OSLO/NOVA GRADIŠKA – Ona je Novogradiščanka, djevojka iz grada, susjeda koja je nakon studentskog života u Zagrebu i diplome u džepu, sreću odlučila pronaći izvan Hrvatske. Emigrirala je, doduše, zbog ljubavi, a ne radi ekonomskih i egzistencijalnih razloga, ali strani svijet je strani svijet, posebno kada je skandinavski. O prvih šest mjeseci u norveškoj prijestolnici, trgovinama koje ne rade nedjeljom, nepostojanju minusa na tekućem računu i još pokojoj sjevernoj zanimljivosti razgovaramo s Ivanom Peleh.

Kako je počela tvoja norveška avantura i zašto baš Oslo?
Slijedila sam srce (dečka), a on razum (posao) . Naš prvi susret s Oslom desio se početkom 2014. kad smo odlučili proslaviti Novu Godinu kod dečkovog brata. Godinu dana poslije, dečko je odlučio ostaviti lošu poslovnu politiku u Zagrebu i započeti život na sjeveru. Ja sam mu se pridružila u svibnju ove godine, nakon što sam diplomirala povijest umjetnosti i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Talijanski se pokazao kao prednost samo prilikom pronalaska posla jer sam ubrzo nakon dolaska, ni manje od mjesec dana, dobila posao u talijanskom restoranu. Isprva kao pomoćni konobar, da bi me nedavno unaprijedili u konobara. Radim po potrebi, uglavnom vikendima i plaćena sam po satu (standardnog minimalca ovdje nema; svaka struka / zanimanje ima svoj minimum).

Posao je, reći će svatko tko je trbuhom za kruhom krenuo put svijeta, osnova integracije u novo društvo i novu sredinu. Što, u tom smislu, nude Norvežani i ima li posla?
Posla ima. Točka. Ipak, valja znati kako je jezik prioritet, želite li raditi u struci. Norvežani, kao i svi drugi bilo gdje na svijetu, najprije zapošljavaju sunarodnjake, potom ljude koji vladaju jezikom, a, tek onda nas dotepence, zbog čega sam si zadala zadatak naučiti čim prije jezik . Do ovog sam trenutka savladala početnički stupanj koji mi omogućava sporazumijevanje na svakodnevnoj bazi (trgovina, kratki razgovor s ukućanima). Bude li sreće, pameti i novaca, dogodine bih voljela nastaviti s tečajem, što zbog pronalaska posla koji bi više odgovarao mojim interesima, što zbog poštovanja prema ljudima u čiju sam zemlju došla.

Kako je izgledao proces prilagodbe novoj, složimo se, i značajno drugačijoj sredini?
Tranzicija u novi grad i novu zemlju, meni osobno, nije bila nikakav problem. Naime, već kao 18-godišnjakinja odselila sam iz roditeljskog doma na studij u veći grad i u međuvremenu proputovala pola Europe. Nemam osjećaj da sam u stranoj zemlji, svi su ekstremno ljubazni, jezik polako prestaje biti barijera (a valja spomenuti i kako svi znaju engleski, i to perfektno) i jednostavno uživam u avanturi i istraživanju grada, povijesti i kulture ove zemlje, pomno, u memoriju i foto albume, spremajući svako novo iskustvo, ali ga i rado dijeleći s prijateljima iz Hrvatske . Unatoč izostanku klasične nostalgije, ne bi bilo fer ne spomenuti kako mi nedostaju obitelj i prijatelji, ali zahvaljujući svim čudima moderne tehnologije, udaljenost i razdvojenost lakše se podnosi.

Uz ekstremnu ljubaznost koju si primijetila i kojom se odlikuju, kakvi su, zapravo Norvežani?
E, to je pitanje koji mi ljudi najčešće postavljaju- kakvi su Norvežani, na što im kažem- svakakvi: visoki, niski, plavi, crni, lijepi, ružni, afričkog porijekla, američkog, indijskog ili pakistanskog. Norveška je uistinu multikulturalna zemlja, što se vidi na svakom koraku. Mnoštvo rasa i kultura na jednom mjestu. Ipak, ono što razlikuje Norvežane, recimo od nas Hrvata, je što nemaju izliku ostati doma ako je vani ružno vrijeme. Ovdje se ozbiljno shvaća izreka: Det finnes ikke dårlig vær, bare dårlige klær (Nema lošeg vremena, samo loše odjeće). Naravno, mi s Mediterana reći ćemo da je to notorna glupost, i nećemo biti u krivu, ali ni kiša ni snijeg ni vjetar, neće spriječiti Norvežane da iziđu u prirodu, na neko pješačenje ili, jednostavno, van, sa željom da se izvuku iz stana. Po tom pitanju, dečko i ja smo još daleko od Norvežana, jer ćemo slobodne, pogotovo zimske dane, uglavnom provesti na kauču, gledajući filmove i pijuckajući čaj/vino, ali i to je dio onog čuvenog, famoznog skandinavskog „hyggea“, recepta za sretan život. Najdalje što smo do sad otišli iz Osla je Drøbak (40ak kilometara južnije od Osla) gdje se nalazi Oscarsborg utvrda koja je imala važnu ulogu u obrani Osla početkom 2. svjetskog rata. Naime, tvrđava je odgodila njemački napad na grad tako što je potopila teškog krstaša ”Blüchera”. Ironic fun fact 1: svo naoružanje u trenutku napada bilo je njemačkog porijekla. Fun fact 2: torpeda su u tvrđavu dopremljena početkom 20. stoljeća iz Whitehead tvornice iz Rijeke, onda dijela Austro-Ugarske.

Ono što o Norveškoj svi znamo, čak i onda kada o Norveškoj, zapravo, nemamo pojma, je kako je riječ o zemlji čija klima sigurno nije za zimogrozne. Iako nismo Englezi, moram te pitati, kakvo je norveško vrijeme?
Vrijeme ko vrijeme-hladno. Ali Bože moj, studeni je, bilo bi neobično da je drugačije. Doduše, ljeta su isto tako friškasta, ali nisam sigurna nedostaju li mi Hrvatske paklene vrućine. Žao mi je jedino što je Oslo na obali mora, ali te vrijeme baš i ne zove da se rashladiš u njemu. Nema potrebe. Maximum je bio 26 stupnjeva ovog ljeta. Četiri puta. No, zato smo ljeto iskoristili za istraživanje grada i okolice. Nema kutka grada koji nisam obišla, pogotovo institucije ili manifestacije koje sam posjetila. Norveška vlada puno ulaže u kulturu, tako da je grad krcat skulpturama i muzejima koji barem jedan dan u tjednu imaju besplatan ulaz, a sve to vrijedi i vidjeti.

Što je najzanimljivije što si naučila i uočila u prvih šest norveških mjeseci?
Puno je toga, dovoljno za jedan cijeli džepni putni savjetnik, ali izdvojit ću nekolicinu. Norvežani, recimo, na zvonu, ostavljaju samo imena ili nadimke, sva vrata i prozore otvaraju prema van, jer velik je dio kuća izgrađen od drveta, što znači i češće požare, kuha se i grije na struju, a najčešći izvori električne energije su voda, vjetar i sunce. Plin se koristi jak rijetko.Voda je besplatna i dlazi iz najvećeg obližnjeg jezera Maridalsvannet. Alkohol se prodaje u specijaliziranim, državnim trgovinama koje su radnim danom otvorene do 18, subotom do 15, a nedjeljom su zatvorene.Pivo je moguće kupiti u običnim trgovinama, tijekom tjedna do 18 sati, subotom do 20, iako trgovina radi do 23, a nedjeljom, ponovno-noup, ikke, stengt, closed, zatvoreno.Kruh u trgovinama je uglavnom crni, mesnice „drže“ Turci, a otvorenih tržnica kakve mi poznajemo nema, jer bi se na prosječnoj temperaturi većina voća i povrća smrzla. Izuzetak je cvjetni trg ljeti na Stortorvetu.I još nešto-restorani nemaju dostavu svoje hrane, na način na koji smo to mi navikli, nego je sve organizirano preko Foodore, tvrtke koja je posrednik između vas i vaše klope. Koristeći Foodorinu aplikaciju, naručite hranu koju onda doveze netko od dostavljača-biciklista koji su na vozilima u bilo koje doba dana, ali i po bilo kojem vremenu. Javni promet je fantastično usklađen i nema potrebe za krištenjem osobnih vozila. Ono malo automobila što se i kreće po Oslu, redovito stane pješacima na zebri, a i u najvećoj gužvi i krkljancu, ne čuje se mahnito i živčano trubljenje. Igre na sreću i klađenje kontrolira država, a sav profit uplaćuje se za kulturu i sport. Sve se plaća karticama, a minusa-nema!!!

Osim novog, naprednijeg stupnja jezika na koji ćeš se baciti nagodinu, kakav je plan za slijedećih 6 norveških mjeseci?
Planovi? Hm…eat ,pray, love. Živjeti. Dan po dan. I upoznati Norvešku malo bolje putujući po okolici, ali to kad dođe proljeće i duži, ljepši dani.

TEKST: Simonida Tarbuk       FOTO: I. Peleh