POŽEGA – ” I ja sam se na početku vidio kao kirurg ili neki drugi subspecijalista, ali sada zahvaljujem Bogu što sam nakon svega dobio ordinaciju obiteljske medicine gdje je moguć najprisniji odnos s pacijentima, gdje ih mogu pratiti od rođenja pa do kraja života. Samo u obiteljskoj medicini čovjek se sagledava kao cjelina u njegovoj okolini, obitelji, radnom okruženju…” kaže dr.med. Tihomir Brkić.

Doktor Tihomir Brkić, specijalista obiteljske medicine više od 30 godina u ordinaciji u Domu zdravlja u Požegi brine o svojim brojnim pacijentima. Veteran “na prvoj crti zdravstvene bojišnice” vrlo dobro poznaje sve dobrobiti i poteškoće koje nosi ova, vrlo specifična specijalizacija. Razgovaramo o dnevnom ritmu ordinacije, značenju preventivnih pregleda i rizičnim ponašanjima, boljkama sustava i nedostatku mladih liječnika, važnosti dobrog i uigranog tima…

Koliko je trenutačno pacijenata pod vašom skrbi?
U skrbi ambulante trenutačno je oko 1500 pacijenata, s tim da je gotovo 700 upisanih starije od 65 godina, oko 500 je od 45 do 65 godina ,oko 250 je od 18 do 45 godina dok je mlađih od 18 godina svega 50 upisanih. Dakle ambulanta skrbi pretežno za stariju populaciju s tim da su u skrbi ambulante oko 200 štićenika Doma za starije i nemoćne osobe u Požegi, prosječne starosti oko 83 godine. U Domu je i stacionar u kome se nalazi oko 60 štićenika kojima je potrebna posebna medicinska briga i skrb.

Kakav je dnevni ritam u ordinaciji, koliko uspijete pacijenata obraditi i s kojim se zdravstvenim stanjima najčešće susrećete?
Ritam rada u ambulanti je takav da radno vrijeme i meni i sestri prođe jako brzo, niti ne primijetimo da je već kraj radnog vremena, jer vrlo često nema ni trenutka praznog hoda. Vrijeme za pauzu je luksuz kojeg si često ne možemo priuštiti. Prosječan broj obrađenih pacijenata je od 90 do 120 u jednoj smjeni, što pregledanih u ordinaciji, što telefonskih konzultacija, prijepisa lijekova, uputnica i drugih usluga. Obično ponedjeljkom kada se pišu lijekovi i konzultacije za Dom bude i preko 200 upisanih tijekom radnog dana. To naravno zahtjeva prekovremeni rad, a isti zahtijevaju i kućne posjete i tretman domskih pacijenata. U našoj ambulanti gotovo bez prekida zvone telefoni, a često i mobiteli na koje se javljamo i sestra i ja. Konzultacije i poruke primamo i putem SMS i maila.. Sve to zahtjeva mnogo takta i strpljenja nas koji moramo pružiti sve usluge i ispuniti potrebe pacijenata, ali naravno i naših pacijenata koji moraju imati strpljenja u svom tom košmaru telefona i čestih neplaniranih aktivnosti. Što se tiče pregleda u ordinaciji, najveći broj slučajeva su respiratorne infekcije, ali tu je znatan broj hipertoničara, dijabetičara, sve veća učestalost malignih bolesti ,reumatskih tegoba i problema s lokomotornim aparatom. Naravno bude tu i previjanja rana, često i malih kirurških zahvata, injekcija ,fizikalno-terapijskih tretmana (TENS) .

Što najviše, prema vašem mišljenju i iz vašeg iskustva, opterećuje ordinacije obiteljske medicine, o kakvim je problemima riječ?
Mislim da će se moje kolege iz obiteljske složiti da nam je prevelika administracija veliki problem. Vrijeme koje bismo trebali posvetiti temeljitom pregledu bolesnih trošimo na pisanje desetaka raznih potvrda, nalaza i mišljenja, obrada. Trenutačno je aktualan tzv. „inkluzivni dodatak“ koji traži doslovno svatko tko se sjeti ili je čuo da se to treba tražiti. Mi tada moramo pisati anamnezu i povijest bolesti, a često pacijenti zahtijevaju dodatnu obradu kako bi “potvrdili” svoju invalidnost. Neki već imaju i više nego dovoljno medicinske dokumentacije, a drugi traže od nas da im to omogućimo. Mi smo, naravno, dužni odgovoriti na takve zahtjeve, bili oni opravdani ili ne. Dakle, sva ta administracija i papirologija se lomi preko naših leđa i oduzima nam dragocjeno vrijeme.

Prema Vašem iskustvu, kakva je razina svijesti naših građana vezano uz zdrave navike i izbjegavanje rizičnih ponašanja. Statistike i obrazac ponašanja nisu na našoj strani jer u Hrvatskoj je još uvijek visoka pojavnost karcinoma, kardiovaskularnih bolesti, pri čemu se sve više spušta dobna ljestvica…
To je vrlo dobro ali i teško pitanje. S jedne strane informacije nikada nisu bile dostupnije. Jednim klikom možete dobiti informacije o svim bolestima i zdravstvenim problemima, ali kad je riječ o načinu ponašanja sukladno tim informacijama i znanjima o zdravim navikama tada vidimo primjerice da unatoč tome što na svakoj kutiji cigareta piše da pušenje ubija, i dalje izuzetno velik postotak pušača. Kao da se poigravamo i prkosimo opasnosti, a kad se suočimo sa stvarnošću i teškom bolesti kao posljedicom tog ponašanja, onda tražimo da se istog časa pokrenu sve sile svijeta da se riješi problem. A tada ako i dođe do poboljšanja i izlječenja s rizičnim ponašanjem se nerijetko nastavlja. Konzumiranje alkohola je socijalno prihvatljivo ponašanje koje se uredno prenosi na mlađe generacije koje to prihvaćaju u sve ranijoj dobi. Postotak pretilih u Hrvatskoj je među najvišima u Europi. Prehrana je tipično slavonska gdje su masne i slane delicije dio naše tradicije i kulture (s time se i ponosimo). I to se jasno odražava u visokoj prevalenciji dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, raka probavnog trakta i drugih bolesti stila odnosno načina života. Problem nije u znanju, nije niti u svijesti već rekao bih u odnosu prema životu. A život nije nešto što se eto tako dogodilo i možemo s njim učiniti što nas je volja već je to Bogom dani dar koji smo dobili kao nešto dragocjeno i vrijedno, nešto što trebamo cijeniti i koristiti na blagoslov drugima. Nažalost neprimjerenim načinom života mnogi u sve ranijoj dobi postaju teret i obitelji i društvu. U jednom biblijskom tekstu stoji zapisano da trebamo paziti da se cijeli naš duh i duša i tijelo sačuva bez krivice pred onim tko nam je dao taj život i zdravlje. To znači da moramo brinuti o svom zdravlju i ne izlagati se aktivno rizičnim oblicima ponašanja. Potrebno je odbaciti sve što je štetno, a razumno i umjereno koristiti sve što je dobro i zdravo. Mi smo pred Bogom odgovorni za svoje zdravlje, kako koristimo svoje sposobnosti, talente i energiju. Kad bi ta svijest bila izraženija ne bismo unosili u svoje tijelo duhan, droge, alkohol, tešku i masnu hranu kao da je ono koš za otpatke, ne bismo svoj um zagađivali mržnjom, svađom, zavišću, ružnim i neprimjerenim riječima i scenama nasilja i nemorala s raznoraznih ekrana. Sve to naše tijelo ali i naš um, naš mozak , naš “kompjuter” mora procesuirati i obraditi i sve to itekako utječe na cijelo naše tijelo, na svaki organ i stanicu našeg organizma. A negativne emocije putem živčanog i endokrinog sustava dovode do mnogih bolesti suvremenog svijeta, od hipertenzije, raka, autoimunih bolesti i niza drugih poremećaja. Mi odlučujemo što ćemo jesti i piti, čime će se baviti naš um i u konačnici kako će se to odraziti na naše sveukupno zdravlje i sreću. Pokušajmo jednu minutu razmišljati o nekim ružnim informacijama i scenama, a sljedeću minutu razmišljajmo o nečemu lijepom, kako bismo učinili nešto dobro nekome i o lijepim i pozitivnim stvarima i iskusimo razliku u osjećajima. Zatim sami odlučimo što je bolje za naš um i posljedično za cijelo naše tijelo. Neka naš život bude pozitivan način i razmišljanja i aktivnosti. Zlato pravilo kaže : „Što hoćete da čine vama ljudi činite vi njima .” Ili druga mudrost kaže : Dobro se dobrim vraća. Sveukupno zdravlje i sreća ovise o našim stavovima i ponašanju, o našim dobrim odlukama, a posebno o dobrim odnosima koje gajimo međusobno.

Danas, u vrijeme visoke tehnologije i dostupnosti svih vrsta informacija ljudi nerijetko misle da mogu biti “svoj majstor” pa i kad je u pitanju zdravlje, simptomi i uzimanje lijekova što ponekad može biti štetno pa i vrlo opasno. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Da, dobro ste to primijetili. Ljudi prečesto posežu za raznim sredstvima kako bi se riješili simptoma i nelagode, svi žele instant rješenja u obliku čudotvorne tablete ili nekog sredstva koje će u trenutku ukloniti sve probleme. Uobičajen je stav i očekivanje da će antibiotik riješiti svaku temperaturu, kašalj i grlobolju. Problem je što mnogi liječnici,( priznajem, nekad i sam) ideju linijom manjeg otpora. Da ne ulazimo u konflikt damo neki lijek, iako time ne koristimo pacijentu. Zapravo time možemo izazvati i dodatne komplikacije, jer svaki lijek, posebno antibiotici imaju svoje nuspojave i neželjena djelovanja. Bilo bi jako dobro da se svi mi liječnici, gdje god radili, držimo medicinskih smjernica, kada koji lijek treba dati. S druge strane, ako smo nakon temeljitog pregleda i obrade sigurni kako trebamo postupiti, dobro je da si uzmemo malo vremena i to na lijep način i objasnimo pacijentu i u većini slučajeva, govorim iz osobnog iskustava, pacijenti će to prihvatiti i uvažiti. Tako izgrađujemo međusobno povjerenje. Pacijenti to osjete i cijene.

Koliko liječnik obiteljske medicine mora biti i dobar psiholog pa i pedagog? Uz dobro propisan lijek i tretman, koliko može pomoći i iskrena empatija?
Svaki liječnik bez obzira koja mu je specijalnost mora biti i te kako dobar psiholog a pedagozi trebamo biti i riječju i djelom, to znači da svojim primjerom kao i riječima promoviramo zdrave navike i način života. Svakodnevno smo u kontaktu sa ljudima koji se susreću sa teškim dijagnozama i nekad ima lijeka i postoji mogućnost izlječenja, nekada nažalost ne, ali pristup pun razumijevanja i empatije je ono što može i treba pomoći svakome. Ako želimo biti dobri liječnici moramo biti spremni staviti se u kožu pacijenta, osjetiti što on proživljava u trenutku kada se susreće sa novom dijagnozom i ponuditi mu uz medicinski tretman i istinsku psihološku pomoć i razumijevanje. To je nešto što zaista djeluje terapijski jer pozitivan stav, to potvrđuju i znanstvena istraživanja, može dovesti do čudesnih ozdravljenja s jedne strane, a negative emocije i stres mogu pokvariti i najbolju prognozu. Mi smo bića u kojima se duševno, duhovno i tjelesno isprepliću i snažno djeluju jedno na drugo.

Koliko je važna suradnja s drugom osobom u vašem timu, što za jednu ordinaciju znači kvalitetna medicinska sestra ili brat?
To je neprocjenjivo vrijedno. Dobra suradnja i povjerenje čine ovaj posao zadovoljstvom i itekako ga olakšavaju. Osobno i nakon 30 godina zajedničkog rada mislim da nisam mogao dobiti bolju medicinsku sestru od ove s kojom radim. Sestra Nikolina Vujasinović uz stručnost i savjesnost u poslu ima izuzetno dobar i korektan odnos s pacijentima, što će oni sigurno potvrditi. Oni ju cijene, vole i poštuju. Ali često to nije tako jednostavno jer pri tome se ona često nalazi između dvije vatre, pacijenata koji očekuju da će upravo ona sve instant riješiti jer oni trebaju „samo ovo… ,ili samo ono… „ i mene koji sam ipak muško, a mi muškarci možemo stvari i poslove rješavati jedan po jedan, a ne kao žene – više stvari odjednom. I zato zahvaljujem našim pacijentima na strpljenju i razumijevanju za poneka duža čekanja kad je gužva i zastoj. Zastoj je zbog mene, ne zbog sestre. Ono što bih pri tome napomenuo jeste da je važnije da pacijent iz naše ordinacije izađe zadovoljan, temeljito pregledan i obrađen nego da se u žurbi previdi neki važan detalj što je moguće ako pokušavamo zbrzati posao, jer ovdje se ipak radi o ljudskim životima i sudbinama.

Od studenog prošle godine na snazi je Odluka o preventivnim, sistematskim pregledima u ordinacijama obiteljske medicine koja obuhvaća pacijente starije od 50 godina, a koji nisu u razdoblju od dvije ili više godina bili kod svog liječnika. Kako provedba te odluke izgleda u praksi? Koji je problemi javljaju i kako građani prihvaćaju tu mogućnost? Jeste li i koliko uspjeli obaviti takvih pregleda?
Već prvih nekoliko preventivnih pregleda koje smo obavili u ambulanti su pokazali dobrobit i vrijednost ovih pregleda. Jedan od prvih pacijenata koji nam se nije javljao duže od dvije godine nakon poziva koji mu je uputila sestra izvadio je predviđene laboratorijske pretrage i prije nego su nalazi došli do nas zvali su me iz laboratorija da mi jave da mu je šećer preko 20 mmol/l. Pacijent se osjećao sasvim dobro bez ikakvih simptoma koji bi upućivali da je teški dijabetičar. Odmah smo mu uveli terapiju, uputili na daljnju obradu i time spriječili teške komplikacije do kojih bi šećerna bolest neminovno dovela. Preventivnim pregledima otkrili smo maligne bolesti, teško oštećenje jetre i druga patološka stanja. Preventivni pregledi itekako imaju smisla, trebamo ih provoditi i pozivati one koji se duže vrijeme nisu javljali u ambulantu. ali ne treba čekati poziv – ali s vremena na vrijeme bismo se i sami trebali javiti na kontrolu, pogotovo ako imamo nekakav simptom ili eventualnu promjenu na tijelu koja je sumnjiva, naročito ako u obitelji ima nekih kroničnih ili malignih bolesti.

Liječnika u Hrvatskoj nedostaje. Što bi savjetovali mladima koji misle da osjećaju taj životni poziv, što ih čeka na njihovom putu?
Ako mene osobno pitate, da li bih se odlučio za isti poziv, bez oklijevanja bih odgovorio potvrdno. Liječnički poziv zahtjeva mnogo truda i odricanja, često i teške trenutke kad smo svjesni da nekome više ne možemo pomoći, a svaki liječnik se suoči sa situacijom da je možda mogao više učiniti za pacijenta, pa i da pogriješi, što je posebno traumatično. Srećom, mnogo je više onih lijepih trenutaka kada osjećamo zahvalnost i zadovoljstvo jer ste spasili i produžili život, olakšali bol, uklonili tegobu. To je nešto što ovaj poziv čini posebnim i jedinstvenim. Ali uz neophodno znanje koje je potrebno steći i neprestano obnavljati i pratiti nove spoznaje, u istoj mjeri, da biste imali zadovoljstvo u ovom pozivu neophodna je već ranije spomenuta empatija, ljubav prema ljudima, razumijevanje, često i požrtvovnost pa i poniznost, jer nikada ne možete biti potpuno sigurni u sebe i u svoju prosudbu. Ali ako se držimo smjernica i ako smo temeljiti u poslu to povećava sigurnost u uspjeh.
Obiteljska medicina je u velikoj krizi jer se malo mladih liječnika odlučuje za ovu prekrasnu specijalizaciju. I ja sam se na početku vidio kao kirurg ili neki drugi subspecijalista, ali sada zahvaljujem Bogu što sam nakon svega dobio ordinaciju obiteljske medicine gdje je moguć najprisniji odnos sa pacijentima, gdje ih mogu pratiti od rođenja praktički do kraja života. Samo u obiteljskoj medicini čovjek se sagledava kao cjelina u njegovoj okolini, obitelji, radnom okruženju. Pratimo ga od početka liječenja do kraja bez obzira na kakvu operaciju ide ili koje terapijske procedure se provode. Uvijek se ponovo vraća nama. Mi smo oni koji ga upućuju, vode i snaže na putu liječenja i oporavka. Pozvao bih mlade ljude da se odluče za ovaj plemeniti poziv i posebno da obiteljskoj medicini ne daju manju vrijednost u odnosu na tzv. bolničke specijalizacije jer u obiteljskoj medicini se može učiniti nevjerojatno mnogo, posebno na polju prevencije, rekao bih više nego u bilo kojoj drugoj zdravstvenoj djelatnosti. I još nešto, ako ste medicinski fakultet završili u Hrvatskoj lijepo je da to znanje i sposobnosti iskoristite na blagoslov naših ljudi koji su ulagali u vas i vjeruju vam. I ja sam mogao otići i u Zagreb i izvan granica lijepe naše, ali se ni u jednom trenutku nisam pokajao što sam ostao u lijepoj našoj Požegi.

TEKST: Sanja Pok                     FOTO: Sanja Pok