POŽEGA – Na sceni Gradskog kazališta Požega izvedena je 10. ožujka premijera predstave A. Šoljana “Romanca o tri ljubavi”.Predstava u režiji Roberta Raponje nastala je kao plod suradnje požeškog kazališta i osječke Akademije, a glume docentica i mentorica Katica Šubarić, Marijin Kuzmičić kojem je to i diplomski rad, te studenti, Požežani Anabela Sulić i Matko Trnačić.

Šoljanov intrigantni dramski tekst “Romanca o tri ljubavi” nastao je 1976. godine. Žanrovski određen kao sentimentalna farsa, donosi igru između četiri središnja lika: Gospe, Službenice, Viteza i Kapelana, a radnja je smještena u vrijeme križarskih ratova. Gospa i Službenica žive u zamku samotnim životom, a jedino društvo pravi im Kapelan koji, osim što se brine o ružičnjaku, brine i o zamku i kreposti Gospe čiji je muž otišao u križarski rat.

Očarana Vitezom, u hamletovskoj dilemi: Pasti ili ne pasti, spavati s njim ili samo sanjati, Gospa koja se zavjetovala vjernošću svom mužu-križaru, uspijeva nagovoriti Kapelana da je oslobodi njezina pojasa nevinosti. No, umjesto sebe Gospa noću nudi Vitezu svoju Službenicu dok je Vitez ujutro uvjeren kako je noć proveo s Gospom. Noću s tijela gladnom službenicom, danju s ljubavnog duha žednom Gospom, s vremenom se Vitez, koji ne sluti u kakvom je vilinskom kolu, prepušta se “sreći” uzvraćene ljubavi, riječima Službenice: “U moru meda on je utopljenik, sve dublje roni, a zna da se davi”. Na kraju, iscrpljeni Vitez strada  upadajući u jarak jer nije primijetio da most do kraja nije spušten u izbezumljenoj potrazi za pticom slobode.

Svjedočimo tako doista o tri ljubavi – jednoj duhovnoj Gospinoj, drugoj tjelesnoj mlade Službenice i trećoj Vitezovoj usmjerenoj k ptici slobode. Tu su i ruže, more ruža koje su kao lajtmotiv toliko upadljive da u jednom humornom trenutku izazivaju kod svih – kihanje.

Jednostavna, gotovo banalna fabula, začinjena je molijerovski-shakespeareovim duhom i brojnim aluzijama, no govor u stihu naših junaka odjevenih u povijesne kostime ipak ne odvraća suvremenog gledatelja od vlastitog poistovjećivanja s “mukama” na sceni. Ljubav, čežnja, samoća, snovi, sloboda ili iluzija slobode, svevremenski su toponimi ljudskog bivanja. Šoljan to dobro zna, ali zamata nježno taj teški teret u eterični veo humora.

Vrsni znalac kazališne čarolije Robert Raponja s užitkom se poigrao ponuđenom dragocjenom igračkom, a mladi ali zanatski dotjerani glumci Marijin Kuzmičić (Kapelan), Katica Šubarić (Gospa), Anabela Sulić (Službenica) i Matko Trnačić (Vitez), ušli su u tu igru bez zadržavanja daha – kreativno, zaneseno, dinamično. Svakom ponaosob njegov je “kostim” po mjeri – izvrsni Marijin (Dobar sam pastir, iskoristite me!) uvjerljivo donosi breme Kapelanovih dvojbi ne odustajući pri tom od izazove koje nameće žanr. Smijemo mu se i istovremeno suosjećamo, a suosjećamo jednako i s “crnim udovicama”, vilinskim sestricama po želji, čije iskričave dijaloge Katica i Anabela prosiplju po nama kao biserje.

Dobra mentorica Šubarić mladoj je Anabeli ostavila prostora za rast pa se fluidna nježnosti, erosa i humor njihove igre gotovo da okusiti. Vitez Matka Trnačića komični je spoj Princa Valianta i Cervantesova Don Quijeotea ( na kojeg, uostalom, u drami nalazimo i brojne aluzije). Matko je maestralan u svojoj dječačkoj naivnosti i pregnućima, u svom ludilu. Smiješan i tužan istovremeno, zavodljiv i komičan… Odlična kostimografija i scenografija Nine Silobrčić uokvirena je izazovnom elegancijom koja nam upotpunjuje užitak u zbivanjima na sceni, a glazba koju potpisuje Marijin Kuzmičić pripadajuća je podrška, kao svilena vrpca na gospinoj kosi.

I dok sumanutost i iluzija u prispodobi ptice Vitezu obećava “vrt još neviđenih ruža”, mi ne moramo hitati dalje; osječko- požeška Romanca o tri ljubavi ruža je koja će ljepotom omamiti svakog ljubitelja kazališne čarolije.

REDATELJ ROBERT RAPONJA: Šoljan je nepredvidiv u sklapanju stiha što me ojačalo da budem nepredvidljiv u redateljskom smislu i vodim u nepredvidivi labirint tog  pjesničkog tkanja sve duše na sceni…

Da ne ostane sve na pukoj našoj ushićenosti, razgovarali smo i s redateljem Robertom Raponjom. Jeste li zadovoljni, koliko su mladi glumci uspjeli donijeti sve ono što je Šoljan izazovnim tekstom stavio i pred vas i pred njih?
Sentimentalnu farsu “Romanca o tri ljubavi” ja obožavam kao dramski tekst i bilo mi je zadovoljstvo raditi s mladim glumcima i približiti to nešto što postoji u hrvatskoj književnoj baštini, te tim tekstom izazvati i pobuditi sve glumačke sokove u njima. Oni su odgovorili, svatko iz svoje osobnosti, snagom svog talenta i zato sam zadovoljan. To je vrlo teško dramsko, poetsko tkanje koje izaziva i jezu i smijeh i različite dojmove o ljubavi i posljedicama ljubavi – one erotske, one duhovne, one koja je bezuvjetna. Tako da promišljanje o ljubavi u kazalištu dotiče onaj problem – koliko smo mi posvećeni i volimo živu riječ, kontakt na sceni iz kojeg iskri iskreno ljudsko biće koje ne može drugo – nego da voli.

Publika je na pravom vrtuljku emocija – čas smijeh, čas tren kada trebamo duboko promisliti što to gledamo, što slušamo…
Tako je. Kao i sam život koji donosi niz nepredvidljivosti. Šoljan je nepredvidiv u sklapanju stiha što me ojačalo da budem nepredvidljiv u redateljskom smislu i vodim u nepredvidivi labirint tog tkanja pjesničkog sve duše koje igraju na sceni – svećenika, dvije dame i viteza. Sve je to smješteno u Srednji vijek, koji je tu duboko u nama i oko nas – u neke ratne situacije u kojima su muškarci negdje daleko, a žene ostale u samoći čamotinji u kojoj dozivaju da im se dogodi pravi život.

Hvatamo li mi svi neku svoju crnu pticu?
O da, imamo mi svi svojih ptica slobode i čežnje i čeznemo da ih uhvatimo, da nam ne ometaju noći i dane i da možemo biti mirni i spokojni.

TEKST: Sanja Pok                FOTO: Sanja Pok