POŽEGA – Nova predstava “Sanjareva priča” autora Borisa Senkera premijerno je izvedena pred požeškom publikom. Nastala u produkciji Gradskog kazališta Požega i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, u režiji Roberta Raponje scenska igra puna preobrazbi, likova i situacija donosi univerzalnu priču o uzvišenim idealima koji se nastoje ostvariti unatoč trajnoj borbi između dobra i zla.

Boris Senker hrvatski teatrolog, sveučilišni profesor i dramski pisac za Gradsko kazalište Požega napisao je  Floromaniju, komediju koja je premijerno izvedena 2017. godine, a s redateljem Robertom Raponjom tijekom dugogodišnje suradnje ostvario je bogat opus dramskih djela.

Sanjareva priča suvremeni je kazališni moralitet koji govori o jedinstvenom ljudskom biću – Sanjaru koji ima viziju otvorenog, slobodnog, idealnog grada u kojem će rad biti veselje, igra oplemenjena ljepotom i mudrošću. Ujedno je to i kazališna priča o uzvišenim idealima koji se nastoje ostvariti usprkos trajnoj borbi između dobra i zla, hrabrosti i slabosti, upornosti i krhkosti, svetog i profanog, uzvišenog i banalnog. Sanjar prolazi kroz razna iskušenja i izazove, a u krizi stvaralaštva autor ga suočava s bićima iz naše, ali i iz druge stvarnosti. Nadahnuće pronalazi u skromnosti, blagosti, darežljivosti i ljubavi koje mu pomažu da osnaži svoju mladenačku ideju željenog života i pročisti se od oholosti, pohote, pohlepe, bijesa i zavisti koje su živo blato na tom putu.

U predstavi glume Josip Kučan, Matko Trnačić, Katica Šubarić, Lucija Subotić, Gabrijel Perić, Nikola Radoš, Davor Tarbuk, Anastasija Goško a sudjeluju i studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.U autorskom timu svoj obol su dali brojni suradnici. Glazba: Massimo Brajković, Glazbeni suradnici: Antoaneta Radočaj Jerković i Davor Dedić, Kostimografija: Nina Silobrčić, Scenografija: Breza Žižović, Scenski pokret: Sanela Janković Marušić, Impro teatar i jezični savjetnik: Željka Flegar, Asistent kostimografa i scenografa: Krešimir Tomac.

Iskreno, bila sam skeptična o dojmu koji na mene kao dokazanog cinika i pomalo mizantropa može ostaviti predstava s takvim nazivom. Svoje snove, očekujući da će se sami zanemareni eutanazirati, davno sam spremila u ladicu s oznakom “Ne otvaraj” među uspomene iz djetinjstva, bakine recepte o liječenju koprivom i ultimativnu vjeru u dobrotu. Koje tako odlaže svatko tko drži do sebe i svoje reputacije racionalnog i odraslog bića u svijetu nesklonom sanjarima. I onda sam pogledala Senkerovog i Raponjinog Sanjara – što reći? Izvadila sam snove iz ladice, poljubila im krastava koljena, obrisala suze i zatražila oprost.

Jer scensku igru puna promjena, preobrazbi, transformacija i metamorfoza likova i situacija nose precizno uigrani izvođači puni snažne energije, iz kojih izviru emocije, napjevi i različiti jezici (u predstavi se govori hrvatski, slovenski, talijanski, njemački i engleski jezik). I koji su dočarali zorno, kao opojni zbor vilenjaka, koliko su upravo snovi, pa i u najgora vremena za vrline i nevinost, neizbježni za čistu misao i lakoću postojanja.

Produhovljeno, hrabro, beskompromisno i vjerno prateći svoj umjetnički instinkt, Senker i Raponja zavrtjeli su pred nama vrtlog čarobne prašine koji istovremeno guši ali i pročišćuje, izaziva, provocira, pita i odgovara. I koji mi je neočekivano snažno probudio reminiscencije na neka draga djela i prikaze – Držićeve “ljude nazbilj i ljude nahvao”, na lascivni Fosseov Cabaret, na Dickensovu Božićnu priču, na kultnog Bourekovog Hamleta… Sve tako blisko i poznato, a opet tako autentično. Dali su mi sanjati otvorenih očiju.

ROBERT RAPONJA: Kazalište je hram koji treba zagovarati univerzalne i temeljne ljudske vrijednosti

Sanjareva priča propituje, izaziva, provocira, budi emocije u gledatelju na koje smo možda i zaboravili u ovo čudno vrijeme gdje su često blagost, marljivost, umjerenost, tolerancija u sjeni arogancije, samohvale, sebičnosti koje nas opsjedaju u našim životima, susretima, s društvenih mreža, pametnih telefona, s ulica…
Da, lijepo ste to primijetili. Kad stvaramo kazališnu umjetnost uvijek sanjamo ishodište gdje se utemeljuju osnovne ljudske vrijednosti. I to nas povezuje u kazalištu, kazalište je hram i sveti prostor koji treba zagovarati univerzalne i temeljne ljudske vrijednosti. A ne smije ostati slijep ni na postojanje onih drugih. U tom smislu i Boris Senker napisao svoj tekst “Sanjareva priča” na pet jezika jer smo eto, svjedoci da živimo jedan europski život i da je tu normalno da govorimo na svim tim jezicima koji nas okružuju i koji su prošli kroz naše prostore. Ali, oni nam se javljaju i u snovima, i što ćemo mi u tom košmaru različitih značenja – pitamo se autor i ja dok sam s cijelim ansambolom i svim suradnicima maštao ovu predstavu. Budući sam zagovornik preobrazbe i transformacije, metamorfoza, onda vjerujem da će uvijek ono dobro prevagnuti, da će se dogoditi metamorfoza u onom plemenitom smislu i pročistiti nas. Tako smo osmislili i ovu predstavu koja je svojevrsno pročišćenje svega onog taloga i mrakova koji ostaju u nama, da ih maknemo i da barem u kazališnom jednom satu doživimo neku ljepotu.

Ovdje smo na sceni vidjeli brojne mlade ljude s Akademije. Koliko je značajno da je ova požeška kazališna scena nastavna baza, parktium, za te ljude. Teško je danas realizirati jedan ovakav projekt, s ovakvim ansamblom da svi ponaosob imaju priliku osjetiti publiku i da publika osjeti njih?
Imali smo idealnu situaciju, šest dana praznog kazališta u kojem smo mogli uraditi glazbene probe, probe scenskog pokreta, koreografske probe i dovoljno vremena da s tehnikom ujednačimo predstavu. Ovdje je sjajna tehnika, došli smo u pripremljen prostor, mada smo ovu predstavu dosta dugo radili – trebalo je savladati notni materijal, jezičnu strukturu predstave koja je vrlo zahtjevna i trebalo je savladati model igre. Tu su, uz studente naše akademije, i nekoliko glumaca koji su završili našu akademiju te gost, prvi put s nama, Josip Kučan koji se netom vratio iz Amerike i doprinio uvelike ovoj priči.Ono što je u Požegi nama uvijek lijepo i drago, jest to što nađemo svoj kreativni mir i možemo realizirati ono što smo naumili.

Ali, sa Sanjarem, ostavljate kreativni i emocionalni nemir u svakome tko ga pogleda…
Da, da se bori dalje za svoje snove! Neka taj nemir izazove svakog u publici da se mora boriti za svoje snove.

TEKST: Sanja Pok                     FOTO: Sanja Pok