NOVA GRADIŠKA – Svaka tragična životna priča ima u sebi nešto slično ali i različito od svih ostalih. Baš kao i svaka priča o ovisnosti. I nijednu nije lako ispričati. Posebno pričaš li je pred publikom, otkrivajući se. Učinio je to hrabro, na kazališnim daskama POU Relković, Marin Ivanović i s Novogradiščanima podijelio Stokin put „Iz tame u svjetlo“.

Tuđa su iskustva uvijek najbolja pouka. Posebno onda kada su podijeljena na pravi način, s prave „visine“, bez „fejkanja“ i bespotrebnog dociranja, na istom „levelu“.Jer, kada ti netko tko stvarno zna što je mrak kaže da izabereš svjetlo, lakše ćeš mu povjerovati nego nekome tko je o mraku tek čuo ili nešto pročitao. Upravo je to, na kazališnim daskama, učinio Marin Ivanović i s Novogradiščanima, podijelio Stokin put „Iz tame u svjetlo“. Naziv je to monodrame u režiji Marija Kovača, ovisnička biografija poznatog, sada izliječenog, repera ispričana s ciljem da upozna i upozori. Klince i roditelje. Marin je to učinio sjajno.

Jer, unatoč tome što nije glumac, pozornica i publika, baš kao i rime, njegov su prirodni okoliš. Otvoreno , iskreno i spontano, bez imalo patetike i patroniziranja kako to obično zna biti kod onih nanovo-samootkrivenih i izliječenih, i mada na trenutke komično, niti u jednom trenutku tako. Ipak, unatoč mraku u koji nas Stoka vodi, cilj monodrame je poručiti kako baš uvijek i u svakom trenutku, postoji izlaz, postoji svjetlo. I podijeliti iskustvo, nadajući se da će biti dovoljno snažno upozorenje. Zbog toga je, baš kao i zbog Marinove otvorenosti i hrabrosti, dinamičnih 70-ak minuta Stokinog „života“, predstava koju bi trebao pogledati svatko. Jer, i vlastite demone možemo pobijediti tek onda kada ih priznamo i sebi i drugima. Stoga, respect, buraz!!

TEKST: Simonida Tarbuk      FOTO: D. Pok