POŽEGA – Požežanin Luka Švajda jedan je od onih koji su upornošću, trudom i velikom dozom talenta uspjeli san pretvoriti u javu. Lukin san je ples, a trenutno da sanja širom otvorenih očiju na Plesnoj akademiji u Austriji.

Kada si se počeo baviti plesom?
Počeo sam se baviti s devet godina, u Plesnoj radionici Ilijane Lončar . Baš u to vrijeme Ilijan je pokrenula radionicu tu u Požegi i upisala me je moja teta. Bio sam hiperaktivno dijete, uz ples, igrao sam nogomet i košarku kroz cijelu osnovnu školu. No, onda sam u drugom razredu srednje škole ipak odlučio otići u Zagreb u Školu suvremenog plesa Ane Maletić i tamo sam bio dvije godine. Uz plesnu školu radio sam niz predstava, educirao se na raznim plesnim radonicama i intenzivnim programima i sad sam upisao Plesnu akademiju u Salzburgu u Austriji.

To je lijep početak jednog budućeg profesionalnog plesača, no kako je reagirala tvoja okolina kada si se odlučio baviti baš plesom. Kod nas još uvijek postoje određene prerasude?
To je bio problem u početku, no brzo se taj stereotip  razbio, nestao je jer su svi oko mene navikli da je to tako, da to tako jednostavno funkcionira i da je to moj izbor. To je normalno zanimanje, odnosno, sasvim je normalno baviti se time jednako kao i trčati za loptom ili raditi bilo što drugo. Ne mislim da se generalno situacija na ovim prostorima promijenila, ali konkretno, što se mene tiče,  jest.

Kakav je tvoj osobni stav o tome?
Doista se nadam da će se okolnosti promijeniti, da će ljudi uvidjet kako je ples jedno jako lijepo zanimanje koje puno daje ali iziskuje puno truda i da –  da se eto i muški mogu time baviti!

Možeš li reći da ti se ostvaruje san?
Da, ostvaruje se moj san, ali s vremenom sam na ples, osim što mi je to užitak, počeo gledati kao na posao, kao jedan sastavni dio mog života. Postao mi je dnevna rutina. Odem u dvoranu u 8 sati i u dvorani sam do 16 popodne, baš kao što drugi idu na bilo koji drugi posao. Uživam u tome ali i odrađujem to.

Koliko je važan talent, a koliko trud i odricanje?
Talent nosi dosta, ali na kraju se to ipak svodi na trud, rad i sustavno ulaganje u plesnu edukaciju.

Što te najviše veseli u plesu?
Najviše me veseli sama izvedba, biti na sceni, stvoriti interakciju s publikom i onda doživjeti reakcije nakon izvedbe… Da, to je to – biti na sceni!

Mladi glumci u razgovorima često ističu veliku pomoć starijih kolega i gotovo obiteljsku povezanost. Plesači u razvoju prolaze još teže okolnosti, koliko je tu značajna pomoć starijih kolega?      
Da, mi smo u jednom nezahvalnijem položaju ali isto je jedna velika konekcija između nas svih ne samo starijih i mlađih plesača već općenito. Kad ulazimo u proces stvaranja, kad radimo na projektu, stvori se jedna mala vrsta “komune” i onda funkcioniramo na taj način da si ispomažemo, ne samo kroz rad na predstavi već i na nekoj  životnoj razini.

Sada si na akademiji u Salzburgu, što slijedi, gdje se vidiš za pet godina?
Studiram i tada bih to završio…Ne znam, imam još stvari koje me zanimaju, studirao bih i nešto druga a možda i plesao u nekakvoj kompaniji

Hrvatska, plesači, egzistencija – može li to biti podloga za jednu lijepu sretnu priču?
Pa, mislim da nažalost, ne. Moguće je, ali iziskuje to previše odricanja. Radimo puno za jako male novce, tako da mislim da je, pogotovo mladom plesaču, najbolja i najjednostavnija opcija otići van i pokušati se zdržati dok se ne etabliraš kao umjetnik, dok se ne stekne renome. Onda to nekako ide lakše i ovdje.

Privatna inicijativa nije opcija?
Postoji i ta opcija ali teško je. Teško je ljudima koji plešu u ansamblima koji djeluju i po 50 godina, a manje privatne inicijative – teško. Ne pomaže ni činjenica da je umjetnički ples ipak elitistička vrsta umjetnosti, pomalo hermetična, koja iziskuje vrlo educiranu publiku. To je problem, pronaći ljude koje to zanima, koji žele doći i platiti kako bi pogledali takav umjetnički rad.

Što bi poručio mladima, posebice dječacima koji se žele baviti plesom?
Ako ih to uistinu zanima i ako osjećaju da bi to moglo biti ono što će im uljepšati život, ne samo njima već i ljudima oko njih – koliko god bilo teško i u nekim trenutcima nezahvalno – samo neka guraju naprijed. Jednom će se sve to isplatiti.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: Sanja Pok