POŽEGA – Gradsko kazalište Požega svojoj je publici poklonilo Noć kazališta koju neće tako lako zaboraviti. Uz maštovit prilog  za koji su se pobrinuli polaznici Male škole kazališta i  kazališnih amaterskih družina SKAD i KAD, uz recentnu ponudu vinkovačkog kazališta Joza Ivakić “Četiri priče: žene”, glavna poslastica za kazališne sladokusce ipak su bile “Stilske vježbe”.

Najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom, “Stilske vježbe”  (Raymond Queneau), nije prvi put na požeškoj sceni, ali s ovom predstavom, svaki put je – kao prvi put. Profesionalni i ljubazni Lela Margitić i Pero Kvrgić, pronašli su dovoljno vremena  za fotografiranje, a Lela i za razgovor prije susreta s požeškom publikom koja je do posljednjeg mjesta ispunila gledalište.

Znam da su vas bezbroj puta to pitali, ali u čemu je tajna?
Tajna? Pitali su nas  da, ali i dalje je teško je reći. Ja osobno mislim da je najzaslužnija adaptacija.  Jer kad malo promislim o tome, ništa u tom tekstu nije promijenjeno, sve što je bilo smiješno 1968, smiješno je i danas. Tonko Maroević  i Tomislav Radić bili su tada sasvim mladi, talentirani, oni su se zaigrali u adaptaciji, a potom su se  Pero i Mia (Oremović) glumački zaigrali i dodali nešto svoje. Potom sam došla ja, ali Pero i ja nikada nismo ništa mijenjali, nikakve improvizacije. Jer, improvizacija uništi predstavu! Improvizacije su katastrofa, a ovo je elitistička predstava koja to ne dozvoljava. To dozvoljava pučki teatar, a Pero i ja smo tu bili strogi, rigorozni, a svaki puta uspjeli smo pronaći dovoljno radosti, zaigranosti i energije da to ide preko – publici,” rekla je Lela.

Ako smijem kao laik primjetiti, mislim da bi “Stilske vježbe” trebao pogledati svaki glumac početnik koji se želi ozbiljno baviti tom umjetnošću?
Pa sigurno da bi trebao! Nemojte mi o tome ni govoriti. Ja sam konsternirana činjenicom da mnogi mladi nemaju pojma o “Stilskim vježbama”. Nitko na akademijama ne kaže, idite pogledati – jasno da je to predpotopno, da se danas radi na drugi način, ali to je pitanje opće kulture. Zapravo bi svi akademci  morali pogledati sve predstave. Mi smo morali, što je logično. Baviš se teatrom, studiraš na akademiji u Zagrebu, a ne pogledaš što je na repertoaru. To je kao da studiraš književnost, a ne čitaš literaturu.

Inače, Noć kazališta u požeškom kazalištu prigodnim je riječima otvorio gradonačelnik Vedran Neferović, a njega su kao i ostale posjetitelje svojim izvedbama  oduševili mali glumci Male škole kazališta koji su uz pomoć voditeljice Slavice Jelić oživjeli likove iz školske lektire. Dario Hak sa kazališnim amaterima priredio je skeč o nastajanju predstave  koji je izveden u prostoru Kazališne kavane (nekada kultnog sastajališta požeških pelivana). Požeška kazališna noć utonula je u san o milostivim darovima božice Thalije u kojima smo imali priliku uživati, na krilima glumačkog umjeća mladih kazališnih gracija Petre Cicvarić (Mila), Sare Mozer (Irena), Katice Šubarić (Lidija) i Petre Kraljev (Sara).
Bit(n)i  ili ne bit(n)i?  Doista…

TEKST: Sanja Pok    FOTO: S.Pok