NOVA GRADIŠKA – Nikša Jurinović, novogradiški glazbenik, muški dio nekada iznimno popularnog dueta koji je činila i Tina, nakon više od desetljeća i pol umjetničke stanke, vratio se na estradu s nekolicinom autorskih singlova koji će, dugoročno, voditi i vlastitom albumu. Jer, kako i sam kaže, jednom glazbenik, uvijek glazbenik. Pred iznimno radno ljeto, razgovaramo s njim o tome koliko se promijenila industrija, može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe i gdje pronalazi inspiraciju

Jednom glazbenik, uvijek glazbenik, složit će se svi iz ovog “miljea”, pa i Nikša. Što je bio razlog višegodišnjoj pauzi, a što povratku i kakve su reakcije publike?

Pa izgleda da je izjava „jednom glazbenik uvijek glazbenik“, istinita, iako bih, do prije godinu i pol, rekao da je potpuno drugačije, jer da me je netko pitao hoću li se i kad vratiti glazbi, kratko bih i jasno odgovorio- nikada. Na sreću, život nas često demantira. Pauza je nastupila iz nekoliko razloga, bilo je iscrpljenosti, puno kilometara je pređeno u periodu Tine i Nikše, a ja kao autor pjesama sam osjetio da sam dao sve što sam mogao i znao za formu dueta, pa je odmak bio prirodan slijed. Povratak nakon 16 godina se dogodio potpuno neplanski, pomagao sam kumu koji je tonac u jednoj koncertnoj dvorani pregurati klavir na binu, počeo prebirati po tipkama, upalila se neka lampica i sutradan sam kupio električni piano pa u 10-tak dana napravio pjesme za cijeli album. Reakcije publike (bar one koje dolaze do mene) su, uglavnom, pozitivne, bilo je onih koji su iznenađeni novim žanrom jer je drugačiji od onoga kojega smo radili u duetu, a vjerojatno ima i onih kojima se ne sviđa, što je, također, sasvim u redu.

Tih davnih ranih 2000-tih kada ste “drmali” estradom i industrija je izgledala drugačije. Osim godina, što se još promijenilo i kakva vas sjećnja vežu na dane najveće popularnosti?

Uh, ovo je tema o kojoj bih mogao pričati tri dana, ali pokušat ću sažeti. Trebalo mi je par mjeseci da shvatim kako funkcionira, tj. ne funkcionira glazbena industrija danas kod nas. Imam osjećaj kao da se pjesme ne slušaju i da su postale pozadinski šum. Čast  izuzecima, ali radio stanice su uglavnom formatirane, vrti se jedan te isti tip glazbe 24 h, uglavnom istih izvođača, koji realno, nisu zanimljivi široj publici i kao posljedicu toga imamo punjenje arena s regionalnim izvođačima, jer ljude nitko ne može prisiliti da slušaju ono što ne žele; svima je dostupan YT, Spotify i Deezer i tu dolazimo do paradoksa-da bi se vrtio na hrvatskim radio stanicama moraš raditi glazbu koja nikoga ne zanima, a želiš li raditi glazbu koja će možda nekoga zanimati, sasvim sigurno ćeš se vrtiti samo na Youtube-u. Što se tiče perioda, kako kažete, najveće popularnosti, sjećanja su uglavnom pozitivna. Bilo je to vrijeme s jako puno nastupa, festivala, tuzemnih i inozemnih, puno prekrasnih druženja. Ono što me danas najviše veseli, a vezano je uz to vrijeme, je to da su neke moje pjesme i dan danas prisutne u eteru i to dosta intenzivno. Da mi je to netko rekao prije 25 godina, rekao bih mu „Ti si lud“.

Iako je danas puno jednostavnije snimiti hit, pa i postati instant zvijezda, vi ste, čini se, izabrali drugačiji put, vjerujući kako kantautorstvo zahtijeva i određenu zrelost i ozbiljniji pristup poslu?

Upravo tako, ove pjesme su istinite sličice iz mog života i trebale su određene godine da se dogode. One su upravo ono što sam ja sad i kada bih bilo što drugo glazbeno radio, prije svega bih lagao sebe, a onda i potencijalnu publiku. Istina je i da smo u proteklom  periodu imali dosta ponuda za reunion dueta Tina i Nikša sa vrlo konkretnom financijskom ponudom, utvrđenim terminima nastupa i lokacijama, i da smo to odbili jer bih se osjećao kao najveći prevarant da se , s ovim godinama i iskustvom, popnem na binu i glumim 25- godišnjaka, skačući uz ritmove naše ondašnje produkcije. Mislim da stvari i događaji trebaju ostati u vremenu u kojemu su se dogodili i da je sve drugo prevara. To ne znači da neke od pjesama koje su preživjele test vremena ne izvodim na live nastupima s bandom i danas, samo u novim aranžmanima.

Je li u Hrvatskoj moguće živjeti isključivo od glazbe i kako ste vi, u tom smislu, posložili vlastiti život?

To još ne znam, iako, obzirom da sam autor svojih pjesama, kontinuirano ostvarujem  prihode od autorskih i srodnih prava, a dosta dobro smo se zalaufali i sa živim nastupima. U svakom slučaju, spreman sam na različite scenarije, jer sam i u proteklih 16 godina živio od poslova koje sam, uglavnom, sam pokretao, tako da mi to nije problem napraviti i opet, ukoliko bude potreba. Ovo sasvim sigurno nije najkomercijalnija vrsta glazbe niti profil kojim se brzo dolazi do uspjeha, ali ja vjerjem da još uvijek postoji publika koja voli čuti dobro uglazbljenu priču.

Što vas inspirira, kako izgleda stvaralački proces i ima li istine u onoj da najljepši stihovi nastaju, uglavnom, iz boli?

Apsolutno, pogotovo pjesme u kojima se osobno pronalazim i koliko god goro zvučalo, vjerujem kako čovjek koji nije iskusio nesreću, ne zna ni što je sreća, a na kraju se sve, ionako, izbalansira. Treba samo preživjeti. Meni ovo dođe kao svojevrsna terapija, jer mi je lakše emocije izgovoriti u formi pjesme nego kroz uobičajeni razgovor.

Što mislite o aktualnoj domaćoj estradnoj sceni, ima li na njoj kvalitetnih mladih glazbenika?

Mislim da nikada nismo imali više dobrih pjevača koji su uglavnom stasali kroz razne  glazbene show-ove, ali se ne sjećam ni perioda s većim deficitom dobrih autora pop glazbe. Nema više Runjića, nema Đorđa Novkvića, Rajka Dujmića, a aktualni autori ili se  povode glazbom za formatirane radio postaje ili jednostavno ne znaju bolje. Također ,imamo jako puno fantastičnih mladih instrumentalista koji barataju svojim instrumentima na svjetskom nivou, što je za svaku pohvalu. I osobno sam okupio band vrlo mladih fantastičnih glazbenika i uživam ih slušati kako sviraju. Sve ovo se odnosi isključivo na pop muziku jer u druge se žanrove ne razumijem dovoljno da bih mogao donijeti sud.

Književnici bi, kažu, radi vlastite inspiracije i produktivnosti, trebali što više čitati. Kako tu stoje stvari s glazbenicima i koliko je važno pratiti i osluškivati trendove?

Trendovi me uopće ne zanimaju. Ono malo što uhvatim trendovske glazbe, uglavnom uopće ne razumijem. Muzici pristupam na potpuno otvoren i iskren način i najvažnija mi je emocija.

Što Nikša sluša u slobodno vrijeme i ima li uzora?

Ma ja sam totalno retro. Obožavam Olivera iz vremena kad mu je pjesme radio Zdenko Runjić, a tekstove pisao Jakša Fiamengo, Kemal Monteno mi je top, Arsen Dedić sazviježđe. Ono što je Kornelije Kovač napravio s Čolom će ostati stotinama godina nedostižno. Sa 10% talenta Marine Tucaković za pisanje tekstova ja bih danas bio najbolji tekstopisac. Ima tu još nekih autora, a jedan od najsvjetlijih primjera pop produkcije kod nas, u današnje vrijeme je Madre Badessa. To mi je totalno ludilo.

Ljeto je, u poslu kojim se bavite, udarno vrijeme. Kakvi su vam planovi, ima li dogovorenih gaža i hoće li vas moći čuti i vaši Novogradiščani?

Točno, več smo odradili solidan broj nastupa, ima nas po svuda, a u Novu Gradišku  stižemo 9.8. čemu se jako veselimo.

Posljednja objavljena pjesma “Isto prezime”, treći je singl od come back-a. Vodi li priča albumu ili?

U neko dogledno vrijeme da, ali obzirom da je danas sve naopako, album nema prevelikog smisla zbog čega ćemo još neko vrijeme objavljivati signlove, a priču svakako zaokružiti albumom, u dogledno vrijeme. Ne opterećujemo se rokovima, idemo dan po dan.

TEKST: Simonida Tarbuk           FOTO: Ustupljene fotografije N. J