek mali, završni dio čitave priče, Izbor za najuzorniju hrvatsku seosku ženu itekako je zahtjevan i traje poprilično dugo, jer, uz određene kriterije koje mora imati najuzornija, svaka od kandidatkinja bila je i domaćica predstavnica Udruge organizatora izbora. Kako je čitav proces izgledao i što se od vas sve očekivalo?
Prije “ceremonijalnog” nastupa pred ocjenjivačkim sudom koji je, iako prepun treme i pozitivnog uzbuđenja, zapravo bio najlakši dio, trebalo je napraviti puno toga i predstaviti se u najboljem svjetlu što sam nastojala učiniti krajem mjeseca kolovoza, kada sam u svom domu u Slavonskom Kobašu, ugostila predstavnike Udruge i županijskog pročelnika za poljoprivredu naše županije, Željka Burazovića.  Uz naše slavonsko ruho, tom sam prilikom pripremila i “bakinu i didovu sobu” (to je kuća pokraj naše gdje živim za svojom obitelji koju je suprug nasljedio od pokojnog dide), prošetali smo se imanjem, a goste sam ponudila i nekim od jela koje i inače pripremam za obitelj i prijatelje, a mogu se naći na slavonskoj trpezi poput  grah salate, punjenih paprika s krumpirom, slane rolade, slavonske plate, sitnih kolača, pa i baklave, jer, najuzornija seoska žena mora se dobro snalaziti i u kući i na polju.

Upravo to ste, ove godine, pokazale sve, jer, konkurencija je, kažu i članovi žirija, bila jača nego ikada i svaka je od kandidatkinja, mogla ponijeti titulu najuzornije. Što vas, bez lažne skromnosti, čini takvome?
Vrijednost ovog izbora, uz osnaživanje žena i promociju ruralnog prostora, po mom mišljenju je i činjenica da svaka od kandidatkinja nosi svoju priču – sličnu, a opet drugačiju. Nisu to više samo domaćice koje kod kuće čiste i kuhaju, obzirom da je većina visoko obrazovanih žena, koje uz redovan posao, kod kuće sa svojim obiteljima, razvijaju dodatan posao. Riječ je o ženama s vizijom, koje su vlastite ideje pretvorile u uspješne poduzetničke priče, jer upravo to zahtijeva život na selu, što i osobno razumijem. Nositelj našeg gospodarstva je moj suprug Mihael, a ja sam njegova desna ruka, koja mu pomaže u svemu i pruža potporu.

Uz spomenuto obiteljsko gospodarstvo, brigu o kući, suprugu i djeci, sigurna sam kako posla ima “preko glave”. Kako izgleda jedan dan u životu seoske žene?
Prije svega ja sam supruga i majka dvojice sinova od tri godine i devet mjeseci, što zahtijeva cjelodnevnu njegu, skrb i brigu o djeci. Tu je, zatim i moj posao, zaposlena sam u Dječjem vrtiću Ivančica u Oriovcu, po zanimanju magistra ranog i predškolskog odgoja, informatički potkovana, sa znanjem stranih jezika. Riječ je o iznimno odgovornom poslu kojem tako i pristupam i koji zahtijeva svakodnevnu pripremu za obrazovni rad. Nakon odrađene smjene na poslu, slijedi posao na našem gospodastvu, što uključuje brigu o životinjama. Ono u čemu najviše uživam je pravljenje sireva i raznih kolača, a kako bi ravnoteža bila kako treba, tijekom večeri nastojim pronaći i odvojiti vrijeme za prijatelje, druženje i opuštanje.

Moderne seoske žene, vidimo iz i vašeg primjera, odavno više nisu tek domaćice, supruge i majke. Koliko je važno, uz život i rad na selu, obrazovati se, ali i biti upoznat sa suvremenim trendovima poljoprivrede i ruralnog prostora?
Moje mišljenje je da svatko, živio on na selu ili u gradu, treba ulagati u sebe, dodatno se obrazovati, pratiti stručna usavršavanja i trendove. Živimo u digitalnom dobu i trebamo se ponašati u skladu s tim. Iako je sve više mladih i žena i muškaraca na selu koji toga postaju svjesni, na žalost, u tom smislu još uvijek i prilično zaostajemo za ostatkom Europe, ali sigurna sam i da im se polako približavamo.

Ne tako davno, u svakom je slavonskom selu bilo moguće vidjeti krave na pašama, a i Brodsko-posavska županija čije ste boje branili na izboru se ponosila s jakom mljekarskom industrijom. Obzirom da se na svom gospodarstvu bavite, između ostaloga i stočarstvom i mljekarstvom, kako  danas izgleda posao s muznim kravama, kakva je perspektiva i koliko je zahtjevno?
Nažalost, rijetke su kuće koje imaju stoku, a još manje muzne krave. To je posao koji ne poznaje crveno u kalendaru, ali s druge strane je i mjesečni prihod (koliki god on bio, ali je redovan). Država bi se, želi li sačuvati i ovo malo preostale domaće proizvodnje, svakako trebala uključiti i pomoći.  Otkupna cijena mlijeka je vrlo niska, što je i glavni razlog odustajanja, a ne posao koji ta grana poljoprivredne proizvodnje zahtijeva, jer svi mi koji živimo na selu smo vrijedni i svjesni onoga što takav stil života zahtijeva.

Uz stočarstvo, mljekarstvo, svinjogojstvo i ratarstvo kojima se vaša obitelj, pa tako i Vi bavi, još jedan jaki adut kojim ste se mogli pohvaliti je ljubav prema konjima i sudjelovanje na pokladnim jahanjima. Što nam možete reći o toj ljubavi  i koliko je važno, i u smislu čuvanja tradicije, ali i prepoznatljivosti, sačuvati vječnu vezu između Slavonaca i konja?
Konji su ljubav od malih nogu, još od moje treće godine, kada je otac kupio konje. S njima sam odrasla cijeli život, hranila ih, brinula, trenirala, te, kao članica Konjogojske udruge Slavonski Brod, sudjelovala na brojnim manifestacijama i osvojila nagrade za najbolje tehničko jahanje i najljepšu jahačicu. Tu su i Pokladna jahanja, na kojima također redovno sudjelujem. Vjerujem kako je taj običaj ogromno bogatstvo Slavonije, ali i period veselja uz pjesmu i druženje, kao i prilika da domaćini, s ponosom, pokažu ruho sačuvano od svojih predaka i pripreme delicije koje su, također naš prepoznatljiv brend. Kroz organizaciju pokazuje se zajedništvo ljudi, a upravo je to i snaga tradicije koju je neophodno sačuvati i prenijeti mladim generacijama.

Uz predivno ukrašen štand, iznimno ste zapaženi billi i po nošnji. U čemu ste se predstavili publici i žiriju Izbora za najuzorniju seosku ženu, je li riječ o vašoj nošnji i što vam osobno znači taj element tradicije i folklorne baštine?
Nošnju koju sam nosila na izboru za najuzorniju seosku ženu dijelim na dva dijela. Prvi dio je naslijeđe od bake (mamine mame) a drugi onaj za koji je zadužena žena zlatnih ruku, Jelena Dudrak, koja je ručno izvezla zlato po njoj, jer što je Slavonija bez zlatoveza?

Sigurna sam kako u sve ovo ne bi mogli ući bez snažne podrške obitelji koja je s vama bila tijekom cijelog procesa, pa i na natjecanju. Koliko vam je to važno, kako klinci razmišljaju o životu na selu?
Obitelj mi je bila neizmjerna podrška tijekom priprema i na sam dan izbora na čemu sam im neizmjerno zahvalna, kao i svim prijateljima i susjedima koji su moju viziju pretvorili u stvarnost. Uredili smo prezentacijski stol baš onako kako sam to zamislila, stoga hvala svim vrijednim rukama koje su u tom procesu sudjelovale. Ponosna sam na činjenicu što se moja djeca igraju oko nas dok mi obavljamo poslove na gospodastvu, što je, itekako, posebna vrijednost sela i života u ruralnom prostoru. Osim “vanjskih” igračaka koje su im na raspolaganju, vole se igrati sa svim prirodnim oko sebe-slamom, djetelinom,, kukuruzom, lišćem i cvijećem, a najviše uživaju u vožnji traktorom. Što će raditi kad odrastu, njihov je odabir, ali još su mali, pa su takve odluke, na sreću i daleko. Nema nikakvog pritiska da moraju nastaviti obiteljski posao. Radit će u životu ono što budu htjeli i živjeti gdje sami odluče, bilo to selo ili grad.

Što ste naučili iz čitavog ovog iskustva, kako je bilo predstavljati svoju Županiju, kakvi su vam planovi i što bi poručili drugim mladim ženama koje tek razmišljauu bi li se prijavile?
Izbor za najuzorniju seosku ženu Hrvatske za mene osobno je bilo predivno iskustvo i uživala sam u svakom trenutku. Uz ispunjen dan i prekrasno osmišljen program, izuzetno sam ponosna što je upravo moja, Brodsko-posavska županija bila domaćin priredbe i što sem na jednom mjestu, moglo vidjeti neizmjerno bogatstvo narondih nošnji i tradicijske baštine svih krajeva Lijepe naše. Zbog svega toga, poručujem svim ženama i djevojkama koje se žele prijaviti, samo naprijed. Da, period pred natjecanje bit će iznimno stresan, pun obveza i priprema, ali osjećaj zadovoljstva i ispunjenja, baš kao i u životu i radu na selu, tim je samo ljepši, nešto što se pamti zauvijek. Oism toga, prilika je ovo za upoznati toliko novih ljudi, jer, osobno, dok u sve ovo i sama nisam ušla, nisam ni znala da postoji Udruga Uzorne Hrvatske Seoske žene. Zbog svega toga, ovo je iskustvo prekrasna priča s puno nezaboravnih događaja, ali i sjajna prilika za afirmaciju snažnih., uspješnih i vrijednih žena, kao i značaja i vrijednosti hrvatskog sela, što ću, zajedno s još četiri kandidatkinje, iskreno se nadam, imati priliku, predstaviti i u Europskom parlamentu, gdje ćemo boraviti od 19-20.11., čemu se iznimno veselim.

TEKST: Simonida Tarbuk          FOTO: Ustupljene fotografije/  FB Uzorne-Hrvatske-Seoske-Zene