MIREL HUSKIĆ, GLUMAC : Gluma je moj životni poziv
POŽEGA – “Vjerujem iskreno, ako radim ono što volim, može se preživjeti. Ovo je moj poziv” kaže mladi Mirel Huskić u čijoj glumačkoj izvedbi u predstavi “Kod arke u osam” ovih dana uživa požeška kazališna publika. Diskretni šarm glumačkog poziva koji je očarao Mirela, naravno, glavna je tema ovog razgovora.
Kakva je osobna iskaznica Mirela Huskića, mladog glumca koji gradi karijeru u Hrvatskoj?
u Hrvatsku sam došao iz BiH kao dijete, klasična ratna priča, tu sam odrastao, školovao se i stekao sva iskustva koja stiču mladi ljudi pri odrastanju. Neko vrijeme sam se tražio i evo našao sam se u glumi, u kazalištu.
Kako i zašto, koji je bio “okidač” za takvu odluku?
Teško je to precizirati. Jednostavno to je tako, kad se neke stvari poklope i kada shvatiš nešto što je cijelo vrijeme u tebi i oko tebe. Imao sam tu situaciju, u Zagrebu sam studirao Ekonomski fakultet i istovremeno se tražio – odlazio sam redovito u kazalište i nikada se nisam u tom vidio. Jednostavno, bio mi je “gušt” gledati predstave, no u nekom trenutku nezadovoljstva studijem Ekonomije i općenito sobom, kliknulo mi je – idem na te predstave, volim kazalište- zašto ne? Kod mene se to dogodilo relativno kasnije no kod ostalih glumaca i glumica, meni je to naime “došlo”, taj životni poziv, poslije 20-te godine. Mnogi odluče o tome već s 14-15 godina ali ja sam u toj dobi jednostavno “zagrizao” u to i od tada se bavim time…
Da li to što ste nešto kasnije “čuli poziv” donosi i veću ozbiljnost u radu?
U glumi je značajno životno iskustvo koje nosiš i ono pomaže puno u tom poslu. Ono što te razvilo i oblikovalo to poslije neizbježno koristiš. Da, mislim da mi to koristi.
Ovo je pitanje neizbježno – počeli ste studirati ekonomiju koja u ovoj današnoj hrvatskoj situaciji ipak, uz malo sreće i dobrih okolnosti može donijeti egzistenciju, pa s Ekonomskog fakulteta otišli na glumu… Pa, netko bi rekao – dijete drago, od čega ti misliš živjeti?
A, to su i moji roditelji rekli kad sam to učinio. Ne znam, moj pokojni djed bio je nepismen čovjek, jako puno je radio ali je volio to što radi. Tako da ja vjerujem i to iskreno, ako radim ono što volim ( zvuči kao kliše), da se može preživjeti. Tokom studija na Akademiji završio sam i ekonomiju ali se nikada više nisam tome vratio – ne ispunjava me. Ovo je moj poziv.
Kako teče vaša glumačka karijera, Požežani vas primjerice poznaju iz izvrsne predstave “Nada iz ormara” koju su zajedno odradili Gradsko kazalište Požega i Umjetnička akademija iz Osijeka, a sada ste u predstavi “Kod arke u osam”. Što se događalo u međuvremenu?
Šarolika je moja karijera. Slobodnjak sam, freelancer, kao mnoge moje kolege, svi dolaze u Zagreb. Nas sada ima jako puno, četiri su akademije, u Zagrebu je puno kazališta, tu su produkcije i sve nas je više upravo tamo. Baza nam je u Zagrebu, a nalazimo projekte po raznim kazalištima gdje nas zovu. Moje iskustvo s Požegom je bilo divno, ja sam tu dolazio kad sam studirao pred kraj akademske godine i uvijek je bilo fantastično. Sada ipak najviše radim u Maloj sceni gdje imamo jedan međunarodni projekt i gdje imam priliku raditi neke stvari koje su malo “odmaknutije” od nekakvog mainstreama u hrvatskom kazalištu, radi se o fizičkom teatru i putujemo vani, po Skandinaviji. To je jedno vrijedno iskustvo.
Okušali ste se i u režiji u lutkarskoj predstavi “Peća i vuk”. Bi li mogli i to nastaviti?
Da, lakše, manje, početne stvari ( skroman sam). To je bio moj diplomski rad i onda sam nastavio uz pomoć kolega koji su sudjelovali i ravnatelja “Zorin dom” iz Karlovca koji mi je pružio priliku, postavili smo to u Karlovcu. Bilo je to jedno zanimljivo, divlje i slobodno iskustvo i dan danas uživamo kad to igramo. Da li bih to opet radio, bavio se režijom? Da, svakako! Ne maštam o postavljanju na scenu nekakvih ogromnih klasika ali lutkarski, nešto za djecu, svakako, volim rad za djecu.
Sada u Požegi igrate u predstavi “Kod arke u osam” redatelja Damira Mađarića s kojim imate iskustvo rada i u predstavi “Dječak koji je tražio zmaja”. Koliko je uobičajeno da se, na neki način, stvara “ekipa” onih koji su već radili zajedno?
U tom poslu kada se rade projekti, svatko poznaje svakog i ostaju dojmovi poslije suradnje. Ako netko radi novi projekt, logično je da će se vratiti ljudima s kojima je prije uspješno radio i imao dobar odnos, ako već ima slobodne ruke. S gospodinom Mađrićem prvi put sam radio tu predstavu u Velikoj Gorici, bila je to jedna uspješna suradnja, mislim da smo “kliknuli” obostrano, i kada se njemu otvorila prilika raditi u Požegi, zvao me je i prihvatio sam to. Da, događaju se te stvari i to je logično, ako radite neki posao s određenom osobom koji je prošao dobro, sigurno da ćete na tu osobu računati i u slijedećem poslu.
Nameće se odmah pitanje – kakvo je ustvari tržište u Hrvatskoj za glumca, kako se snalazite s poslom?
Uf! Većina glumaca koje ja poznajem u Zagrebu imaju i nekakav drugi posao sa strane… Imam sreću da živim blizu Zagreba imam krov nad glvom za razliku od onih koji su iz Splita, Rijeke, Osijeka, Požege, oni moraju imati nekakav posao sa strane kao izvor prihoda kako bi mogli platiti režije, stanarinu i slično. Ali, to je pomalo i šarmatno to je dio glumačkog života svugdje u svijetu, to je zasićenost, konkurencija, ali boriš se…
Šarmatno u smislu boemije?
Da, to određenog trenutka, godine isto nose svoje …
Puno mladih glumačkih lica možemo vidjeti na televiziji u sapunicama koje su evo počeli snimati i u Hrvatskoj. Kako vam se to čini, bi li ušli u jedan takav projekt?
Da. Sudjelovao sam u nekim serijama s manjim ulogama. Nema ništa protiv toga to je stvar umjetničkog izbora i osobnog afiniteta (možda). Svatko može izabrati činiti sa svojim vremenom što mu je dano. Postoji li pitanje kvalitete u tim produkcijama? Sigurno postoji, kvaliteta oscilira u svakoj seriji kao u kazališnim predstavama. Tako da je to doista osobni izbor svakog glumca i glumice. Osobno, nemam problem s tim. Znam sigurno da postoje ljudi koji zaziru, koji nikada ne bi u tome sudjelovali ali “sto ljudi, sto ćudi”.
Kako pobijediti sve izazove koji se danas pred mladog glumca u Hrvatskoj postavljaju – moraš dokazati struci i javnosti da si kvalitetan, s druge strane moraš preživjeti. Jedan od egzistencijalnih izlaza su i te serije, kako ostvariti taj balans?
Da bi dokazali nekome da ste dobar glumac ili glumica, netko vam treba pružiti priliku.
Pa ima li prilika?
E, tu je problem. Prilika nema puno. Dosta su kazališta u Hrvatskoj hermetična, zatvorena i ne nalazi se mjesta za mlade glumce i glumice koji izlaze s akademije. Imate godišnje u jednom trenutku oko 40-tak glumaca koji izlaze s akademije, to je puno, stvarno puno, s obzirom da ljudi po ansamblima ne cirkuliraju i ne mijenjaju se.To su zaposlenja do mirovine i onda je problem s mladim ljudima koji se moraju snalaziti. Uglavnom, netko vam treba pružiti priliku ali nema previše ni audicija, to je činjenica.
Ima li danas, u profesiji glumca, mogućnost planiranja ili se jednostavno čeka što će se dogoditi?
Niti jedno. Imaš mogućnost sam raditi, sam stremiti i boriti se, uzeti stvar u svoje ruke. Ja sam primjerice, izašao s akademije, nitko me ne zna, i uzeo sam ono što sam imao – svoj diplomski i išao “od vrata do vrata”. U Karlovcu se stvorila prilika i napravili smo to, krenuli smo. Planirati ili čekati – i jedno i drugo je statično, tako da se moraš boriti, tražiti prilike i ne propuštati ih, iako ni to nije garancija.
Koliko volite odnos s publikom i koliko se publika razlikuje u gledalištima diljem Hrvatske?
Ako govorimo o dječjim predstavama, publika u Zagrebu je, uvjetno rečeno pristojnija. Ali to ne mislim na doslovno pozitivan način. Djeca u Zagrebu idu često u kazalište i naučila su i kad nešto nije baš najbolje, pristojno “otrpjeti”. Djeca u sredinama poput Požege neposrednija su, otvoreno će pokazati ako im se nešto nije svidjelo, iskreno će, gotovo organski, reagirati. To mi se sviđa, ali to je moj dojam s djecom. Naravno, ne s odraslima. S odraslom publikom je neka druga priča.
Čini se da je osnovna definicija mladih glumaca u jednoj rečenici – volim to.
Da, nešto te drži i tu si. Ja to definiram rječju – poziv. Pozvan si i ne možeš ništa drugo raditi osim toga.
Pozvala vas božica Thalia?
Eto, jedna od njih. To je nekako najsuvislije što mogu o tome reći jer svatko ima neku definiciju za ono što voli. Imalo bi se toliko toga reći ali svi mi to kroz godine formiramo, sazrijeva to u nama. Meni je to – poziv.
Ima glumaca i glumaca- onih odličnih koji su apsolutno eksponirani u najširoj javnosti i onih odličnih koji su samozatajni na kazališnoj sceni -gdje bi se voljeli naći?
Volio bih biti profesionalan glumac jer mislim da danas profesionalnosti dosta nedostaje u glumačkom svijetu i volio bih raditi “punom parom” bez pritiska koliko sam medijski eksponiran ili ne. Nikada me popratni marketing nije previše zanimao i trenutno zazirem od takvih stvari, no jasno mi je da je i to dio posla. No, volio bih biti iskonski umjetnik i najbolje odgovoriti svom pozivu.
Poruka za kraj?
Svakako i roditeljima i djeci da dođu u Gradsko kazalište Požega i svako drugo kazalište, kazalištu treba publika i potpora jer dolaskom u kazalište – nećete pogriješiti.
TEKST: Sanja Pok FOTO: Sanja Pok