POŽEGA – “Završio sam glumu, i naravno ispod mog imena pisat će glumac i lutkar. Ali kada bi mene pitali, mislim da je poanta u riječi umjetnik – umjetnik koji svoj sadržaj može reći i kroz konceptualnu umjetnost, kroz ples, lutkarstvo, glumu – ja mislim da sam rođeni umjetnik koji je glumu odabrao kao svoj medij kroz koji će progovarati.”

Matko Trnačić rođen je 9. ožujka 1999. godine u Požegi. Završio je Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Igrao je u brojnim predstavama od kojih samo na požeškoj sceni brojimo – “Djevojčica sa žigicama”, “Carevo novo ruho”, “Romanca o tri ljubavi”, Slučaj maturanta Wagnera”, “Sanjareva priča”, “Sveta Rožalija”, “O Grgi Čvarku”. Matko je dragocjena pojava koja će bez sumnje obogatiti kulturnu nacionalnu scenu, krhkog, asketskog izgleda ali snažne umjetničke energije i čvrstih uvjerenja.

Gluma je, čini mi se, životni poziv. Zašto si ti odabrao taj životni poziv? Ili je možda gluma odabrala tebe?
Mislim da je gluma mene odabrala, koliko god to zvuči kao floskula. Još uvijek do kraja nisam odabrao taj poziv, vrlo snažno me vuče i zove, ali racionalni dio mene još uvijek, nakon pet godina studija i gotovo godinu dana nakon diplome, pita – jesi li siguran? I dalje se propitujem, želim li zaista se davati u umjetnost i kulturu kad vrlo malo ili gotovo ništa nema zauzvrat. A s druge strane, to je cijela poanta – da ti kao umjetnik daješ 150 posto sebe i ne očekuješ nešto zauzvrat. Razmišljam puno – zašto gluma – jer eto, to je pitanje na koje još uvijek nemam odgovor. No, kroz cijelo svoje djetinjstvo volio sam igru, bio sam maštovito dijete, živio u svom svijetu i mašti, uvijek sam bio “netko drugi”. Pri tom, imao sam snažan osjećaj za pravdu, želju pomoći drugima. Jednom prilikom u školi, razrednik je pozvao mog oca “na informacije”. Upitao ga je – jeste li razmišljali da vaš sin bude odvjetnik? Otac je upitao – zašto, a razrednik mu je rekao: on se za sebe nikada ne bori, ali svaki put kad bi netko drugi dobio slabiju ocjenu ili neopravdani sat, po njegovom mišljenju, on bi došao do stola i bio uporan dok ta osoba ne bi dobila priliku da to ispravi ili dok on ne bi shvatio da je pravda zadovoljena! Sad mi je to kao anegdota, ali jedna definicija glume jest da je gluma djelovanje, govorenje u ime nekog drugog morala. Sudeći po tome, ja sam od kako znam za sebe, uvijek djelovao u ime nekog drugog morala, druge osobe, a ne tražeći zahvalu ili priznanje, jer sam smatrao da je to jedino točno i ispravno. Kao gimnazijalac otišao sam na Dramsku grupu koju je vodila Marijana Matoković u Gradskom kazalištu Požega i to zato što su moje najbolje prijateljice Anabela Sulić (sada glumica Gradskog kazališta Požega) i Tina Miljić ušle u tu grupu. Probao sam to, bilo mi je zabavno, ali još uvijek nisam imao želju da se time profesionalno bavim, želio sam biti novinar ili politolog. Završio sam na Filozofiji, upisao, bio možda jedan semestar, ali gušilo me jer je bilo previše formalnosti, a malo kreativnosti – po mom mišljenju. I tamo sam se stalno svađao. Zanimljivo mi je bilo što je gospođa na referadi naglasila kako je ispis besplatan – ona je već tada vidjela da ja tu neću ostati (smijeh). Nakon filozofije, otišao sam na prijemni u Osijek i upisao Akademiju, glumu i lutkarstvo. I doista, u osnovnu i srednju školu, nikada se ne bih vratio, ali na Akademiju da, koliko god bilo teško.Tamo sam končano našao sebe, to je ono što me je vuklo i zvalo dok se nisam pronašao. Shvatio sam da je gluma zapravo – moj poziv.

A što je za tebe umjetnost?
Umjetnost je prvo – sloboda. Definitivno. Umjetnost je kreativnost, umjetnost je revolucija, umjetnost je drčnost, bezobrazluk, mora ga biti, umjetnost mora odgovarati, biti suprotno od vremena u kojem živimo. Ne nužno, ali mislim kako se najbolja umjetnost dogodila u 20. stoljeću – Dadaizam Futurizam, Duchamp, najrevolucionarnije umjetnosti događale su se za vrijeme ratova i između njih, za najgoreg horora u povijesti čovječanstva.. Umjetnost je, po meni, stanje koje u tebi čuči dok ne bude neki triger koji to otkopča i onda je samo nebo granica. A da ne mora doći do tog okidača i da umjetnik ne mora puknuti da bi oslobodio umjetnost, važno je da njegovo okruženje bude zdravo, slobodno i da od početka može shvaćati što u sebi nosi. Mislim da se umjetnikom ne može postati, umjetnik se rađa. Završio sam glumu, ispod mog imena naravno pisat će glumac i lutkar. Ali kada bi mene pitali, mislim da je poanta u riječi umjetnik – umjetnik koji svoj sadržaj može reći i kroz konceptualnu umjetnost, kroz ples, lutkarstvo, glumu – ja mislim da sam rođeni umjetnik koji je glumu odabrao kao svoj medij kroz koji će progovarati.

Koliko ti je teško, u današnjem vremenu kada se sve čini vrlo plastično, vrlo površno, s takvim beskompromisnim razmišljanjima o umjetnosti, živjeti tu umjetnost i raditi? A na početku si umjetničke karijere…
Da. Teško je. Smeta me to na dnevnoj razini. Uvjeren sam da svakog tko voli umjetnost i živi umjetnost to smeta. Nisu izmišljene riječi “duboko me dira”. Jer, kako da ja pobogu radim umjetnost kad vidim svijet u kojem živimo, no vratit ću se na ono što sam rekao, da je tek u teškoćama umjetnost najjača. Ali, hipersenzibilna sam osoba i pogađa me to na dubokoj razini, puno više nego nekog našeg građanina koji šeta gradom i ima u glavi svoje osobne probleme. Nije lako. Znam se naći s prijateljima koji nisu umjetnici, koji su pravnici, medicinski tehničari, sociolozi i pričamo o današnjim okolnostima. Tada sam sklon doslovno prevrnuti stol za argumentaciju, ne nužno što sam ja u pravu, već stoga što me puno stvari dira i boli.

Koliko je onda dobro, koliko je zdravo imati kazalište kao recimo tako, ispušni ventil, prostor gdje se možeš dokazati, iskazati, stati uz svoje stavove?
Jako mi je to bitan teren. I ne mora to nužno biti kazalište kao zgrada. Kazalište može biti i vani, da stanem na ulicu i krenem s performansom, nekoliko ljudi bi se odmah okupilo. Stoga, jako je važno za umjetnika, za mene osobno, da imam taj prostor slobodnog i kreativnog izražavanja. Da toga nema, morao bih upasti u tu kolotečinu prosječnosti, svakodnevice. To je nešto što ja ne mogu. Mogu ja biti kreativna i doma, imam prekrasno obiteljsko okruženje, ljude koji me podržavaju od kada znam za sebe, ali scena je moj prostor. Jedino kada se osjećam najslobodnije, najsnažnije jest kada igram. Ovo sve što pričam vama, ili na kavi, to je se može i ne mora čuti, ali dođite vidjeti u kazalište što radi osoba koja vam ovo govori. Nemojte slušati što govori jedan Matko Trnačić, pogledajte umjetnika Matka Trnačića na sceni, više će vam reći ta uloga koju on igra nego sve ove rečenice.

Dobro, Matka Trnačića znamo iz puno uloga, ostvarenih na požeškoj i drugim scenama. Kako promatraš balans između komedije i drame. Dokazao si se i u jednom i u drugom, recentni primjeri – u “Gostioničarki” u “Slučaju maturanta Wagnera”?
Po prirodi sam komičar, šaljiv sam, volim uveseljavati ljude, to mi je na oca, on je totalni humorističan i volimo se smijati. I onda mislim da mi komedija u procesu rada lakše “legne” jer mi odgovora po prirodi, izgledam komično, u najpozitivnijem smislu i mogu sa svojim tijelom puno toga. U “Gostioničarki” primjerice gdje glumim “malog od palube” Bosanca, smiješan je moj naglasak, ali stvarno je poanta u scenskom pokretu, tijelu, gesti i pozama. To je stvarno tjelesno i tako sam i želio da bude. Maturant Wagner druga je strana medalje. To je sve bilo “na unutra”. Ekipa s kojom sam radio na Wagneru, pa i na gostioničarki, baš sam imao sreće da sam igrao te dvije predstave, potpuno različite, ali s izvrsnim ekipama. U Wagneru, naša Požežanka Antonija Stanišić Šperanda i Ivan Ćaćić, prvakom HNK Osijek, koji su glumili oca i majku, igrati s njima bio je ne samo ogromno iskustvo već i potpuni užitak. Hvala, hvala univerzumu što se to dogodilo i redatelju Jasminu Novljakoviću koji je prekrasno vodio, neću reći dječaka, tada sam imao 23 godine, ali mladog glumca, završio sam samo tri godine tada. Lijepo me vodio, puštao me je, Antonija i Ivan bili su vrlo strpljivi, davali mi savjete, puštali su me u trenutcima kada sam isprobavao emocije do kraja, neka se dogodi, stvarno je bilo lijepo, kako se u žargonu kaže, “kao mazanje maslaca na kruh”. Baš lijepo. Dok u “Gostioničarki” sam imamo slobodu da mogu do volje biti “lud” i također je bilo super. Stoga, odgovor na pitanje: cijelo svoje akademsko obrazovanje sam mislio da mi je komedija bliskija, no sada s 26 godina, moje iskustvo mi kaže, trenutačno bih stvarno volio odigrati dobar dramski komad jer mislim da sam toliko emotivno “nabijen”, zreo da bih na sceni slikovito rečeno- eksplodirao.

Koji bi to komad bio? Zamislimo da si u nekom idealnom prostoru i da ti se želje odmah ostvaruju, što bi to bilo?
Aha. Pa ne znam koji od ovih koji su već napisani, ali možda bih radio autorski projekt, u suradnji s dramaturgom, adaptaciju nečeg drugo. Htio bih raditi predstavu koja je dramska, za mlade, predstavu kakvih je malo.

Nešto poput “Plišane revolucije”?
Apsolutno! U “Plišanoj revoluciji” imao sam priliku igrati, surađivati s Vanjom Jovanovićem i mladom ekipom i da, mislim da bi mi opet nešto tako vrlo dogovaralo.

Po svemu izrečenom, dalo bi se zaključiti da promatraš kazalište kao kazalište promjena. Ustvari na ovom svijetu jedina konstanta je promjena – spreman si?
Da, kažu da je za glumca smrt kad je siguran. Kada govorim o glumcu , govorim o čovjeku. Sebe kao individualaca, kao umjetnika moraš gurati u nesigurno, izvan zone komfora, kako bi mogao dalje rasti i težiti promjeni. Kada je sve dobro, kada si siguran, upadneš u kolotečinu. Mislim da je dobro i da se ansambli mijenjaju svakih pet-šest godina, ne da su po 50 godina ljudi na istoj sceni – tom mora dosaditi i publici i glumcima…

Znači li to da bi radije kruh od devet kora slobodnjaka, nego da se, recimo to ružno “uhljebiš” u nekoj kući?
Da, kada bi u Lijepoj našoj freelancing funkcionirao savršeno. A, ipak, što god ja govorio o umjetnosti i glumi, od ovog želim i trebam i živjeti i onda najizglednija opcija za moju budućnost je ansambl. Apsolutno zbog primanja. Da slobodni umjetnici u Hrvatskoj imamu bolje uvjete, ne bih ovako mislio. Ali, u Hrvatskoj ima puno kvalitetnih kazališnih kuća, pravih autentičnih ansambala, prekrasnih ravnatelja, ima toga i drago mi je. Drago mi je da se i u Požegi događa ovo što se događa s kazalištem da su se Anabela Sulić i Ivan Vukelić zaposlili, da se događa profesionalizam. Jer požeško kazalište doista je jedno od dugovječnijih.Ima tradiciju, bogatu i dugu povijesti i stvarno pozdravljam ove recentne pomake. I želim da je takvih kazališta više, da je takvih gradova više. Jer, to je maraton a ne sprint, treba se dugo raditi. Neka se i za 50 godina dogodi da u jednom gradiću poput Požege ima zaposlen glumački ansambl i da publika na vratima kuca za kartu više, ja sam zadovoljan.

Koliko si zadovoljan s publikom, koliko publika zna cijeniti sav taj trud vas suvremenih pelivana, sva ta pregnuća koja nam nudite s scene. Bi li volio da je to na nekoj, možda, višoj razni?
Da, bih. Ali, ne možemo mi ništa više no što možemo. Ljudi ne idu ni u kina. U svijetu gdje ti je na dlanu sva zabava, na kućnom zidu, ma koliko površna ona bila, ljudima je draže biti doma – legnu, mijenjaju daljinskim, nitko im ne smeta, nikom ne smetaju. Ne daj Bože da imaju konverzaciju, da nekom kažeš “dobar dan”, a kamoli da pričaš o nekim kulturnim ili političkim temama, ne moraš razmišljati o tome što vidiš. Ali, nije to srž – i nije srž u samo predstavi, važno je i ono što se događa poslije predstave. Dali je to sjedenje u kavani u oblaku dima s čašom vina u ruci i pričanje do sitnih sati o tome što smo vidjeli, dali je to noćna šetnja pa pričamo što smo vidjeli, dali je to samo razmišljanje u sebi – to je bitno. To nedostaje. Ali, ne treba kriviti publiku! Publika je divna i ne može biti kriva za ono što vidi, već smo mi krivi za ono što pokazujemo. Publiku se navikava i odgaja od malih nogu i nije sve isključivo – negdje su propusi u sustavu. Ali, kada je na sceni nešto doista autentično i kvalitetno, publika to zna prepoznati. Stoga je važno da ljudi idu u kazalište. I ako nešto nije dobro, ako nema publike, treba kriviti i nas – glumce i kazalište, jer publika je ta za koju igramo, bez nje nema kazališta. Stoga, za kraj – idite ljudi u kazalište, vjerujte – ne boli. Bar ne uvijek…

TEKST: Sanja Pok                 FOTO: Sanja Pok