Rudina je najvrednije arheološko nalazište u požeškom kraju gdje su otkriveni temelji male romaničke crkve i benediktinske opatije sv. Mihovila iz 12. stoljeća sa kamenim klesancima (konzolama) – čuvenim rudinskim glavama čija tajna nije nikada upotpunosti otkrivena.Veliki zaljubljenik u kulturno-povijesnu baštinu koju predstavlja Rudina, Ljubiša Aleksić u svom tekstu pozabavio se  upravo tajnom rudinskih glava povezujući ih s jednom knjigom i templarima:

Poznate Rudinske glave oduvijek su izazivale veliku pozornost. Nitko još nije protumačio tajnu zašto su nastale i što predstavljaju. Nisu postojali nikakvi čvrsti izvori i tragovi, a znanost ne prihvaća nagađanja i teorije. Tako smo godinama živjeli sa Rudinskim glavama bez bilo kakvih spoznaja. I, mislili smo da će tako i ostati. Ipak, sada se nešto promijenilo…
Jedna strana knjiga ponudila je prva moguća saznanja. I, što je bitno, autorica, poznata svjetska povjesničarka S. J. Hodge, uopće nije znala da postoje Rudinske glave jer zasigurno bi i njih prikazala u svojoj knjizi “Tajne vitezova templara”.Knjiga je prepuna novih spoznaja.
Posljednja točka optužnice protiv vitezova templara na suđenju bila je ‘krivnja’ da njeguju – kult glave! Naravno, bilo je to apsurdno i smiješno. Od kada postoje ljudi njeguje se kult glave čovjeka. To se i sada radi. Treba pogledati što se nalazi na papirnatom i kovanom novcu, te spomenike na ulicama i glave na starim zgradama. U slikarskom stvaranju može se prikazati sve, srce, krv i suze, ali u kiparskom oblikovanju prikazivanje simbola suženo je na cijelo na  tijelo ili glavu.Veliko otkriće ove knjige doista je istraživačka poslastica. Navode se dostupne spoznaje i analize te da je jedna od vjerojatno najčudnijih optužbi protiv vitezova templara 1307.g, bila  ona da su štovali glavu. Većina templara čak ni pod mukama nije priznala da zna nešto o posjedovanju ili štovanju bilo kakve glave. Samo je devet templara priznalo da su imali neku glavu u nekom obliku, no to se dogodilo za vrijeme mučenja. Preceptor templarske kuće u Sossyju u biskupiji  Meaux Guillaume de Arbley  pod mukama je priznao da je dva puta vidio glavu s bradom koja je bila načinjena od srebra i drveta, te pozlaćena. Navodi se da je jedan služeći brat  tvrdio da je vidio u sedam templarskih kuća zagonetnu glavu; navodi se da je nadzornik Hugues de Pairaud držao u ruci uzdignutu glavu i da su templari morali pred njom pasti na koljena; neki su navodili da su postojale glave sa tri lica… Čitajući te tekstove točno se mogu vidjeti i shvatiti Rudinske glave. Templari su stvarno posjedovali nekoliko pozlaćenih i posrebrenih glava kao relikvije, ali imali su ih i drugi redovi i crkve. Međutim, u ‘dokaznom’ postupku nije prezentirana niti jedna glava…

Nakon ovoga izvora stvari postaju dokumentarne i konkretne. Možemo sada misliti i osjećati što želimo, ali informacija i znanost nemaju obzira za naše emocije. Razlika je samo u tome što mi znamo da su postojale i da postoje Rudinske glave, znamo kako izgledaju i možemo znati zašto su tako isklesane (oblici i izrazi) i od koje vrste kamena, ali ne možemo se upuštati u tumačenje koga su konkretno predstavljale, jer postoji nekoliko različitih likova i, čemu su izvorno služile, jer bi to bile samo teorije. Povratna informacija o Rudinskim glavama autorici knjige biti će nagrada i nova spoznaja, te  doprinos da se povijest najmoćnijeg reda na svijetu još bolje rasvijetli. Nama ostaje utjeha da smo napokon doznali nešto više o Rudinskim glavama, da smo bili dio europske povijesti i da imamo nešto važno što svijet doista zanima…

TEKST: S.P./Ljubiša Aleksić    FOTO. muih.hr